Predstavljeni filmovi nastali na 16. Školi filma Pulske filmske tvornice
Dobro promišljeni i bogato producirani filmovi
• Posljednji program Pulske filmske tvornice u okončanoj godini, predstavljanje rezultata najnovije 16. po redu Škole filma PFT‑a održano je u srijedu, 30. prosinca ograničenim brojem posjetitelja u klubu tvornice, ali i on-line.

Osim projekcija, održano je i Kritičko rešeto, ovaj put s redateljem i filmskim pedagogom Zorkom Sirotićem koji je komentirao prikazane filmove, te autorima podijelio korisne savjete i sugestije. Inače, Sirotić je i sam vodio nekoliko radionica PFT‑a, a za 16. Školu filma i njeno uspješno okončanje (u otežanim uvjetima i s više prekida) zaslužni su mentori Katarina Radetić, Leo Gamboc, Sanda Letonja-Marjanović i Marko Zdravković-Kunac.

Premijerno su prikazana tri od pet filmova koliko ih se na ovom izdanju Škole filma produciralo (dva srednjemetražna dokumentarna su još u postprodukciji – „Von Trapp i ja“ Olivere Jović i „Ispod Pule“, film o pulskom tunelima i podzemnim prostorima autorice Jadranke Mitrović), od kojih su dva djelo najmlađih polaznica-pulskih osnovki Iris Bijuk i Ane Burić. Obje su odabrale aktualne i ozbiljne teme – Iris se u svom filmu „Važnost prijateljstva“ bavi problemom bullynga u školi, dok je Ana filmom „Oteta djevojčica“ pokušala progovoriti o problemu koji kod nas, srećom, još nije toliko izražen, ali u svijetu poprima stravične razmjere, jer broj nestale djece iz godine u godinu alarmantno raste.

Sirotić je oba uratka ocijenio solidnima za uzrast autorica, posebno pohvalivši Iris za tehničku korektnost slike, zvuka i režijske razrade ideje, dok su mentori pojasnili da je Anin film „polu-radna verzija“ i da će u tim segmentima još biti dorađivan. Obje su djevojčice izrazile zadovoljstvo učinjenim na setovima, kao i novousvojenim vještinama i znanjima o cjelokupnom procesu izrade filma. Mentorica Katarina Radetić oduševljena je činjenicom da su obje djevojčice bez ikakvog predznanja suvereno ušle u avanturu snimanja svog filma i unatoč zastojima uspješno ih okončale. Lea Gamboca je posebno impresionirala činjenica da je Ana, nakon što joj je pokazao osnove montaže, svoj film gotovo potpuno samostalno montirala, a izrazio je i želju da se na budućim radionicama polaznicima pruži i veća mogućnost samostalnog rada s kamerom.

Treći je na rasporedu bio film „Sutra“ Nina Paulina. U razgovoru nakon projekcije Marko Zdravković Kunac rekao je da bi taj film mogao proći i kao dokumentarni, iako je montiran kao igrani. Dok se u podlozi stalno čuju radijska ili tv izvješća o korona-statistikama, Nino u offu čita svoj tekst, promišljanje o svojoj demotiviranosti i malodušju, pa je film – iako glumac zamjenjuje autora – ujedno i autobiografski. Gamboc je naglasio da je Nino na ovoj radionici bio najnapredniji polaznik i odmah je u startu došao s najčišćom idejom.

U nastavku večeri prikazana su i dva eksperimentalna filma koja su nastala na prethodnim Školama filma, a finalizirani su za vrijeme lockdowna: „Proglas“ potpisuju Ivana-Nataša Turković i Boris Vincek, a „Naplavine“ Silvijo Belušić. Potonji je u PFT došao sa već snimljenim materijalima. Zaposlen je na održavanju parkova na Brijunima i, kako ima dobru kameru na mobitelu, hobistički snima detalje koji ga privuku, a mentor Damir Čučić pomogao mu je kod sortiranja tog materijala, izbora kadrova i montaže. Uglavnom su to prizori raznoraznih otpadaka koje more naplavi na obalu, kao i površine vode, gdje se vidi više slojeva- od dna i same površine na kojoj plutaju klobuci i razni drugi objekti, do odraza neba ili stabala na vodi. Kako je u vrijeme snimanja bio aktualan veliki izbjegličko val, Belušić je dodao i poetsku notu koja aludira na to ljudsko stradanje, izradivši od naplavina ljudske figurice koje je pustio da „plove“ ili plutaju na vodi.

Boris Vincek pojasnio je da su on i Ivana-Nataša Turković svoj film započeli još na 11. Školi filma, kad je mentor bio Damir Čučić, ali kako ga tada nisu dovršili pohađali su i on-line radionicu Blank filmskog inkubatora (zvao se „radionica malog autorskog karantena filma“ jer se odvijao u vrijeme lockdowna), te su film sastavili od materijala prikupljenih na dva seta snimanja. Tekst „Proglasa“ izvorno je bio napisan za katalog samostalne izložbe Josipa Pina Ivančića, a u ovom je filmu iskorišten kao univerzalni komentar ovih suludih vremena (iako je vremenski smješten u budućnost, točnije u 2237. godinu). Natašin glas (modificiran tehničkim filterima da zvuči kao strogi, muški) autoritativnim tonom čita „Proglas“ koji navodi ljude na ne-činjenje, pogotovo u odnosu na vlasti i izlaske na izbore. Iako se u izradu filma krenulo prije pojave pandemije, samo razdoblje prvog vala odlično je poslužilo za kadrove praznog grada, a dani svih svetih za postizanje željenog efekta dihotomije te praznine i punog groblja. Jedina primjedba koju je imao Zorko Sirotić odnosila se na vizualne i audio segmente na kojima se moglo još raditi, jer ne prate dovoljno uvjerljivo jačinu samog teksta, pa tako film gubi na snazi apokaliptične atmosfere koju je nastojao prikazati.

Kao generalni dojam Sirotić je za sve prikazane filmove rekao da su dobro promišljeni i bogato producirani, a prisjetio se i ranijih Škola filma na kojima je sudjelovao u svojstvu mentora. Za razliku od Production-ina,brzih radionica na kojima se filmovi odrade u tri do četiri dana, na jednoj Školi filma se u 10 do 15 dana s dvije ekipe na terenu uspijevalo ostvari i po sedam do osam filmova, što je tijekom montaže stvaralo atmosferu nekog ludog profesionalnog studija u kojem se vode bitke s deadlineima. Specifična situacija ovog izdanja dala je i malo više vremena, nešto više od tri mjeseca, pa su se i sve potrebne faze mogle detaljnije odraditi.
Na Vimeo stranici Pulske filmske tvornice danas se može pogledati preko 130 uradaka s dosadašnjih radionica i Škola filma.
Tekst Daniela KNAPIĆ