„Ludilo u dvoje“ Eugenea Ionesca – prva ovogodišnja produkcija INK‑a
Već godinama se prepiremo zbog kornjače i puža
• Nakon Ionescovih „Instrukcija“ koje je Drama plus iz Zadra izvela u Istarskom narodnom kazalištu Gradskom kazalištu Pula u studenom prošle godine, pulska je publika tijekom ovog mjeseca imala priliku uživati u još jednoj predstavi teatra apsurda – Ionescovom “Ludilu u dvoje“. Prva ovogodišnja produkcija INK‑a, 60 minutna je predstava u kojoj igraju dvoje pulskih glumaca Lara Živolić i Luka Mihovilović koji je ujedno i redatelj predstave.
Ovo uprizorenje „apsurda“ u kojem se glavni protagonisti, bračni par, neprestano svađaju i u određenoj su samoizolaciji jer oko njih bjesni građanski rat – jako dobro parodira o našem trenutku apsurda.
Delire a deux…Ludilo u dvoje službena je dijagnoza koja predstavlja rijedak psihički poremećaj kojeg karakterizira prijenos sumanutih ideja ili abnoramalnog ponašanja s jedne na drugu osobu koje su u bliskoj emocionalnoj vezi. Pa čak i kada se ukaže izlaz, osobe ne izlaze iz odnosa jer on postaje dio njihova identiteta.
Unutar četiri zida gledamo dvoje u kućnim haljecima i papučama, tu je servis za čaj, stolić za šminkanje i wc školjka u koju povremeno vrše nuždu. Žena se neprestano nervozno češlja te glasno žali za trenutkom kad je otišla od svog bivšeg muža.
„Kakav si mi život obećavao! A kakav mi pružaš! Napustila sam muža da bih otišla s ljubavnikom. Koja romantika! Taj je muž bio deset puta bolji od tebe, zavodniče jedan! “
On si priprema čaj s dozom prijezira prema odnosu u kojem se našao.
„Da te nisam vidio, ne bismo se ni upoznali. Tko zna što bi bilo, možda bih postao slikar. Možda nešto drugo. Što li je sve moglo ispasti. Možda bih proputovao, možda bih bio mlađi.“
„Možda sam se mogla baviti filmom. Stanovala bih u divnom dvorcu sa cvijećem. Možda sam mogla, što sam sve mogla da budem?
Žaljenje za onim što je bilo, a nije se reagiralo u pravom trenutku, jedna je od važnih isprika likova za njihov životni neuspjeh, i ne donosi im nikakvu promjenu. Besmisao radnji i postupaka izaziva osjećaj tjeskobe, ali i komedije što predstavlja glavni moment u ovoj drami teatra apsurda.
„Na kraju krajeva, svejedno mi je, već godinama se prepiremo zbog kornjače i puža…“
„Tebi je uvijek toplo kad je meni hladno, a hladno kad je meni toplo. Nikad nam nije u isto vrijeme toplo ili hladno.Točno to ti i zamjeram.“
Njihovi dijalozi su napeti i groteskni, a oni ljutiti i beznadni jer odnos u kojem jesu traje već 17 godina, a u tom abnormalnom krugu ljubavi ostaju i dalje. Sukob i preživljavanje pod svaku cijenu dodatno potencira rat koji se događa izvan njihova četiri zida, pa im nasred sobe – kroz prozor – u jednom trenutku upadne granata koja im i nije tolika prijetnja koliko je to njihov međusobni obračun.
„Umjesto da umiru sami, neki ljudi se daju ubijati od drugih. Nemaju strpjenja ili im to pričinja zadovoljstvo. Ili zato što je tako možda lakše. To je veselije. To ti je zajednica“.
Stropovi se obrušavaju i soba se puni krhotinama, projektilima i obućom poginulih vojnika, odozgo lagano silaze obješena tijela bez glave…na čijim će ostacima oni dočekati mir.
„Točno. Nastao je mir, objavili su mir. Što će biti s nama? Što li će biti s nama?“
Za ovo je dramsko uprizorenje Mihovilović koristio i prilagodio tekst beogradske prevoditeljice Danice Milošević. Zajedno s njim na scenografiji za predstavu je radio Goran Šaponja, dok je asistent redatelja i inspicijent Manuel Kaučić.
„Ionesco je majstor da izvuče naše sukobe na jedan potpuno komičan i apsurdan nivo. Likovi ovdje ne filtriraju svoje misli nego ono što pomisle to odmah izgovore, po principu “što na umu, to na drumu” i to je komično, uz sve ostale stvari koje je Ionesco postavio poput građanskog rata koji se događa izvan njihove kuće što je manifestacija njihovog duševnog stanja i odnosa“, ističe Luka Mihovilović.
Odlična gluma Lare Živolić i Luke Mihovilovića i živopisna scenografija čine predstavu slojevitom i duhovitom, a pronicljiva apsurdnost Ionescovog predloška je ono što ovog velikana uzdiže u bezvremenost. Svojim stilskim izričajem besmisla on naglašava apsurd življenja i nemogućnost čovjeka da utječe na situaciju u kojoj se je našao.
Tekst Ana FORNAŽAR
Fotografije Denis BUTORAC/Arhiva INK‑a
