Darko Brajković Njapo i  Andrej Zbašnik izlažu u galeriji Fonticus

01.12.2020.

„Ispred ili iza ogledala“

• U Gradskoj lođi Grožnjana, ispred gale­ri­je Fonticus upri­li­če­na je, u nedje­lju 28. stu­de­nog, pre­zen­ta­ci­ja dvi­ju autor­skih seri­ja por­tret­nih rado­va pod zajed­nič­kim nazi­vom “Ispred ili iza ogle­da­la”, čiji su auto­ri Andrej Zbašnik i Darko Brajković Njapo, čla­no­vi gru­pe A4 FORMAT.

Kustos Eugen Borkovsky i ovo­ga se puta potru­dio da rado­ve umjet­ni­ka struč­no pri­bli­ži posje­ti­te­lji­ma i promatračima.

Koncept ove jav­ne pre­zen­ta­ci­je je svo­je­vr­s­ni para­lel­ni sla­lom. Svi rado­vi oba umjet­ni­ka izve­de­ni su na ured­skom arku obič­no­ga papi­ra, poz­na­tom for­ma­tu A4, koji je uvri­je­že­ni ins­tru­ment biro­krat­skog sus­ta­va. Iz iskus­tva zna­mo da biro­kra­ci­ja ne pod­no­si umjet­nost. Jer umjet­nost je živa stvar koja ne pod­li­je­že obras­ci­ma, a pra­vi­la nisu ogra­ni­če­nja za kre­ativ­nost. Tako se i mate­ri­jal­ni, biro­krat­ski repre­zen­tant, obi­čan ured­ski papir, buni pro­tiv kre­ativ­nos­ti. Uvija se pod pig­men­tom, reagi­ra na nepro­to­ko­li­ra­nu upo­ra­bu. Na tak­vim sva­kod­nev­nim lis­to­vi­ma papi­ra umjet­ni­ci pro­ble­ma­ti­zi­ra­ju istu temu: obli­čje, lik, gla­vu čovje­ka. Identitet se naj­češ­će svo­di na lice, no u ovom pos­ta­vu nala­zi­mo zna­čaj­ne otklo­ne od stan­dard­nih pri­ka­zi­va­nja. Lica koja bismo ras­poz­na­li sa sigur­noš­ću sko­ro da nema. Dvojica auto­ra, uje­di­nje­na u ide­ji pro­jek­ta, iako obra­đu­ju istu temu, znat­no se raz­li­ku­ju pris­tu­pom oblikovanju.

Darko Brajković Đepeto Njapo koris­ti toni­ra­ne vode­ne oto­pi­ne raz­nih, čes­to likov­no neti­pič­nih čes­ti­ca koje pre­uzi­ma­ju ulo­gu pig­men­ta. Njima obli­ku­je niz popr­sja, obli­ke gla­va, sta­nov­ni­ka svog dije­la pos­ta­va. Niz je broj­ča­no res­pek­ta­bi­lan, pa se unu­tar ovog pro­jek­ta pred­stav­lja samo dio rado­va reali­zi­ra­ne kolek­ci­je. Autor pone­kad koris­ti čvr­sti potez kojim odre­đu­je obli­ke, a pone­kad dopu­šta pig­men­tu da se kon­for­mi­ra, ras­pros­ti­re medi­jem vode, na papir­na­tu pod­lo­gu. Njapovi liko­vi nas­ta­ju spon­ta­no, dje­lo­mič­no ges­tu­al­no. Premisa im je tip oso­be, ali nije sasvim lako odi­je­li­ti karak­te­re por­tre­ti­ra­nih. Mora pos­to­ja­ti istan­ča­ni sen­zi­bi­li­tet pro­ma­tra­ča da bi se odlu­čio kla­si­fi­ci­ra­ti poje­di­ni rad. Autor nam poma­že nas­lo­vom cik­lu­sa: „Socijalni por­tre­ti“. Tako ih on dije­li na pod­gru­pe: kme­to­vi, ano­ni­mu­si, bez­i­me­ni, stu­den­ti, pen­zi­one­ri, rad­ni­ci, ekvi­li­bris­ti, krvo­pi­je. Poneke karak­te­ri­za­ci­je može­mo i sami uoči­ti bez čita­nja nas­lo­va na radu, jer ima­ju atri­bu­ci­je koje ih dife­ren­ci­ra­ju. Boje i tono­vi se mije­nja­ju, od zem­lja­nih pre­ko toplih tono­va na rubu deko­ra­tiv­nih zasje­nje­nja, do ispra­ne ili dra­ma­tič­ne pla­ve boje. Čini se da umjet­nik izvo­di svo­je­vr­s­no pro­pi­ti­va­nje oko­li­ne, pre­ciz­ni­je, lju­di koji­ma je okru­žen, a liko­vi nema­ju naz­na­čen iden­ti­tet, već su pred­stav­lje­ni tipo­lo­ški, pre­ma umjet­ni­ko­voj impresiji.

