Razgovor: Japanski kipar Masayuki Nagase o životu i radu u Istri

16.11.2020.

Multikulturalnost je obi­ljež­je koje Istra i nje­ni žite­lji rado isti­ču i nji­me se pono­se, a svoj dopri­nos tome dao je i poma­lo zabo­rav­lje­ni japan­ski kipar, Masayuki Nagase koji je u Istri, u jed­nom peri­odu svog živo­ta, pre­bi­vao i umjet­nič­ki dje­lo­vao. Rođen je u Kyotu, stu­di­rao sli­kar­stvo na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Tokiju od 1968 do 1971., a od 1971. do 1976. usa­vr­ša­vao se u tra­di­ci­onal­nom nauko­va­nju za kle­sa­nje kame­na u gra­nit­nim kame­no­lo­mi­ma Inade u Ibaragi-kenu, u Japanu. Sudjelovao je na broj­nim među­na­rod­nim kipar­skim sim­po­zi­ji­ma u Europi, te u Čileu, Kanadi i SAD‑u, izlo­žio je niz umjet­nič­kih pro­je­ka­ta na jav­nim pros­to­ri­ma u Sloveniji, pre­da­vao na Međunarodnoj ljet­noj aka­de­mi­ji likov­nih umjet­nos­ti u Salzburgu, u Austriji, a 1997. godi­ne pre­se­lio se u SAD i osno­vao svoj stu­dio u Berkeleyju u Kaliforniji. Posljednjih 20 godi­na svo­jim umjet­nič­kim pro­jek­ti­ma istra­žu­je razvoj čovje­čans­tva kroz među­dje­lo­va­nje umjet­nos­ti, pri­ro­de i zajed­ni­ce te je otkrio da inte­rak­tiv­no dje­lo­va­nje umjet­nič­kih dje­la pos­tav­lje­nih na jav­nim mjes­ti­ma može biti kanal za ponov­no uspos­tav­lja­nje veza i komu­ni­ka­ci­je unu­tar zajed­ni­ce, gdje se kroz kon­tak­te i dija­log izme­đu raz­li­či­tih sku­pi­na ostva­ru­je dub­lje među­sob­no razu­mi­je­va­nje svih uklju­če­nih u taj proces.

Od 1979. do 1996. godi­ne Masayuki Nagase živio je i radio u Istri gdje je otvo­rio svoj kle­sar­ski stu­dio te 1980. godi­ne, u surad­nji s kul­tur­nom orga­ni­za­ci­jom “Bratstvo” iz Marušića, sudje­lo­vao u osni­va­nju Međunarodne ško­le skul­p­tu­re “Kornarija” u Marušićima, nazva­noj pre­ma isto­ime­nom kame­no­lo­mu iz kojeg je kori­šten mate­ri­jal. S dru­gim ugled­nim među­na­rod­nim pre­da­va­či­ma, tije­kom sedam godi­na dje­lo­va­nja ško­le, obu­ča­vao je pre­ko sto­ti­nu stu­de­na­ta iz raz­nih zema­lja, a mno­gi nji­ho­vi rado­vi i danas se mogu pogle­da­ti u Parku skul­p­tu­ra u Marušićima.

Na foto­gra­fi­ja­ma tako redom može­mo vidje­ti rado­ve  Carlosa Lizariturrya iz Šanjolske, Francisca Gazitua iz Čilea i nje­go­vih stu­de­na­ta te Gail Morris iz Velike Britanije.

S obzi­rom da se ove godi­ne obi­lje­ža­va 40 godi­na od osnut­ka tog Parka skul­p­tu­ra, u krat­kom raz­go­vo­ru s umjet­ni­kom, pri­sje­ti­li smo se nje­go­ve pove­za­nos­ti s Istrom i doz­na­li pone­što o nje­go­vim umjet­nič­kim i život­nim promišljanjima.

