Montaža „u kvadrat“ – zaboravljena enigma Martinac u Pulskoj filmskoj tvornici
„Čovjek može ispričati cijeli svoj život ako opiše vrata koja je otvorio i koja je zatvorio“
Ivan Martinac
Pulska filmska tvornica prošli je tjedan čak dva svoja klupsko-Zoomska termina (22. i 23. travnja) posvetila središnjoj osobi splitskog amaterskog filmskog kruga – Ivanu Martincu, osebujnom splitskom stvaraocu kojeg danas filmski poznavatelji svrstavaju uz bok svjetskim veličinama poput Kubricka ili Tarkovskog.
Cijelo vrijeme samozatajno izbjegavajući javne nastupe, u svojih 65 godina (preminuo je 2015.)¸pored filma kao svoje glavne opsesije bavio se i pisanjem, slikarstvom, fotografijom, novinarstvom, astrologijom, numerologijom, filozofijom, teorijom filma… Realizirao je sveukupno 71 kratkometražnih i jedan dugometražni film, te objavio 12 knjiga, od kojih 9 zbirki poezije. Premda mu je više puta nuđeno da se filmom krene profesionalno baviti, ostao je vjeran amaterskom eksperimentalnom filmu.
Po diplomi arhitekt, 35 godina svog „radnog vijeka“ proveo je kao građevinski inženjer u splitskom Lavčeviću, jer je objašnjavao kako više od zamišljanja voli vidjeti kako nešto nastaje. Dičio se s 3.500 ljudskih nastambi koje je pomogao izgraditi, smatrajući to svojim dugom zajednici, „iskupljenjem“ za sve svoje druge interese.
Izvan Splita i geta filmskih posvećenika (koji kad o njemu pričaju koriste uvriježeni nadimak „Genije“, dajući mu gotovo status kulta) i danas šira javnost o Martincu malo zna i uvijek ga iznova otkriva, tako da su ove dvije filmske večeri – vrlo zanimljive i nabijene gomilom informacija i anegdota o autoru – bile tek poticaj za dublje zaranjanje u njegovo djelo. Jedino tako može se jasnije sagledalati širina ove intrigantne, eruditski obrazovane i iznimno kreativne osobe, jer – kako su se svi sudionici složili – riječ je o silno kompleksnom čovjeku čiji filmski opus još čeka svoju pravu valorizaciju. Na žalost, doista ga shvatiti i doživjeti imali su privilegij samo oni koji su ga osobno poznavali i čije je živote obogatio svojom karizmatičnom prisutnošću, jedinstveno duhovitom i duboko duhovnom osobnošću.
Prvog dana prikazan je dokumentarac „Martinac“ iz 2015. godine. Tu priču ispričanu kombiniranjem Martinčevih citata, kadrova iz njegovih filmova te izjavama bliskih suradnika, potpisuju redatelj Zdravko Mustać i montažer, redatelj i filmski pedagog Boris Poljak. Oni su u svoje prve filmske korake (jednako kao Lordan Zafranović i brat mu Andrija, Ante Verzotti, Andrija Pivčević i mnogi drugi danas poznati filmaši) krenuli upravo pod Martinčevim mentorstvom u filmskoj školi koju je više decenija vodio pri Kino Klubu Split. Tamo je, zarazivši mnoge generacije filmskim virusom, svakome tko je bio spreman slušati ga neumorno i nesebično dijelio svoje golemo teoretsko i praktično znanje o filmu.
Iz dokumentarca je razvidno da je, ne samo u Splitu, već i u Beogradu gdje je – studirajući arhitekturu – paralelno pohađao filmski tečaj i istovremeno bio vrlo aktivan u tamošnjem Kino klubu, inovativnošću i eksperimentalnim pristupom u svojim ranim ostvarenjima ostavio golem utisak na velik broj filmskih djelatnika. Neki čak smatraju da je, družeći se s Makavejevim, Žilnikom i drugima, najzaslužniji za poznati „Crni val“ srpske kinematografije.
Često se Martinčev izričaj uspoređuje s Antonionijem (posebno u toj ranoj, beogradskoj, fazi), na prvu bi ga se moglo svrstati u egzistencijalizam, ali on je kao svoje glavne uzore navodio Carl Theodora Dreyera i Roberta Bressona.
Jedna od njegovih temeljnih odrednica je i duboki katolicizam, što ga u ono vrijeme čini dodatno problematičnim, jer njegovo inzistiranje na tezi da je „Krist bio najveći komunist“ kod suvremenika nailazilo na veliko podozrenje. To mu je donosilo puno ideoloških sukoba i polemika, ali i davalo snagu da ustraje u svojim nastojanjima da kroz različite medije priziva i u svijet ubrizgava tajanstvo duha.
