Željko Bobanović/Don Bobo i Raoul Marini izlažu u Gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu

03.11.2020.

Umjetnici Željko Bobanović/Don Bobo i Raoul Marini pred­stav­lje­ni su u subo­tu, 31. lis­to­pa­da u Gradskoj gale­ri­ji Fonticus u Grožnjanu, a o nji­ho­vim pro­jek­ti­ma stru­čan osvrt iznio je kus­tos Eugen Borkovsky.

“Najnoviji pro­jekt, kojeg pot­pi­su­je Željko Bobanović Don Bobo, samos­tal­na izlož­be­na pre­zen­ta­ci­ja / video pro­jekt „Kopirajt na tiši­nu“, nudi nje­go­vo osob­no pro­miš­lja­nje opred­me­će­no mate­ri­jal­nim i nema­te­ri­jal­nim arte­fak­ti­ma. U fik­s­nom pos­ta­vu gale­rij­skog mira, nala­zi­mo upit, sli­kov­no-mate­ri­jal­nu bilje­šku mogu­ćeg ili, pre­ciz­ni­je, nere­al­nog sta­nja. Video-rad (sni­ma­te­lji: Millie Sarah Bobanović i Mladen Đaković) podas­ti­re tijek, fil­mo­van pro­vo­ka­tiv­ni ritu­al u kojem autor dos­lov­no uzi­ma foto­gra­fi­ju zapa­lje­ne vošta­ni­ce te njo­me, pred ogle­da­lom, pali do tada nedir­nu­te, uga­še­ne svi­je­će. Fotografija svi­je­će ne gri­je i ne dalje svi­je­tlost, a kad se foto­gra­fi­ja zapa­li, pos­ta­je svi­je­ća i to je sim­bo­li­ka u prvom slo­ju. Rezultat dje­lo­va­nja nudi pita­nja: što je real­no, a što je ilu­zi­ja? Don Bobo pro­pi­tu­je i pojam pred­stav­lja­nja kre­ativ­nog djela/čina. On uspješ­no koris­ti nači­ne: izla­gač­ku prak­su, video-obli­ko­va­nje, ready made, foto­gra­fi­ju i zvuk, čes­to pro­miš­lje­no pode­šen na indi­ka­tiv­nih 432 db. Prostor gale­ri­je koris­ti i pri­je repre­zen­ta­tiv­nog dije­la jer u istom pros­to­ru sni­ma vide­oma­te­ri­jal i foto­gra­fi­ju koji kas­ni­je biva­ju uklop­lje­ni u kom­ple­tan rad. Don Bobo odlu­ču­je biti neak­ti­van, nean­ga­ži­ran u svi­je­tu uvri­je­že­nih nači­na biv­s­tvo­va­nja i pov­la­či se u osob­ni medi­ta­tiv­ni mir. Tendira ele­men­tar­nom obli­ku tre­nut­nog obli­ka pos­to­ja­nja, ovdje i sada, poku­ša­va­ju­ći egzis­ti­ra­ti ele­men­tar­no, bli­sko pri­ro­di, srod­no biću koje ne živi od osob­ne povi­jes­ti niti za ambi­ci­oz­nu buduć­nost. Bobanović ovim radom pro­ble­ma­ti­zi­ra mije­nu i tijek kao vizu­al­ne doga­đa­je, te nam nepo­gre­ši­vo ilus­tri­ra odje­ke zna­čaj­nih, čak dra­ma­tič­nih vibra­ci­ja. Veoma brzo shva­ti­mo da se radi o nizu sli­ka koje nude ide­ju ilu­zi­je pro­la­ska stva­ri mimo nas. U našim, ljud­skim dimen­zi­ja­ma, memo­ri­ja se poka­zu­je kao raz­rje­še­nje poj­mo­va­nja sta­nja stva­ri. Spoznajama mis­ti­ka, ali i u poku­si­ma sa suba­tom­skih čes­ti­ca­ma, usta­nov­lje­no je da svi­jest pro­ma­tra­ča utje­če na ishod eks­pe­ri­men­ta u iden­tič­nim uvje­ti­ma. Zaključak je da su mis­li i osje­ća­ji tako­đer dimen­zi­je. Upravo o tome pro­go­va­ra ovaj izvan­red­ni rad”, obraz­lo­žio je Borkovsky.

Željko Bobanović o svom pro­jek­tu „Kopirajt na tiši­nu“ kaže da se on tako zove jer je dio kom­pi­la­ci­je Oshovih pauza u govo­ru iz diskur­sa “Umjetnost umi­ra­nja”, prvi dio. “Tišina je naj­važ­ni­ji dio Oshovih diskur­sa i naj­važ­ni­ji dio govo­ra svih Majstora. Tko može ima­ti kopi­rajt na tiši­nu? Mogu li pos­to­ja­ti dvi­je ili više tiši­na, ili je tiši­na jed­nos­tav­no jed­na, nedje­lji­va i nem­no­ži­va. Tišina je praz­ni pros­tor, to nam je zajed­nič­ko, ne pos­to­ji moja ili tvo­ja tiši­na i nit­ko nema mono­pol na nju. Ono što indij­ski duhov­ni uči­telj i mis­tik Osho pre­no­si to je tiši­na, lju­di koji ga čuju, čuju nje­go­vu tiši­nu, a ja sam napra­vio kom­pi­la­ci­ju te tiši­ne koja se može pos­lu­ša­ti. Tišina je ovdje bit­na. Ovo je rad o tišini.“

Željko Bobanović Don Bobo dje­lu­je u sadaš­njos­ti, kroz svoj stu­dio „D13“. Živi u Višnjanu u Istri.

