„Muževi i žene“ i „VLA VLA VLAJLAND“ u Istarskom narodnom kazalištu

17.02.2021.

Istarsko narod­no kaza­li­šte Gradsko kaza­li­šte Pula nas­tav­lja s pro­gra­mom u sri­je­du 17. i čet­vr­tak 18. velja­če kada su u 20 sati na ras­po­re­du repri­ze pred­sta­ve „Muževi i žene“ Woodyja Allena u reži­ji Tonija Cafiera. U pred­sta­vi igra­ju: Valter Roša, Lara Živolić, Luka Mihovilović, Mada Peršić, Gala Nikolić i Matino Antunović.

„Kazališna adap­ta­ci­ja film­skog sce­na­ri­ja “Muževi i žene” Woodya Allena po mno­gi­ma nazvan nje­go­vim remek-dje­lom, u reži­ji i adap­ta­ci­ji Tonia Cafiera pre­mi­jer­no je izve­de­na u čet­vr­tak, 17. lis­to­pa­da u 20 sati na maloj sce­ni INK‑a. Gotovo kao i sva­ki dru­gi Allenov film, i rad­nja ovog smje­šte­na je u milje neuro­tič­nih newyor­k­ških inte­lek­tu­ala­ca te su mno­gi tvr­di­li da film odra­ža­va pri­lič­no neugod­ne tre­nut­ke nje­go­ve biogra­fi­je i u konač­ni­ci, 2 godi­ne kas­ni­je (pre­mi­je­ra fil­ma 1992.), ras­pad dugo­traj­ne i umjet­nič­ki plod­ne veze s glu­mi­com Miom Farrow. Mnogima će sje­ća­nje na legen­dar­ni Allenov film biti poti­caj da pogle­da­ju pred­sta­vu, dok će dru­gi­ma možda baš to biti i pre­pre­ka, rekao je reda­telj Cafiero, ali odlu­čio sam pos­ta­vi­ti ovaj maj­stor­ski sce­na­rij na kaza­liš­nu sce­nu upra­vo radi toga što govo­ri o slo­že­nos­ti ljud­skih odnosa.

U subo­tu, 20. velja­če u 20 sati na ras­po­re­du je gos­tu­ju­ća pred­sta­va zagre­bač­kog kaza­li­šta Moruzgva „Cabaret Vla Vla Vlajland“ auto­ra i reda­te­lja Ivana Lea Lema u kojoj igra Ecija Ojdanić.

„U Vla Vla Vlajland caba­re­tu jed­na arhe/stereo tipič­na Vlajna haj­duč­ki se hrva pro­tiv neko­li­ko pre­dra­su­da uzi­da­nih u nju pogreš­nim odgo­jem, patri­jar­hal­nom (ne)kulturom, naci­ona­lis­tič­kom pris­tu­pu povi­jes­ti i slič­nim nas­tra­no nasil­nim tra­di­ci­onal­nim i novo­kom­po­ni­ra­nim naiv­nos­ti­ma. U tom ratu pro­tiv same sebe i svi­je­ta čije sab­lje sije­ku sve što str­ši, moja se Vlajna zdra­vim razu­mom i lju­bav­lju uzdi­že iz men­ta­li­tet­skog kame­nja­ra i uspi­je­va pos­ti­ći eman­ci­pa­ci­ju. I Ecija, moja više­de­set­ljet­na muza, i ja podri­je­tlom smo Vlaji iz Dalmatinske zago­re pa smo ovaj kole­rič­no melo­dra­ma­tič­ni dram­sko kaba­ret­ski mono mara­ton otr­ča­li kozjim sta­za­ma vla­škog dija­lek­ta. Golim smo jezi­ci­ma krči­li dra­če, naba­da­li smo taba­ne na gru­be aug­men­ta­ti­ve, prok­li­za­va­li smo niz str­me liti­ce jezič­nog kra­jo­bra­za koji je krški okru­tan, ali i pito­re­sk­no oča­ra­va­juć. Kakav je, da je, naš je. Nadam se da ni vla­ški men­ta­li­tet, niti vla­ški jezik nismo zlo­upo­ra­bi­li, već da smo ga utka­li u psi­ho­te­ra­pij­sku sean­su koja i nama i našem napa­će­nom naro­du daje pri­li­ku za iscje­lju­ju­ći smi­jeh. Nek nam kop­lja dobrih namje­ra pogo­de alku vašeg srca usri­du! Hvala vam, dra­ga publi­ko, što u ovim vre­me­ni­ma soci­jal­ne dis­tan­ce svo­jim dola­skom na našu pred­sta­vu podr­ža­va­te jed­no neza­vis­no kaza­li­šte, ali i Kazalište kao tak­vo”, piše Ivan Leo Lemo u opi­su predstave.

Priredio B. V.