Ionescova drama Instrukcija izvedena u Istarskom narodnom kazalištu

04.11.2020.

 

Unatoč pan­de­mi­ji, Istarsko narod­no kaza­li­šte nudi tije­kom stu­de­nog zanim­ljiv reper­to­ar ples­nih sku­pi­na, bale­ta, kon­ce­ra­ta i autor­skih pred­sta­va među koji­ma je „Instrukcija“ Eugènea Ionescoa s kojom je 2. stu­de­nog gos­to­va­la Drama plus iz Zadra. Zbog epi­de­mi­olo­ških mje­ra, u maloj dvo­ra­ni INK‑a pred­sta­vu su pred samo 40-tak gle­da­te­lja odi­gra­li Nika Ivančić i Lovro Ivanković, koji je ujed­no i reda­telj ove dra­me teatra apsurda.

Ionesco, široj jav­nos­ti poz­nat kao „otac teatra apsur­da“, u svo­jim ske­če­vi­ma ili „anti dra­ma­ma“ opi­su­je mode­ran osje­ćaj otu­đe­nos­ti i besmis­le­nos­ti te se izru­gu­je kon­for­miz­mu i pos­to­je­ćem sus­ta­vu, kao i konven­ci­onal­nim kaza­liš­nim for­ma­ma. “Instrukcija” ili “Poduka” je jed­no­čin­ka iz 1951. godi­ne i jed­no od naj­važ­ni­jih dje­la Teatra apsur­da. U njoj Ionesco pos­tav­lja pro­vo­ka­tiv­na pita­nja poput: Stvaraju li obra­zov­ni sus­ta­vi pokor­ni­ke ili slo­bod­no­mis­le­će poje­din­ce? Što je zna­nje? Što pred­stav­lja­ju svje­dodž­be, diplo­me i aka­dem­ske titu­le? Na čemu se gra­de auto­ri­te­ti? Što je pamet? Što je glu­post? Kako se stva­ra­ju auto­ri­tar­ni, tota­li­tar­ni sustavi?

Radnja se doga­đa u bla­go­va­oni­ci malog fran­cu­skog sta­na u kojem pro­fe­sor od otpri­li­ke 60 godi­na doče­ku­je novu 18-godiš­nju uče­ni­cu koja dola­zi na ins­truk­ci­je. Želja joj je dok­to­ri­ra­ti, pa dobi­va podu­ke iz zbra­ja­nja, odu­zi­ma­nja i filo­lo­gi­je. Kako podu­ka teče, pro­fe­sor pos­ta­je sve bjes­ni­ji jer uče­ni­ca jako dobro zbra­ja, ali ne zna odu­zi­ma­ti zbog čega joj pos­tav­lja nemo­gu­će zadat­ke iz mno­že­nja. Ali ona je nauči­la napa­met sve rezul­ta­te i zna koli­ko je neko­li­ko mili­ju­na puta neko­li­ko mili­ju­na i to toč­no u deci­ma­lu. No, i dalje ne zna koli­ko su dva nosa minus jedan nos, kao ni koji se rezul­tat dobi­va kada dvje­ma uši­ma dodaš jed­no a oduz­meš dva…

Redatelj raz­bi­ja konven­ci­onal­nu fabu­lu i gra­di dram­sku struk­tu­ru na teme­lju akce­le­ri­ra­ju­ćih rit­mo­va i/ili cik­lič­nih ponav­lja­nja pokre­ta, repli­ka koje se pre­ma kra­ju pred­sta­ve ubr­za­va­ju. Glumci pri­tom izgo­va­ra­ju nizo­ve non-sequ­itur­sa – netoč­nih argu­me­na­ta čiji zaključ­ci nisu pot­kri­jep­lje­ni nikak­vim pret­pos­tav­ka­ma. Zbog svo­je nelo­gič­nos­ti tak­ve repli­ke pos­ta­ju smi­ješ­ne, čine­ći cije­lu dram­sku situ­aci­ju apsurd­nom. Vrlo detalj­nim i sofis­ti­ci­ra­nim fizič­kim ges­ta­ma, crve­nim svje­tlom, glaz­bom i nagla­še­nim ele­men­ti­ma teatra apsur­da – jer jezik pos­ta­je sve rje­đi – stva­ra se osje­ćaj sve­pri­sut­ne opas­nos­ti. Ona pola­ko buja od počet­ne neugo­de sve do direk­t­ne agre­si­je kada uče­ni­ca poč­ne pati­ti od jake zubo­bo­lje na koju pro­fe­sor ne reagi­ra suosje­ća­njem nego ljutnjom.

U naj­a­vi pred­sta­ve sto­ji: „‘Instrukcija’ pro­go­va­ra o pro­ble­mi­ma današ­nji­ce s izra­zi­tim nagla­skom na sis­tem obra­zo­va­nja i sve­pri­sut­no nasi­lje unu­tar nje­ga“. Ona sto­ga pro­pi­tu­je je li „pamet­ni­je“ nauče­no od iskus­tve­nog zna­nja, je li važ­ni­je aka­dem­sko zna­nje od samo­ga živo­ta i jesu li titu­le i diplo­me vrjed­ni­je od huma­nos­ti u među­ljud­skim odnosima.

Učenica je navod­no mrtva, a mi se pita­mo zašto je umr­la, tko je kriv i ima li sve to smisla.

Eugène Ionesco je rođen kao Eugen Ionescu u Rumunjskoj, dok je život pro­veo u Francuskoj. Bio je istak­nu­ti knji­žev­nik i dra­ma­ti­čar, a u svo­jim dje­li­ma zane­ma­ru­je psi­ho­lo­gi­ju i logič­ki dija­log. Opisuje dehu­ma­ni­zi­ra­ni svi­jet s meha­nič­kim, sko­ro lut­kar­skim liko­vi­ma koji govo­re na non-sequ­itu­ru te se koris­ti rije­či­ma i mate­ri­jal­nim objek­ti­ma koji­ma poda­ru­je vlas­ti­ti život. Osim što ismi­ja­va­ju naj­ba­nal­ni­je situ­aci­je, Ionescove dra­me opi­su­ju na realan način samo­ću lju­di i bez­na­čaj­nost egzis­ten­ci­je pojedinca.

 „Čovjek avan­gar­de je poput nepri­ja­te­lja unu­tar gra­da koje­ga stras­tve­no želi upro­pas­ti­ti, pro­tiv koje­ga se buni, jer je usta­lje­ni oblik izra­ža­va­nja, poput vla­da­vi­ne, tako­đer oblik tla­če­nja. Čovjek avan­gar­de je pro­tiv­nik pos­to­je­ćeg sus­ta­va“, kazao je Ionesco o avan­gar­di kao slo­bo­di. Misao je izre­če­na dav­ne 1959. godi­ne i objaš­nja­va mno­go toga o nje­go­voj život­noj filo­zo­fi­ji i stva­ra­lač­koj poeti­ci, kao i o teatru apsurda.

 

TEKST I FOTOGRAFIJE: Ana Fornažar