Pobjednici Dana hrvatskog filma prikazani u Klubu Pulske filmske tvornice

12.11.2020.

Predstavljanje krat­ko­me­traž­nih pobjed­ni­ka ovo­go­diš­njih 29. Dana hrvat­skog fil­ma (DHF) odr­ža­no je u sri­je­du, 11. stu­de­nog, u Pulskoj film­skoj tvor­ni­ci (PFT) u sklo­pu tra­di­ci­onal­nog jav­nog klup­skog pro­gra­ma koji se od ove godi­ne, umjes­to čet­vrt­ka, odvi­ja sri­je­dom uvečer.

Voditelj PFT‑a Marko Zdravković Kunac i nova vodi­te­lji­ca Kluba PFT‑a , Dina Cvek Zubaj ukrat­ko su pojas­ni­li kako je riječ o smo­tri novih doma­ćih krat­kih i sred­nje­me­traž­nih igra­nih, doku­men­tar­nih, eks­pe­ri­men­tal­nih, ani­mi­ra­nih i namjen­skih (video spo­to­vi i rek­la­me) filmova.

Od 1992. godi­ne ona nudi uvid u kva­li­te­tu i raz­no­li­kost naše kine­ma­to­gra­fi­je na svim razi­na­ma – od prvih pro­fe­si­onal­nih i stu­dent­skih rado­va do eta­bli­ra­nih zvi­jez­da. Zdravković Kunac je pod­sje­tio i na neo­bič­ne okol­nos­ti nas­tan­ka mani­fes­ta­ci­je tije­kom domo­vin­skog rata. Te se godi­ne Filmski fes­ti­val u Puli nije odr­žao, ali je Zagreb dobio novi fes­ti­val u orga­ni­za­ci­ji Studentskog cen­tra. U među­vre­me­nu se cen­tar ras­pao i ota­da smo­tru sva­ke godi­ne orga­ni­zi­ra dru­ga orga­ni­za­ci­ja te je za ovo­go­diš­nje izda­nje bio zadu­žen Hrvatski film­ski savez.

Članovi žiri­ja bili su reda­te­lji­ca Judita Gamulin, sni­ma­telj Goran Mećava i pro­du­cent Oliver Sertić. Od nagra­đe­nih ura­da­ka ovom je pri­li­kom pri­ka­za­no njih šest.

Kratki crta­ni film „Izrasti u malo drvo“ Puljanke Noemi Ribić pro­go­va­ra o ljud­skoj potre­bi za nje­go­va­njem i poti­ca­njem život­nog ras­ta, a na smo­tri je nagra­đen za naj­bo­lju glaz­bu koju pot­pi­su­je pul­ski skla­da­telj Luka Šipetić. Svojim novim fil­mom „Koreografija“ Ribić je nedav­no diplo­mi­ra­la ani­mi­ra­ni film i nove medi­je na zagre­bač­koj Akademiji likov­nih umjet­nos­ti i zapo­če­la prak­su u stu­di­ju Eesti Joonisfilm u Talinu.

Za naj­bo­lju reži­ju i sce­na­rij nagra­đen je film „Južno voće“ Josipa Lukića. On dono­si intim­nu pri­ču o pro­sječ­nom danu mla­dog Splićanina, ras­tr­ga­nom izme­đu posje­ta maj­ci u men­tal­noj ins­ti­tu­ci­ji, ses­tri koja se usli­jed doma­će bes­per­s­pek­tiv­nos­ti spre­ma zapu­ti­ti u „bije­lo rob­lje“ u Saudijsku Arabiju, dje­voj­ke koja voli kin­ky situ­aci­je i ispraz­nih ljet­nih noć­nih ludo­va­nja, što sve zajed­no gle­da­te­lju ostav­lja gorak okus posve­maš­nje pogubljenosti.

