Književna prevoditeljica Ana Badurina osvojila prestižnu talijansku nagradu||Dall’Italia un premio alla traduttrice letteraria Ana Badurina
[lang_it]Il mio lavoro mi porta a mediare giornalmente tra due culture[/lang_it]
[lang_hr]Posao me navodi da svakodnevno posredujem između dviju kultura[/lang_hr]
[lang_it]• Per la sua traduzione in croato di “Eva dorme”, romanzo d’esordio di Francesca Melandri, le è stato assegnato uno dei premi dedicati alla diffusione della cultura italiana all’estero.[/lang_it]
[lang_hr]• Za prijevod knjige “Eva spava”, debitantskog romana Francesce Melandri, Ana Badurina je nagrađena jednom od nagrada posvećenih širenju talijanske kulture u inozemstvu.[/lang_hr]
[lang_it]“Tradurre è una creazione impossibile e necessaria” ha più volte ricordato Claudio Magris, citando il pensiero dei due germanisti triestini Guido Cosciani e Guido Devescovi.[/lang_it]
[lang_hr]“Prevođenje je nemoguće i neophodno stvaranje”, prisjetio se nekoliko puta Claudio Magris, pozivajući se na misao dvojice tršćanskih germanista Guida Coscianija i Guida Devescovija.[/lang_hr]
[lang_it]“Per capire un testo, e a maggior ragione per tradurlo – diceva Umberto Eco – bisogna fare un’ipotesi sul mondo possibile che esso rappresenta”.[/lang_it]
[lang_hr]“Da bismo razumjeli tekst, a još više da bismo ga preveli – rekao je Umberto Eco – moramo postaviti hipotezu o mogućem svijetu koji on predstavlja”.[/lang_hr]
[lang_it]Non si scriverà mai abbastanza del valore della traduzione e dell’importanza di avere bravi professionisti in traduzione letteraria. Tradurre è far conoscere la diversità, cosa di non poco conto soprattutto di questi tempi. Definirla sfida linguistica è tristemente riduttivo, considerato che un traduttore non potrà mai riuscire nel compito senza una buona dose di cultura, di intuizione e, non ultimo, di senso di responsabilità nei confronti dell’opera originale.[/lang_it]
[lang_hr]Nikad nećemo dovoljno pisati o vrijednosti prevođenja i važnosti kompetentne stručnosti u književnom prijevodu. Prevođenje je upoznavanje raznolikosti, što nije od male važnosti, posebno u ovo doba. Definirati ga kao jezični izazov je tužno pojednostavljenje, s obzirom na to da prevoditelj nikada neće moći uspjeti u zadatku bez dobre doze kulture, intuicije i u konačnici, osjećaja odgovornosti prema izvornom djelu.[/lang_hr]
[lang_it]Quando accade che un lavoro come questo venga ufficialmente apprezzato, e che il riconoscimento vada ad una professionista come Ana Badurina – origini lussiniane, laurea in italiano e storia a Zagabria e, soprattutto, grande amore per la cultura e la lingua italiana – è forse il momento giusto per tornare sull’argomento.[/lang_it]
[lang_hr]Kad se dogodi da se ovakav rad službeno cijeni i da priznanje pripadne profesionalki poput Ane Badurine – Lošinjanki koja je diplomirala talijanski jezik i povijest u Zagrebu i koja povrh svega gaji veliku ljubav prema talijanskoj kulturi i jeziku – možda je pravo vrijeme za razgovor o toj temi.[/lang_hr]
[lang_it]Ana Badurina, attualmente presidente dell’Associazione dei traduttori letterari croati, ha fatto conoscere in Croazia scrittori come Francesca Melandri, Elena Ferrante, Paolo Cognetti, Antonio Scurati, Paolo Cognetti, Antonio Pennacchi, Susanna Tamaro, Sveva Casati Modignani, Flavio Soriga. Alcuni giorni fa, per “Eva spava”(Fraktura, 2017), trasposizione in croato di “Eva dorme” di Francesca Melandri, ha ricevuto uno dei premi di traduzione dedicati alla diffusione della lingua italiana all’estero.[/lang_it]
[lang_hr]Ana Badurina je predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca, predstavila je hrvatskom čitateljstvu pisce kao što su Francesca Melandri, Elena Ferrante, Paolo Cognetti, Antonio Scurati, Paolo Cognetti, Antonio Pennacchi, Susanna Tamaro, Sveva Casati Modignani, Flavio Soriga. Prije nekoliko dana je za prijevod na hrvatski romana “Eva spava” Francesce Melandri (Fraktura, 2017.), dobila jednu od prevoditeljskih nagrada za širenje talijanskog jezika u inozemstvu.[/lang_hr]