„Iskušavanje memo­ri­je matri­ce“ naziv je samos­tal­nog izlož­be­nog pro­jek­ta Raoula Marinija i pri­ka­zu­je svo­je­vr­stan pre­sjek umjet­nič­ke kari­je­re ovog mla­dog auto­ra za kojeg kus­tos kaže: “Ovo pred­stav­lja­nje može­mo podi­je­li­ti na neko­li­ko cje­li­na koje se izved­be­no i zna­čenj­ski nado­ve­zu­ju. Iščitavamo pro­ble­ma­ti­zi­ra­nje povi­jes­nos­ti, igra­nje ins­tin­k­tiv­nim crtačkim/urezivačkim činje­njem, kom­bi­ni­ra­njem medi­ja i inter­ven­ci­ja­ma izvan poj­mo­va­nja gra­fi­ke. Ovaj bi se opus mogao pred­sta­vi­ti kao eks­pe­ri­men­ti­ra­nje, ali svje­ži­na, tema­ti­ka i kva­li­te­ta rado­va odska­če od tak­vog povr­š­nog tret­ma­na. Iako gra­fi­ka podra­zu­mi­je­va dje­lat­nost umna­ža­nja, mno­gi nje­go­vi rado­vi teško bi se mogli mul­ti­pli­ci­ra­ti, osim pone­kih ele­me­na­ta, sas­tav­ni­ca rado­va. Autor na svim rado­vi­ma koke­ti­ra s figu­ra­tiv­nim. Ponegdje nala­zi­mo pre­poz­nat­lji­ve deta­lje, a neki rado­vi nude samo ide­ju obli­ka. Grafički pos­tup­ci uvi­jek su odjek matri­ce, ali Raoul pro­vo­ka­tiv­no dopu­šta slu­čaj­nost, uvo­di nes­klad u pred­stav­lje­ne situ­aci­je. Tu su aso­ci­ja­ci­je oso­ba, pri­ro­de, teh­no­lo­gi­ja, indus­tri­je, ali i lir­ske kono­ta­ci­je. Evocirana je tran­s­pa­rent­nost zido­va u koje se poku­ša­va­mo sakri­ti. Pokušavajući pro­nik­nu­ti pro­ces nas­tan­ka ovih rado­va, čini se kao da obli­ko­va­nje mrlja­ma, spon­ta­nim pote­zi­ma, slu­čaj­nim mate­ri­ja­li­ma, gdje­kad zaus­tav­lja naka­nu auto­ra. Opet, poneg­dje upra­vo tak­vi pos­tup­ci ini­ci­ra­ju dalj­nje istra­ži­va­nje. Podređujući sve ele­men­te u gra­fič­ki pos­tu­pak, umjet­ni­ku ne nedos­ta­je kom­bi­na­to­ri­ke ni ener­gi­je. Nižući rado­ve, on istra­žu­je moguć­nos­ti mate­ri­ja­la i ambi­va­lent­nost obli­ka koji više ne odra­ža­va­ju stvar­nost, već nutri­nu auto­ra koji izgo­va­ra svoj doživ­ljaj. Pred nama je bor­ba impre­si­ja i inter­pre­ta­ci­ja, tije­ka izvan nas i osob­ne spoz­na­je. Umjetnik pro­go­va­ra o pro­živ­lje­noj proš­los­ti i poku­ša­ju čiš­će­nja teri­to­ri­ja buduć­nos­ti. On osob­no pre­tva­ra u arhe­tip­ske zna­ko­ve. Ili obrnuto.”

Raoul Marini kaže: “Uvijek pos­to­ji nešto što umjet­ni­ka vuče da radi rado­ve koje radi. Kod Don Bobe je to intros­pek­ti­va, dje­lo­va­nje kroz nedje­lo­va­nje, a kod mene se nekak­va soci­jal­na tema­ti­ka uvi­jek prov­la­či jer, htio to ili ne, pod­s­vjes­no ili svjes­no, moji rado­vi (koji ima­ju poma­lo neo­bič­ne nas­lo­ve) uvi­jek nas­ta­ju iz nekak­ve tema­ti­ke soci­jal­nog karaktera.”

Raoul Marini, rođen je u Puli, 1993. godi­ne. Nakon zavr­še­ne Opće Gimnazije, 2012. godi­ne nas­tav­lja ško­lo­va­nje na Likovnoj Akademiji u Urbinu (I), men­tor Gianluca Murasecchi, smjer Grafika, te potom stu­di­ra­nje nas­tav­lja u Veneciji pod men­tor­stvom Paola Fraternalija. S nji­me pos­ta­je pri­ja­telj, pa nakon stu­di­ja zajed­no dje­lu­ju u kul­tur­no-umjet­nič­koj udru­zi “Lab43 for print” koja omo­gu­ću­je izra­ža­va­nje gra­fič­kim metodama.

Tekst i foto­gra­fi­je Lidija KUHAR