Predstavljeni filmovi nastali na 16. Školi filma Pulske filmske tvornice

05.01.2021.

Dobro promišljeni i bogato producirani filmovi

• Posljednji pro­gram Pulske film­ske tvor­ni­ce u okon­ča­noj godi­ni, pred­stav­lja­nje rezul­ta­ta naj­no­vi­je 16. po redu Škole fil­ma PFT‑a odr­ža­no je u sri­je­du, 30. pro­sin­ca ogra­ni­če­nim bro­jem posje­ti­te­lja u klu­bu tvor­ni­ce, ali i on-line.

Osim pro­jek­ci­ja, odr­ža­no je i Kritičko reše­to, ovaj put s reda­te­ljem i film­skim peda­go­gom Zorkom Sirotićem koji je komen­ti­rao pri­ka­za­ne fil­mo­ve, te auto­ri­ma podi­je­lio koris­ne savje­te i suges­ti­je. Inače, Sirotić je i sam vodio neko­li­ko radi­oni­ca PFT‑a, a za 16. Školu fil­ma i nje­no uspješ­no okon­ča­nje (u ote­ža­nim uvje­ti­ma i s više pre­ki­da) zas­luž­ni su men­to­ri Katarina Radetić, Leo Gamboc, Sanda Letonja-Marjanović i Marko Zdravković-Kunac.

Premijerno su pri­ka­za­na tri od pet fil­mo­va koli­ko ih se na ovom izda­nju Škole fil­ma pro­du­ci­ra­lo (dva sred­nje­me­traž­na doku­men­tar­na su još u pos­t­pro­duk­ci­ji – „Von Trapp i ja“ Olivere Jović i „Ispod Pule“, film o pul­skom tune­li­ma i pod­zem­nim pros­to­ri­ma auto­ri­ce Jadranke Mitrović), od kojih su dva dje­lo naj­mla­đih polaz­ni­ca-pul­skih osnov­ki Iris Bijuk i Ane Burić. Obje su oda­bra­le aktu­al­ne i ozbilj­ne teme – Iris se u svom fil­mu „Važnost pri­ja­telj­stva“ bavi pro­ble­mom bul­lyn­ga u ško­li, dok je Ana fil­mom „Oteta dje­voj­či­ca“ poku­ša­la pro­go­vo­ri­ti o pro­ble­mu koji kod nas, sre­ćom, još nije toli­ko izra­žen, ali u svi­je­tu popri­ma stra­vič­ne raz­mje­re, jer broj nes­ta­le dje­ce iz godi­ne u godi­nu alar­mant­no raste.

Sirotić je oba urat­ka oci­je­nio solid­ni­ma za uzrast auto­ri­ca, poseb­no pohva­liv­ši Iris za teh­nič­ku korek­t­nost sli­ke, zvu­ka i režij­ske raz­ra­de ide­je, dok su men­to­ri pojas­ni­li da je Anin film „polu-rad­na ver­zi­ja“ i da će u tim seg­men­ti­ma još biti dora­đi­van. Obje su dje­voj­či­ce izra­zi­le zado­volj­stvo uči­nje­nim na seto­vi­ma, kao i novo­usvo­je­nim vje­šti­na­ma i zna­nji­ma o cje­lo­kup­nom pro­ce­su izra­de fil­ma. Mentorica Katarina Radetić odu­šev­lje­na je činje­ni­com da su obje dje­voj­či­ce bez ikak­vog pred­z­na­nja suve­re­no ušle u avan­tu­ru sni­ma­nja svog fil­ma i una­toč zas­to­ji­ma uspješ­no ih okon­ča­le. Lea Gamboca je poseb­no impre­si­oni­ra­la činje­ni­ca da je Ana, nakon što joj je poka­zao osno­ve mon­ta­že, svoj film goto­vo pot­pu­no samos­tal­no mon­ti­ra­la, a izra­zio je i želju da se na budu­ćim radi­oni­ca­ma polaz­ni­ci­ma pru­ži i veća moguć­nost samos­tal­nog rada s kamerom.

Treći je na ras­po­re­du bio film „Sutra“ Nina Paulina. U raz­go­vo­ru nakon pro­jek­ci­je Marko Zdravković Kunac rekao je da bi taj film mogao pro­ći i kao doku­men­tar­ni, iako je mon­ti­ran kao igra­ni. Dok se u pod­lo­zi stal­no čuju radij­ska ili tv izvješ­ća o koro­na-sta­tis­ti­ka­ma, Nino u offu čita svoj tekst, pro­miš­lja­nje o svo­joj demo­ti­vi­ra­nos­ti i malo­du­šju, pa je film – iako glu­mac zamje­nju­je auto­ra – ujed­no i auto­bi­ograf­ski. Gamboc je nagla­sio da je Nino na ovoj radi­oni­ci bio naj­na­pred­ni­ji polaz­nik i odmah je u star­tu došao s naj­čiš­ćom idejom.