Andrej Zbašnik sve svo­je crte­že nazi­va auto­por­tre­ti­ma. To ini­ci­ra ide­ju osob­nog pro­pi­ti­va­nja. On dje­lu­je kemij­skom olov­kom ili flo­mas­te­rom, ali uvi­jek lini­jom na spo­me­nu­toj, obič­noj pod­lo­zi. Neki crte­ži pred­stav­lje­ni su foto­ko­pi­ja­ma ori­gi­na­la. Njegove vizu­ali­za­ci­je nude ges­tu­al­no zaša­ra­na lica ili poza­di­ne gla­va. Gustoću i ras­po­red linij­skih pote­za može­mo tuma­či­ti pro­izvolj­no. Promatrač će to čini­ti shod­no osob­nom tre­nut­nom osje­ća­ju, ras­po­lo­že­nju, sta­nju svijesti.

Iz raz­lo­ga što na nje­go­vim rado­vi­ma nala­zi­mo kra­va­tu ili lini­ju spo­ja – zakop­ča­va­nja odjev­nog pred­me­ta, može­mo kaza­ti da su moti­vi okre­nu­ti ka pro­ma­tra­ču. Možemo išči­ta­ti inten­ziv­no raz­miš­lja­nje, zbr­ku poj­mo­va­nja, napor nive­li­ra­nja osob­nog sta­nja. Iskazane spon­ta­nim šara­ma, raz­miš­lja­nja kao da se bore, prek­la­pa­ju, bje­že iz memo­ri­je. Rijetko može­mo naići na aso­ci­ja­ci­je ure­đe­nih mis­li. Sve rado­ve može­mo ozna­či­ti pod­nas­lo­vom: inten­ziv­no pro­miš­lja­nje, pro­pi­ti­va­nje, sum­nja, moz­ga­nje. Tek pone­kad, umjes­to šare nala­zi­mo zna­ko­ve, no i ovi dije­lo­vi gla­ve vari­ra­ju izme­đu slu­čaj­nog i cilja­nog činje­nja crte­ža. Prema inten­zi­te­tu, gus­to­ći ili polo­ža­ju pote­za mogu­će je per­ci­pi­ra­ti sta­nje moti­va. Neke može­mo doži­vje­ti kao raz­miš­lja­nje, ner­vo­zu, upit, nera­zu­mi­je­va­nje. Tek rje­đe može­mo išči­ta­ti spo­koj ili neangažiranost.

Oba auto­ra temi pris­tu­pa­ju kraj­nje neko­nven­ci­onal­no. Dok se Zbašnik, iako s otklo­nom, još drži pos­tu­la­ta crtač­ke doku­men­tar­nos­ti, Brajković čini znat­nu devi­ja­ci­ju od real­nog. Njegovi por­tre­ti ili gla­ve tek do mje­re osnov­nog obli­ka pred­stav­lja­ju temu. Predstavljeni rado­vi oba umjet­ni­ka ini­ci­ra­ju neko­li­ko mogu­ćih inter­pre­ta­ci­ja. Možda su naj­za­nim­lji­vi­ji diskur­si: situacija/stanje auto­ra, vri­je­me u kojem su rado­vi nas­ta­li i tret­man pro­ma­tra­ča. Jer oblik, ali i smi­sao, zrca­li se u oči­ma promatrača.

Darko Brajković Njapo je rođen 1986. godi­ne u Puli. Izlagao na mno­go­broj­nim selek­ti­ra­nim kolek­tiv­nim i samos­tal­nim izlož­ba­ma. Nagrađen je Prvom nagra­dom na 16. među­na­rod­noj izlož­bi mini­ja­tu­ra u Zaprešiću, 2013. godi­ne. Živi i radi izme­đu Grožnjana i Umaga u Istri.

Andrej Zbašnik je rođen 1976. godi­ne u Rijeci, a živi i stva­ra u Čabru. Diplomirao je 1999. godi­ne na Pedagoškom fakul­te­tu u Rijeci na odsje­ku za likov­nu kul­tu­ru. Aktivno se bavim likov­no – umjet­nič­kim pro­miš­lja­njem zbi­lje i pisa­njem. Interdisciplinarna surad­nja i ostva­ri­va­nje dina­mi­ke raz­li­či­tih medi­ja osnov­na je poet­sko – filo­zof­ska kons­truk­ci­ja nje­go­ve umjet­nos­ti. Autor je dvi­je zbir­ke pje­sa­ma, „Sječiva tiši­ne“ 2012. godi­ne, „Ulovljene zvi­je­ri“ 2017. godi­ne i dva roma­na, „Razbijene lini­je“, 2018. godi­ne, „Logor Eja“, 2020. godi­ne, u izda­nju Ogranka Matice hrvat­ske u Čabru. Osmislio je i reali­zi­rao više samos­tal­nih izlož­bi sli­ka i umjet­nič­kih pro­je­ka­ta i kon­cept, te sudje­lo­vao na neko­li­ko skup­nih izlož­bi. Član je HDLU‑a Istre.

Tekst Lidija KUHAR

Fotografije iz arhi­ve gale­ri­je Fonticus