[lang_it]Partiamo da una notizia recente. Ti è stato assegnato un importante riconoscimento, il “Premio alla traduzione del Ministero per i beni e le attività culturali e per il turismo per la diffusione della lingua italiana all’estero”. Quale è stata la tua reazione e quale significato ha per te?[/lang_it]
[lang_hr]Počnimo s najnovijom vijesti. Osvojila si važnu “Nagradu za prijevod Ministarstva za kulturnu baštinu, kulturne djelatnosti i turizam za širenje talijanskog jezika u inozemstvu”. Kakva je bila tvoja reakcija i što ta nagrada znači za tebe?[/lang_hr]
[lang_it]- La notizia mi ha raggiunto mentre ero con la famiglia in montagna, era un giorno festivo in Croazia ed eravamo scappati dalla città per goderci la giornata. Quando ho letto la comunicazione della Direzione generale biblioteche e istituti culturali non ci potevo credere, anzi potevo… perché un po’ ci speravo, ma la notizia mi è sembrata comunque incredibile. È un grande riconoscimento per il lavoro che faccio da una quindicina d’anni: traduco, propongo, presento autori contemporanei italiani qui in Croazia, lo faccio con molta passione e molta dedizione ed è bello vedere che questo lavoro è stato riconosciuto.[/lang_it]
[lang_hr]- Vijest o tome je doprla do mene dok sam bila s obitelji u planinama. U Hrvatskoj je bio državni praznik i pobjegli smo iz grada kako bismo uživali u danu. Kad sam pročitala izvještaj Generalnog direktorata za knjižnice i zavode za kulturu, nisam mogla vjerovati, no zapravo sam mogla… jer sam se ipak malo nadala tom ishodu, ali vijest mi se svejedno činila nevjerojatnom. Veliko je to priznanje za posao koji radim petnaestak godina: prevodim, predlažem, predstavljam suvremene talijanske autore ovdje u Hrvatskoj, radim to s puno strasti i predanosti i lijepo je vidjeti da je taj rad prepoznat.”[/lang_hr]
[lang_it]Un passo indietro. Come hai iniziato la tua attività?[/lang_it]
[lang_hr]Vratimo se malo nazad. Kako si se počeli baviti prevođenjem?[/lang_hr]
[lang_it]- Ho cominciato rispondendo a un annuncio di lavoro pubblicato su internet: una piccola casa editrice, Ibis grafika, cercava traduttori per un libro di storia, “Vita di casa” di Raffaella Sarti, e dato che, oltre a lingua e cultura italiana, avevo studiato anche storia, li ho contattati. Mi hanno chiesto di fare una prova di traduzione, sono rimasti molto soddisfatti per il testo che ho fornito e mi hanno proposto un contratto. E così ho cominciato. Poi ho tradotto per loro un altro libro. Mi sono fatta coraggio grazie alle critiche molto positive sul lavoro che svolgevo e, dopo aver frequentato dei corsi di traduzione letteraria, ho cominciato a proporre autori italiani anche ad altre case editrici. Nel 2012 sono diventata membro dell’Associazione dei traduttori letterari croati, di cui ora sono presidente.[/lang_it]
[lang_hr]- Počela sam odgovorivši na oglas za posao objavljen na internetu: mala izdavačka kuća Ibis grafika tražila je prevoditelje za povijesnu knjigu “Život u kući” Raffaellea Sartija, a budući da sam osim talijanskog jezika i kulture studirala i povijest, odlučila sam ih kontaktirati. Prvo su od mene zatražili da napravim jedan testni prijevod. Bili su vrlo zadovoljni s tekstom koji sam priložila i ponudili mi ugovor. Tako je sve počelo. Nakon toga sam prevela još jednu njihovu knjigu. Ohrabrile su me vrlo pozitivne kritikama o radu koji sam obavila, a nakon pohađanja tečajeva književnog prevođenja, počela sam predlagati talijanske autore i drugim izdavačkim kućama. Postala sam članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca 2012. godine, a sada sam sada predsjednica.[/lang_hr]
[lang_it]Il primo autore italiano che hai tradotto? Una richiesta della casa editrice o una tua proposta?[/lang_it]
[lang_hr]Kojeg si talijanskog autora prvog prevela? Je li to bilo na zahtjev izdavačke kuće ili si ga ti predložila?[/lang_hr]
