Redatelj Igor Bezinović gostovao u Klubu Pulske filmske tvornice
Suptilniji aktivizam
• U sklopu klupskog programa Autor u gostima, u Pulskoj filmskoj tvornici u četvrtak, 25. ožujka se s pet svojih kratkih dokumentarnih filmova predstavio Igor Bezinović. Osim u klupskom prostoru udruge, događaj se mogao pratiti i putem Zooma.
Ovaj mladi riječki redatelj i filmski pedagog za sobom, uz impresivan niz većinom dokumentarnih filmova, ima i Zlatnu arenu za najbolji film Pulskog filmskog festivala 2017. godine – za svoj prvi dugometražni igrani film „Kratki izlet“, a kako je priznao, to mu je priznanje značajno olakšalo daljnji rad, jer ga sada više ne gledaju „samo kao klinca koji stavlja neke filmiće na YouTubeu“.
Na početku predstavljanja našalio se kako je doživio „blast from the past“ vrativši se u prostor PFT‑a, gdje je u više navrata vodio radionice. Marko Zdravković Kunac, u svojstvu moderatora, podsjetio je da ovaj danas istaknuti filmaš svoje korijene vuče iz klupske scene, a svoje je prve filmove radio još na fakultetu. Zanimljiv je i impozantan niz njegovih fakultetskih titula – diplomirao je filozofiju, sociologiju, TV i filmsku režiju, te komparativnu književnosti i danas predaje na Akademiji dramskih umjetnosti. „Blokada“, njegov prvi dugometražni dokumentarni film (nagrađen Oktavijanom 2021. godine, kao i film „Veruda: priča o Bojanu“, tri godine kasnije) nastao je u sklopu Restart škole dokumentarnog filma, a prati studentske proteste i blokadu Sveučilišta 2009. godine. Film i danas može poslužiti kao dobar edukativni model studentske samoorganizacije, čemu svjedoče i studenti iz Indije, Hong Konga, Mađarske i drugih zemalja koji se javljaju s zahvalama za inspiraciju u njihovim borbama. Nedugo nakon te blokade dogodio se i prosvjed seljaka koji su traktorima blokirali ceste, a Bezinović je snimio „Susret“, sirovi opservacijski dokumentarac koji prikazuje solidarno priključivanje studenata tom prosvjedu. Kaže da je film nastao potpuno neplanirano, a „moć dokumentarizma i jest u tome da upališ kameru u pravom momentu.“
Dobar primjer za to je prvi te večeri prikazani film – „Čekanje“, iz 2012.godine. Ova efektna crtica (traje svega tri minute) prikazuje neobičnu situaciju kada je, u jeku turističke sezone, štrajk radnika zbog neisplaćenih plaća primorao turiste čekati u redu kako bi prešli Krčki most. Osim emotivnog, bijesnog ispada jedne prosvjednice („Svi vi ćete nakon ovoga na janjetinu, a tko će meni platiti kredite, tko će mi hraniti djecu?“-viče uzrujana žena prekinuvši prigodnu govoranciju), film bilježi i reakcije turista, koji su uglavnom iskazali razumijevanje. „Mi idemo na odmor, a oni nisu dobili plaće devet mjeseci, strpit ćemo se“, bili su najčešći komentari, ali Bezinović priznaje da nije uvrstio sve odgovore, jer bilo je i turista koji su se zbog zastoja ljutili. To smatra svojom umjetničkom slobodom jer se, za razliku od novinara, ne osjeća obveznim pridržavati pravila nepristranog izvješćivanja.
U nastavku su prikazani 17 minutni film „Nepovratno“, koji prati dnevne rutine troje karakterno vrlo različitih zagrebačkih skupljača boca, kao i osmominutni „Samoupravni film“. Taj tzv. participativni dokumentarac sastoji se od izbora iz materijala o koje su radnici brodogradilišta u Malom Lošinju sami snimali 2011. godine tijekom dvotjednog Škver Art festivala, a prošaran je i snimkama s projekcije tih materijala u kantini brodogradilišta. Kako je primijetio jedan od gostiju na projekciji, poznati pulski performer i stari uljanikovac Pino Ivančić, film je –za razliku od npr. „Godina hrđe“, Andreja Korovljeva, koji priča o teškom poslu antikorozivne zaštite u Uljaniku – „šminkerska“ verzija života u škveru. Bezinović se s tom ocjenom složio, ali nadodao je da mu i nije bila nakana pričati o teškom poslu brodogradara, nego općenito o marginalizaciji radništva, što je vidljivo i kroz ponavljanje, na početku i kraju filma, kadra spomen-table na kojoj su 1950. ponosni samoupravljači zabilježili da su preuzeli brodogradilište, dok im danas i gola egzistencija visi o niti. Sjetnom i rezigniranom ugođaju filma doprinio je i odličan izbor glazbene podloge – „Leute moj“ i „Brodovi su isti ka i judi“ Tome Bebića.
Ovim i drugim uradcima, među kojima su i brojne zapažene TV reportaže, Bezinović si je priskrbio još jednu titulu kojom ga obično časte prilikom predstavljanja, a to je „aktivist“. Iako je u startu bio vezan za aktivističke krugove, on smatra da danas to u njegovom radu više nije toliko izraženo. Kroz svoje novije filmove i posebno kroz predavanja na Akademiji, rekao je Bezinović, nastoji se baviti jednim drugačijim, neeksplicitnim, „suptilnijim aktivizmom“.
Predzadnji je prikazan „Od Kršana do Peroja“, šest minutni dokumentarac iz 2015. u produkciji HRT‑a, inspiriran zbirkom lascivnih istarskih narodnih poskočica koje je u svojoj knjizi „Istarski bordel muza“ prikupio Drago Orlić, a večer je zaokružena bajkovitom romantičnom pričom, 19 minutnim „animirano-dokumentarno-igranim“ filmom iz 2020., „Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio“. Gotovo u cijelosti film je snimljen na lošinjskom deponiju, a duhovito je osnažen razigranom animacijom Ivane Pipal, koja film supotpisuje zajedno s Bezinovićem.
Tekst: Daniela KNAPIĆ