Kako to da ste odlu­či­li doći u Marušiće i Grožnjan, vama toli­ko dale­ka mjes­ta i kako to da ste odlu­či­li tamo i osta­ti toli­ko dugo?

Prvo sam sti­gao u Austriju, 1979. godi­ne, jer sam tamo sudje­lo­vao na Lindabrunn Sculpture sim­po­zi­ju, a potom sam otpu­to­vao u Portorož posje­ti­ti kipar­ski sim­po­zij Forma Viva, čiji me je vodi­telj Toni Biloslav, koji je bio rav­na­telj Obalnih gale­ri­ja Piran, pota­kao da osta­nem u Istri i bavim se umjet­nič­kom dje­lat­noš­ću. Odveo me je u mjes­to Marušići gdje je sa surad­ni­ci­ma osni­vao ško­lu skul­p­tu­re. Jako mi se svi­dje­lo pre­kras­no okru­že­nje i osje­ćao sam se vrlo dobro­do­šao i pri­hva­ćen. Mještani su mi pomo­gli u pro­na­la­že­nju male­ne, praz­ne kuće, koja dugo nije bila u upo­tre­bi te sam u njoj osno­vao svoj stu­dio u kojem sam razvi­jao svoj umjet­nič­ki rad u nared­nih sedam­na­est godina.

 

Kako ste se osje­ća­li u Istri? Jeste li bili usam­lje­ni? Je li osam­lje­nost nužan dio magi­je stva­ra­nja umjet­nič­kih djela?

Nisam se osje­ćao usam­lje­no. Zapravo sam ostva­rio mno­ga pri­ja­telj­stva za mog borav­ka u Istri i mogao sam se dru­ži­ti po cije­li dan ako sam želio. Imao sam bli­ske susje­de, a u tom podru­čju živje­li su i mno­gi umjet­ni­ci. No jed­na­ko tako cije­nio sam i svo­ju samo­ću koja mi je poma­ga­la da, kroz raz­ne dimen­zi­je, bolje spoz­nam sebe i svoj rad.

Kakav utje­caj na vaš rad je ima­lo okru­že­nje u tom vre­me­nu, je li Istra dje­lo­va­la ins­pi­ra­tiv­no na vaš rad?

Istra je za mene bila poseb­na tada i to još uvi­jek jes­te. Budući da sam živio u rural­nom podru­čju u bli­zi­ni šume, imao sam pri­li­ku gle­da­ti i oslu­ški­va­ti pri­ro­du i nje­ne mije­ne kroz sva godiš­nja doba. Bilo je to vrlo ins­pi­ra­tiv­no za moj rad.

U vašim rado­vi­ma ima neče­ga arhe­tip­sko­ga i pri­rod­no­ga, čini se da odra­ža­va­ju pri­ro­du kao neka vrsta ogle­da­la. Što konač­no želi­te, odnos­no koji konač­ni oblik tra­ži­te? Možemo li to nazva­ti poezi­jom u obli­ku kamena?

Jako cije­nim i poštu­jem pri­ro­du, a kroz svoj rad poku­ša­vam pro­na­ći obli­ke koji odra­ža­va­ju moj pro­ces aps­trak­t­nog raz­miš­lja­nja kako bih svo­jim radom dose­gao samu sušti­ne prirode.

Promatrajući vaše rado­ve pri­mje­ću­je­mo da poku­ša­va­te izos­ta­vi­ti sve nepo­treb­no, nagla­si­ti flu­id­nost te isto­vre­me­no osta­vi­ti dojam spokoja.

Priroda nas uči da se sve kons­tant­no mije­nja i želja mi je da moji rado­vi odra­ža­va­ju tu spoz­na­ju. Zadivljen sam slo­že­nim pri­rod­nim pro­ce­si­ma čiji nam se rezul­ta­ti na toli­ko jed­nos­tav­ne nači­ne otkri­va­ju. Princip jed­nos­tav­nos­ti učim iz prirode.

