Koncert Sva lica tanga privukao brojne ljubitelje glazbe
Vrijeme je u subotu bilo naklonjeno Gradskoj radionici i gostima koji su u suncem okupanom vrtu udruge prisustvovali Art forumu i koncertu dvaju vrsnih glazbenika – harmonikašice Martine Jembrišak i klarinetista Davora Rebe – održanom u njegovu sklopu. Kako i sam naslov „Sva lica tanga“ sugerira, oni su ovim koncertom željeli pružiti slušateljima doživljaj tanga u njegovim mijenama, od izvornih do suvremenih varijacija s primjesama jazza i klasike, za što je uvelike zaslužan „otac tanga nueva“ Astor Piazolla. Stoga je na programu bilo čak šest njegovih kompozicija.
Jembrišek i Rebe odsvirali su i „Anantango“ svestranog španjolskog glazbenika i skladatelja Gorka Hermose, „Fou Rire“ Richarda Galliana (francusko-talijanskog umjetnika koji se posljednjih desetljeća fokusirao na skladanje tango i jazz skladbi za harmoniku), kao i dvije skladbe domaćih autora – „Kak tanga dva“ Veronike Reutz Drobnić i „Tango Ostinato“ Vladimira Gorupa, koje su ovom prigodom premijerno izvedene.
Nakon srdačnog pljeska kojim je duo nagrađen, moderator Art foruma Marjan Sinožić je zahvalio voditelju pulskog ogranka HGU i asistentu na Muzičkoj akademiji pulskog Sveučilišta Sandru Vešligaju za posredovanje u realizaciju ovog događaja i predao mu riječ. Vešligaj je prvo predstavio mladu i talentiranu Martinu Jembrišak koja je diplomirala na Glazbenom Sveučilištu Fryderyka Chopina u Varšavi te za sobom ima brojne nastupe, kao i preko 30 domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Trenutno se glazbeno usavršava na Muzičkoj akademiji u Detmoldu i dovršava svoj prvi album, a za iduću godinu priprema u suradnji s flautisticom Andreom Jelavić projekt pod naslovom „Male priče”. Radi se o praizvedbi 50 novih originalnih skladbi za flautu i harmoniku nastalih u suradnji s kompozitorima iz cijeloga svijeta. Sandra voli istraživati mogućnosti harmonike i srodnih instrumenata te je raduju suradnje s drugim glazbenicima i, posebno, kompozitorima koji pišu za harmoniku.
Klarinetist Davor Rebe je profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i s Jembrišek surađuje tek od nedavno. Upoznali su se lani na festivalu na kojem su oboje nastupili, a povezao ih je interes za tango u suvremenim inačicama. „Tango me uvijek privlačio. Htio sam ga svirati kako bih napravio mali otklon od simfonijske klasične glazbe i rada na Akademiji, i bavio se malo stvarima koje nisu striktno vezane za klasičnu glazbu“, kazao je Rebe.
Razgovor je potom vrludao u različitim pravcima, počevši od priče o bandoneonu, instrumentu sličnom harmonici na kojem se izvorno svirao argentinski tango, i Astoru Piazolli te njegovim zaslugama za populariziranje tanga i tzv. „tango nuevo“. Rebe je usporedio Piazzolu s nedavno preminulim legendarnim srpskim klarinetistom Božidarom Bokijem Miloševićem, jer su oboje vrsni školovani glazbenici koji su se stjecajem životnih okolnosti okrenuli tradicijskom i “narodnom” glazbenom izričaju svoje domovine te je drastično unaprijedili nadogradnjom elemenata klasike i jazza. Netko se dosjetio i domaćeg primjera, istarskog velikana Ivana Matetića Ronjgova, čije su 140-ta obljetnica rođenja i 60-ta obljetnica smrti ove godine prošle gotovo nezamijećeno. U nastavku su se sudionici dotakli i vedskih tumačenja glazbe i, općenito, vrijednosti glazbe u našim životima. „O glazbi je teško donositi vrijednosne sudove jer je to jezik srca, emocija, a i daleko više od toga… Svatko za sebe zna koliko mu i koja glazba vrijedi. Glazbi se ne sudi“, zaključio je arhitekt Branko Bratković, citirajući potom Prousta: „Nemojte podcjenjivati glazbu malih ljudi, jer ona ima veliku ulogu u njihovim životima.“.
Na pitanje iz publike kako izgleda svirati u duetu dva raznorodna instrumenta, Jembrišak je odgovorila da su se u interpretativnom smislu suočili s nizom problema, izazova i novih otkrića vezanih uz akustiku, različito funkcioniranje samih instrumenata i njihovo usklađivanje. Naime, puno je zahtjevnije uskladiti tempo, dinamiku i zvuk ovih različitih instrumenta i stvoriti kompaktnu cjelinu, jer se radi o potpuno drugačijem pristupu nego kad, primjerice, sviraju dvije harmonike. Rebe se na to nadovezao rekavši: „Pri stvaranju zajedničkog izričaja treba imati na umu da smo svi jedinstveni. To pogotovo vrijedi kad se prvi put sastanu dva instrumenta koja nisu baš ‘navikla’ svirati jedan s drugim. Potrebno je vrijeme da se to uskladi… Upravo zbog naše jedinstvenosti, a i zato što se svi iz dana u dan mijenjamo, konstantno se trebamo usklađivati. Zajedničko muziciranje je stalno usuglašavanje, traženje sklada između dvije jedinstvene pojave. To je cjeloživotni proces. Čak i u slučaju glazbenika koji dugo zajedno sviraju ili kada mislite da ste nakon mnogo godina ‘sve prokljuvili’, otvori se neka nova dimenzija u vama i u partneru (ili partnerima). Upravo taj proces konstantne potrage za dodatnim skladom najviše oduševljava umjetnike – taj ‘pozitivan kompromis’ koji stvara dodatnu ljepotu u vječnom posezanju za skladom.“
Tekst i fotografije: Daniela KNAPIĆ