U nas­tav­ku veče­ri pri­ka­za­na su i dva eks­pe­ri­men­tal­na fil­ma koja su nas­ta­la na pret­hod­nim Školama fil­ma, a fina­li­zi­ra­ni su za vri­je­me loc­k­downa: „Proglas“ pot­pi­su­ju Ivana-Nataša Turković i Boris Vincek, a „Naplavine“ Silvijo Belušić. Potonji je u PFT došao sa već snim­lje­nim mate­ri­ja­li­ma. Zaposlen je na odr­ža­va­nju par­ko­va na Brijunima i, kako ima dobru kame­ru na mobi­te­lu, hobis­tič­ki sni­ma deta­lje koji ga pri­vu­ku, a men­tor Damir Čučić pomo­gao mu je kod sor­ti­ra­nja tog mate­ri­ja­la, izbo­ra kadro­va i mon­ta­že. Uglavnom su to pri­zo­ri raz­no­raz­nih otpa­da­ka koje more napla­vi na oba­lu, kao i povr­ši­ne vode, gdje se vidi više slo­je­va- od dna i same povr­ši­ne na kojoj plu­ta­ju klo­bu­ci i raz­ni dru­gi objek­ti, do odra­za neba ili sta­ba­la na vodi. Kako je u vri­je­me sni­ma­nja bio aktu­alan veli­ki izbje­glič­ko val, Belušić je dodao i poet­sku notu koja alu­di­ra na to ljud­sko stra­da­nje, izra­div­ši od napla­vi­na ljud­ske figu­ri­ce koje je pus­tio da „plo­ve“ ili plu­ta­ju na vodi.

Boris Vincek pojas­nio je da su on i Ivana-Nataša Turković svoj film zapo­če­li još na 11. Školi fil­ma, kad je men­tor bio Damir Čučić, ali kako ga tada nisu dovr­ši­li poha­đa­li su i on-line radi­oni­cu Blank film­skog inku­ba­to­ra (zvao se „radi­oni­ca malog autor­skog karan­te­na fil­ma“ jer se odvi­jao u vri­je­me loc­k­downa), te su film sas­ta­vi­li od mate­ri­ja­la pri­kup­lje­nih na dva seta sni­ma­nja. Tekst „Proglasa“ izvor­no je bio napi­san za kata­log samos­tal­ne izlož­be Josipa Pina Ivančića, a u ovom je fil­mu isko­ri­šten kao uni­ver­zal­ni komen­tar ovih sulu­dih vre­me­na (iako je vre­men­ski smje­šten u buduć­nost, toč­ni­je u 2237. godi­nu). Natašin glas (modi­fi­ci­ran teh­nič­kim fil­te­ri­ma da zvu­či kao stro­gi, muški) auto­ri­ta­tiv­nim tonom čita „Proglas“ koji navo­di lju­de na ne-činje­nje, pogo­to­vo u odno­su na vlas­ti i izla­ske na izbo­re. Iako se u izra­du fil­ma kre­nu­lo pri­je poja­ve pan­de­mi­je, samo raz­dob­lje prvog vala odlič­no je pos­lu­ži­lo za kadro­ve praz­nog gra­da, a dani svih sve­tih za pos­ti­za­nje želje­nog efek­ta diho­to­mi­je te praz­ni­ne i punog grob­lja. Jedina pri­mjed­ba koju je imao Zorko Sirotić odno­si­la se na vizu­al­ne i audio seg­men­te na koji­ma se moglo još radi­ti, jer ne pra­te dovolj­no uvjer­lji­vo jači­nu samog tek­s­ta, pa tako film gubi na sna­zi apo­ka­lip­tič­ne atmo­sfe­re koju je nas­to­jao prikazati.

Kao gene­ral­ni dojam Sirotić je za sve pri­ka­za­ne fil­mo­ve rekao da su dobro pro­miš­lje­ni i boga­to pro­du­ci­ra­ni, a pri­sje­tio se i rani­jih Škola fil­ma na koji­ma je sudje­lo­vao u svoj­stvu men­to­ra. Za raz­li­ku od Production-ina,brzih radi­oni­ca na koji­ma se fil­mo­vi odra­de u tri do četi­ri dana, na jed­noj Školi fil­ma se u 10 do 15 dana s dvi­je eki­pe na tere­nu uspi­je­va­lo ostva­ri i po sedam do osam fil­mo­va, što je tije­kom mon­ta­že stva­ra­lo atmo­sfe­ru nekog ludog pro­fe­si­onal­nog stu­di­ja u kojem se vode bit­ke s dead­li­ne­ima. Specifična situ­aci­ja ovog izda­nja dala je i malo više vre­me­na, nešto više od tri mje­se­ca, pa su se i sve potreb­ne faze mogle detalj­ni­je odraditi.

Na Vimeo stra­ni­ci Pulske film­ske tvor­ni­ce danas se može pogle­da­ti pre­ko 130 ura­da­ka s dosa­daš­njih radi­oni­ca i Škola filma.

Tekst Daniela KNAPIĆ