[lang_it]- Il primo libro di narrativa che ho tradotto è un testo che ho proposto io, un romanzo di cui mi sono innamorata durante un soggiorno di studio a Firenze. Era “Sardinia blues” di Flavio Soriga, un libro che è come un fiume in piena di parole, molto schietto e con un ritmo frenetico, incalzante. Racconta la Sardegna a cavallo tra i nostri due secoli, ma anche l’autore e la sua malattia, la talassemia. Un libro su cui è stato molto divertente lavorare perché Soriga, che nel frattempo avevo conosciuto, mi ha proposto di sostituire le numerose canzoni italiane che vengono citate in “Sardinia blues” con canzoni per lo più americane e inglesi per rendere più familiare l’atmosfera ai lettori croati. È stato molto divertente, è stato come creare una nuova colonna sonora del libro.[/lang_it]
[lang_hr]- Prva knjiga beletristike koju sam prevela je tekst koji sam sama predložila, a radi se o romanu u koji sam se zaljubila tijekom studijskog putovanja u Firenci. Bila je to “Sardinia blues” Flavija Sorigae, knjiga koja je poput rijeke pune riječi, vrlo izravna i frenetičnog ritma. Priča priču o Sardiniji na ovom našem prijelazu stoljeća, ali i o autoru i njegovoj bolesti, talasemiji. To je knjiga na kojoj je bilo vrlo zabavno raditi jer je Soriga, kojeg sam u međuvremenu upoznala, predložio da se brojne talijanske pjesme koje se spominju u “Sardinia bluesu” zamijene uglavnom američkim i engleskim pjesmama kako bi atmosfera bila bliža hrvatskim čitateljima. Bilo je jako zabavno – poput stvaranja novog soundtracka za knjigu.[/lang_hr]
[lang_it]L’autore che ti ha impegnato di più?[/lang_it]
[lang_hr]Koji autor je od tebe tražio najveći angažman?[/lang_hr]
[lang_it]- Il libro più complesso per ogni traduttore è sempre quello che sta traducendo nel momento in cui glielo chiedono. Ora sto lavorando su “M, il figlio del secolo” di Antonio Scurati, ma è forse proprio Scurati, con il suo stile ermetico, con il suo tono filosofico, con la marcatezza lessicale della sua espressione narrativa, l’autore più complesso da tradurre. Richiede molte ricerche da parte mia, non solo stilistiche, e anche una preparazione enciclopedica. Il suo “Il bambino che sognava la fine del mondo” è stato forse il primo libro molto complesso che ho tradotto.[/lang_it]
[lang_hr]- Najsloženija knjiga za bilo kojeg prevoditelja je uvijek ona koju prevodi u trenutku kad ga se pita. Sada radim na knjizi “M, dijete svoga vremena” Antonija Scuratija, pa je možda Scurati, sa svojim hermetičkim stilom, sa svojim filozofskim tonom, s leksičkom označenošću svog narativnog izraza, najsloženiji autor za prijevod. To s moje strane zahtijeva puno istraživanja, ne samo stilskih, već i enciklopedijskih priprema. Njegovo “Dijete koje je sanjalo o kraju svijeta” bilo je možda prva vrlo složena knjiga koju sam prevela.[/lang_hr]
[lang_it]Sia con “Eva Dorme” di Francesca Melandri, sia con “L’amica geniale” di Elena Ferrante hai dovuto fare i conti con la trasposizione in croato del dialetto e delle parlate locali. Spesso il dialetto di un’altra regione non è facile neppure per chi in Italia ci vive…[/lang_it]
[lang_hr]S romanom “Eva spava” Francesce Melandri kao i s “Genijalnom prijateljicom” Elene Ferrante morali ste se nositi s prijevodom lokalnog dijalekta i narječja na hrvatski. Dijalekt druge regije često nije lak ni onima koji u Italiji žive…[/lang_hr]
[lang_it]- Quasi ogni libro che ho tradotto conteneva parti in dialetto e parlate locali. Ho tradotto anche due autori sardi, Flavi Soriga e Milena Agus, e, quando la parlata non veniva spiegata nel testo, ho dovuto chiedere aiuto a miei conoscenti sardi. Con le altre espressioni spesso ce la faccio da sola con un buon dizionario dialettale. Inoltre mi aiuta molto il fatto di aver parlato da piccola in dialetto veneto con mia nonna. In ogni caso, oggi, con l’aiuto di tutte le risorse che ci offre la rete, è diventato tutto più semplice. La cosa più difficile nella traduzione letteraria è cogliere il tono del testo, la voce dell’autore, il suo stile e trasportarli nella tua lingua, tutte quelle cose invisibili grazie alle quali un testo letterario si distingue da tutti gli altri tipi di testi e da tutti gli altri tipi di traduzione. È questo il motivo per cui la traduzione letteraria è una vera e propria arte.[/lang_it]