Kakav su uti­sak na vas osta­vi­li Istrani? Što ima­ju zajed­nič­ko s lju­di­ma iz Japana?

Smatram da su, opće­ni­to gle­da­ju­ći, Istrani vrlo otvo­re­ni lju­di. Naučili su živje­ti u vrlo teškim situ­aci­ja­ma i proš­li su kroz raz­ne poli­tič­ke pro­mje­ne u proš­los­ti. Mislim da zna­ju kako pre­ži­vje­ti u nepo­volj­nim vre­me­ni­ma uz dobru dozu humo­ra. Kad dub­lje zavi­ri­te u lju­de, shva­ti­te da smo svi povezani.

Sjećate li se nekih aneg­do­ta iz vre­me­na vašeg borav­ka u Istri?

Jako sam zahva­lan tim lju­di­ma što su me raši­re­nih ruku pri­hva­ti­li u svo­ju zajed­ni­cu. Nakon kra­ćeg borav­ka u Marušićima morao sam na par mje­se­ci oti­ći natrag u Japan i na povrat­ku sam bio vrlo dir­nut kada sam vidio da su mi u među­vre­me­nu mje­šta­ni ure­di­li sta­ru kame­nu kuću za sta­no­va­nje. Dozvolili su mi da se pri­dru­žim pje­vač­kom zbo­ru u “KUD Bratstvo” i s njim sam odra­dio neko­li­ko tur­ne­ja i posje­tio raz­na mjes­ta u okru­že­nju. Zajedno s mje­šta­ni­ma sudje­lo­vao sam u neko­li­ko akci­ja čiš­će­nja šuma u Kornariji, sku­pa smo radi­li, pje­va­li, kuha­li i pili. To su neza­bo­rav­na iskus­tva. Sjajna je ide­ja bila i to da se umjet­ni­ci oku­pe i oži­ve grad Grožnjan. Tamo je bilo mnoš­tvo odlič­nih, talen­ti­ra­nih umjet­ni­ka, a sje­ćam se vre­me­na kada sam posje­ći­vao Leu i Roka Zelenka, Martu i Karela Pavlinca i osta­le. Još uži­vam u nji­ho­vim umjet­nič­kim dje­li­ma u mom domu u Berkeleyu.

Otkrijte nam neko­li­ko mjes­ta gdje u našoj bli­zi­ni može­mo vidje­ti vaše rado­ve na jav­nim povr­ši­na­ma. Na čemu radi­te sada kada živi­te u Kaliforniji i koji su vam budu­ći planovi?

Nisam imao mno­go pri­li­ka radi­ti na jav­nim pro­jek­ti­ma u Istri, a neki od mojih rado­va u bli­zi­ni su fon­ta­na na kopar­skoj trž­ni­ci, zid­ni reljef na Židovskom trgu u Piranu, kame­na skul­p­tu­ra u Izoli, a sudje­lo­vao sam i u izra­di sta­tue u Luciji, u Sloveniji. Poneki moji rado­vi nala­ze se u pri­vat­nim kolek­ci­ja­ma u Istri. Od kada živim u Sjedinjenim Američkim Državama uglav­nom radim na jav­nim umjet­nič­kim pro­jek­ti­ma. Zanimljivo je radi­ti s raz­li­či­tim zajed­ni­ca­ma za sva­ki pro­jekt i s nji­ma pro­la­zi­ti kroz sam pro­ces surad­nje. Trenutno radim s jed­nim od indi­jan­skih ple­me­na iz podru­čja East Baya San Francisca u cilju obi­lje­ža­va­nja nji­ho­vog kul­tur­nog nas­lje­đa. Volim radi­ti ono što je zna­čaj­no i vri­jed­no za zajed­ni­cu u kojoj živim i nadam se da ću i dalje nas­ta­vi­ti u tom smjeru.

Tekst: Lidija KUHAR i Marko ŠORGO

Fotografije: Lidija KUHAR i arhi­va Masayukia NAGASEA