U nas­tav­ku veče­ri pred­stav­ljen je eks­pe­ri­men­tal­ni film Ane Buljan „ALEPH ZETA ( XVII ): The Star“, poet­sko-vizu­al­no pro­miš­lja­nje vlas­ti­tog mjes­ta u svi­je­tu kojem je žiri dodi­je­lio poseb­no priz­na­nje. Kako sama auto­ri­ca kaže, film je snim­ljen „na nepro­vje­re­nim i pre­tež­no (ili sko­ro) mrtvim zali­ha­ma 16-mili­me­tar­skog fil­ma u dale­kim (i sko­ro) nepris­tu­pač­nim pros­to­ri­ma panam­ske džun­gle, a potom u pus­ti­nji Atacama. Kao i puto­va­nje, film ili ovaj zada­tak doka­zu­ju da su živi eks­pe­ri­men­ti spon­ta­ne sin­kro­ni­za­ci­je više neiz­vjes­nos­ti. Materijal je zatim mon­ti­ran nepo­sred­no, uz pomoć meto­de pre­dvi­đa­nja, na osno­vi dvi­je kar­te izvu­če­ne iz špi­la Tarota.“

Filmu „Krhko“ Tomislava Šobana dodi­je­lje­ne su dvi­je nagra­de: poseb­no priz­na­nje veli­kog žiri­ja i nagra­da za naj­bo­lje glu­mač­ko ostva­re­nje. Potonju je dobi­la Maja Posavec za ulo­gu Alme, mla­de diplo­mi­ra­ne glu­mi­ce koja pro­la­zi kroz niz glu­mač­kih pro­bi i pro­je­ka­ta. Istovremeno tra­ži stan, a naj­bo­lja joj pri­ja­te­lji­ca odla­zi živje­ti u Belgiju.

Nagrada Jelena Rajković za naj­bo­ljeg reda­te­lja do 30 godi­na pri­pa­la je Jakovu Noli, naj­no­vi­jem izdan­ku fil­ma­škog obi­telj­skog sta­bla Nola. Njegov film “Kućica” pri­ča o sre­do­vječ­nom Josipu, koji se od ras­ta­ve i dru­gih pro­ble­ma koji ga tište u Zagrebu pri­vre­me­no sklo­nio u maj­čin ljet­ni­ko­vac na moru. Ta je kući­ca nje­go­voj maj­ci dom, a nji­ho­vom neća­ku i unu­ku tek viken­di­ca na kojoj žele zara­di­ti. U 25 minu­ta, koli­ko film tra­je, uspješ­no su pri­ka­za­ne tje­sko­ba i egzis­ten­ci­jal­na kri­za koje muče glav­nog juna­ka, ali i raz­li­či­ti rit­mo­vi koji­ma žive tri gene­ra­ci­je iste obitelji.

Na kra­ju veče­ri pogle­da­li smo još i nje­mač­ko-hrvat­sku kopro­duk­ci­ju „Prazni sati“ Mate Ugrina, kojem je pri­pa­la nagra­da za naj­bo­lju manjin­sku kopro­duk­ci­ju. Ova pri­gu­še­na pri­ča doča­ra­va kroz sta­tič­ne kadro­ve s mini­mu­mom dija­lo­ga samo­tan život migrant­skih rad­ni­ka jed­nog bro­do­gra­di­li­šta na Jadranu, koji slo­bod­no vri­je­me pro­vo­de u kru­gu samač­kog hotela.

Nakon pro­jek­ci­je usli­je­dio je tra­di­ci­onal­ni raz­go­vor s publi­kom. Sljedeće sri­je­de će u povo­du novog praz­ni­ka, Dana sje­ća­nja na žrtve Domovinskog rata i Dana sje­ća­nja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, biti pri­ka­zan doku­men­tar­ni film „Dečko kojem se žuri­lo“ iz 1998. godi­ne reda­te­lji­ce Biljane Čakić. Film joj je na 10. DHF‑u donio glav­nu nagra­du, a u nje­mu auto­ri­ca tra­ga za svo­jim u ratu nes­ta­lim bratom.

Tekst i foto­gra­fi­je: Daniela KNAPIĆ