[lang_hr]- Gotovo svaka knjiga koju sam prevela sadržavala je dijelove u lokalnim dijalektima i narječjima. Prevela sam i dva autora iz Sardinije: Flavija Sorigu i Milenu Agus, a kada narječje nije bilo obrazloženo u tekstu, morala sam zatražiti pomoć od svojih poznanika iz Sardinije. S drugim izrazima to često mogu učiniti i sama uz pomoć dobrog dijalektalnog rječnika. Također mi puno pomaže činjenica da sam kao dijete s bakom razgovarala na venecijanskom dijalektu. U svakom slučaju, danas je, uz pomoć svih resursa koje nam nudi internet, sve postalo lakše. Najteže je u književnom prijevodu shvatiti ton teksta, glas autora, njegov stil i prenijeti ih na svoj jezik. Sve one nevidljive stvari zahvaljujući kojima se književni tekst izdvaja od svih ostalih vrsta tekstova i od svih ostalih vrsta prijevoda. To je razlog zbog kojeg je književni prijevod prava umjetnička forma.[/lang_hr]
[lang_it]Hai avuto modo di conoscere personalmente alcuni degli autori che hai tradotto?[/lang_it]
[lang_hr]Jesi li osobno upoznala neke od autora koje si prevela?[/lang_hr]
[lang_it]- Degli autori che traduco ho conosciuto personalmente Flavio Soriga, Antonio Scurati, Francesca Melandri, Melania Mazzucco, Antonio Pennacchi e Paolo Cognetti. Abbiamo partecipato insieme a diversi programmi, ho anche intervistato alcuni di loro e li ho presentati al pubblico croato, durante diversi festival letterari, sui giornali o in televisione. Tutti hanno apprezzato molto il mio impegno e lavoro da traduttrice, hanno risposto pazientemente a tutte le mie domande. Ognuno di loro ha caratteristiche diverse, sono persone con cui è sempre un piacere conversare.[/lang_it]
[lang_hr]- Od autora koje prevodim, osobno sam upoznala Flavija Sorigu, Antonija Scuratija, Francescu Melandri, Melaniju Mazzucco, Antonija Pennacchija i Paola Cognettija. Zajedno smo sudjelovali u nekoliko programa, neke od njih sam i intervjuirala i predstavila ih hrvatskoj javnosti u sklopu raznih književnih festivala, u novinama ili na televiziji. Svi su cijenili moju predanost i prevoditeljski rad, strpljivo su odgovarali na sva moja pitanja. Svatko od njih ima različite karakteristike, oni su ljudi s kojima je razgovarati uvijek pravo zadovoljstvo.[/lang_hr]
[lang_it]Un’ultima domanda. Il lavoro di traduttore letterario non è tra i più remunerativi ma certamente è tra i più impegnativi. Tu ami così tanto la lingua italiana?[/lang_it]
[lang_hr]Posao književnoga prevoditelja nije među najisplativijima, ali je sigurno među najzahtjevnijima. Doista toliko voliš talijanski jezik?[/lang_hr]
[lang_it]- Sì, amo davvero tanto sia la lingua che la letteratura e la cultura italiana. I nostri paesi sono molto simili: per molti secoli, almeno parzialmente, abbiamo fatto parte degli stessi imperi e stati, è normale quindi che le nostre culture e le nostre tradizioni si intreccino fortemente. Siamo due nazioni passionali, dirette, e questo si rispecchia nelle rispettive letterature. Il mio lavoro mi porta a mediare giornalmente tra le due culture per riuscire a trasmettere i concetti con la stessa intensità. Quando ci riesco e quando i lettori lo riconoscono, ne traggo moltissima soddisfazione.[/lang_it]
[lang_hr]- Da, stvarno volim i talijanski jezik, književnost i kulturu. Naše su zemlje vrlo slične: već smo stoljećima, barem djelomično, bili dio istih carstava i država, stoga je normalno da su naše kulture i naše tradicije snažno isprepletene. Mi smo dvije strastvene, izravne nacije i to se odražava u našim književnostima. Moj me posao navodi da svakodnevno posredujem između dviju kultura kako bih mogla prenositi koncepte istim intenzitetom. Kad uspijem i kad to čitatelji prepoznaju to me čini vrlo zadovoljnom.[/lang_hr]
[lang_it]Testo di Luisa SORBONE[/lang_it]
[lang_hr]Razgovarala Luisa SORBONE[/lang_hr]
[lang_it]Fotografia di Miljenko ZEKIĆ[/lang_it]
[lang_hr]Fotografija Miljenko ZEKIĆ[/lang_hr]