Moderator programa i voditelj PFT‑a Marko Zdravković Kunac nakon projekcije je putem Zooma razgovarao s Mustaćem, dok je Poljak drugog dana, zajedno s filmskim kritičarkama Dianom Nenadić i Višnjom Vukašinović, sudjelovao u Zoom tribini.
Djelomično odgovornost za nekadašnje ignoriranje i današnje zaboravljanje Martinčevog značaja neki vide i u njegovoj „teškoj naravi“ i žestini kojom je branio vlastite stavove, pogotovo o filmu, zbog čega ga mnogi „nisu mogli smisliti“. Tako smo imali situaciju da se po svjetskim muzejima vrte art filmovi drugih, ne manje konfliktnih i „teških“ hrvatskih autora, ali ne i Martinčevi. Međutim, rečeno je na tribini, odgovornost za to prije svega je na sustavu, kao i na filmskim kritičarima, koji su uglavnom zazirali od njega, često i iz strahopoštovanja ili straha od Martinčevih odgovora na njihove napise.
Djelomično se to promijenilo potkraj njegova života, kad njegovi filmovi polako počinju osvajati svjetske galerijske prostore, a posthumno su objavljene i dvije monografije o njemu, ali poticaj za to trebao je doći izvana. Točnije, retrospektivom na Alpe Adria film festivalu u Trstu 1999. (ni tu se on nije osobno pojavio), na kojoj ga je talijanski filmski kritičar Sergio Germani Grmek predstavio kao „hrvatskog Kubricka“, a njegovu jedini dugometražni igrani film „Kuću na pijesku“ ocijenio možda najvažnijim hrvatskim igranim filmom svih vremena.
Iako je 2019. restauriran i digitaliziran (zahvaljujući KK Split i posebno Borisu Poljaku), još uvijek nije dostupan na internetu, a zanimljivo je da ga je Martinac posvetio filmu „Misa za Siouxe iz Dakote“ Brucea Bailliea. Prema vlastitom scenariju kojeg je dugi niz godina pripremao, Martinec ga je snimio i montirao 1985. godine, a njegov veliki prijatelj Tom Gotovac nazvao ga je filmom 21. stoljeća. Bazirana na poznatom biblijskom citatu, o gradnji na pijesku ili stijeni, cijela je „Kuća na pijesku“ konstruirana je kao fragmentirana enigma u koju kamera nastoji prodrijeti repetitivnim prizorima (otvaranje i zatvaranje vrata, paljenje i gašenje svjetla i sl.) koji sami za sebe gube značenje dok ne postanu tek pokazatelji protoka vremena. Poznata je Martinčeva tvrdnja da se radnja filma tj. njegova naracija skriva u rezu, u onom što je između dva kadra…
Višnja Vukašinović trenutno priprema rad na temu „Kuće na pijesku“ i kazala je da je taj film krenula proučavati isključivo iz formalne perspektive, bez analize upliva konteksta na sam rad. Baveći se tako samo motivima i ključnim postupcima kojima je film ostvaren, primijetila je da su svi oni prisutni i u filmu „Fokus“, snimljenom 20 godina ranije. „Martinac propituje što uopće jest narativ filma i doživljava ga kao sliku koja prenosi afekt. Ne ide na klasični narativ, s dramom, sukobom, zapletom, dijalogom, raspletom… nego priča kroz ono što je ispod svega, a film do toga može doći“, rekla je Vukašinović i zaključila da je općenito cijeli Martinčev opus vrlo konzistentan i može se proučavati kao jedno jedino djelo, te da na području bivše Jugoslavije nema dosljednijeg autora.
Sam Martinac sebe je smatrao boljim montažerom nego redateljem i veliku je pažnju, pored opsesivnih numeroloških analiza svakog detalja, posvećivao upravo tehničkim postupcima i mogućnostima filma kao medija da se njime jednako uspješno iskažu svakodnevica i intimističke kao i transcendentalne teme. Volio je teoretizirati o filmu, pa su tako poznate njegove teorije o „montaži u kvadrat“, o filmskoj „čistoći“, o „kardiogramu filma“, njegovom ritmu koji svaki film čini posebnim, o tome da je autor konj na kojem film jaše i svaki ga odvodi u drugom pravcu…
Zdravko Mustać je za njega rekao da je bio potpuno uronjen u film, a koliko je poštivao tu umjetnost vidljivo je i iz toga da je svaku snimljenu sličicu smatrao iznimno važnom i trudio se da mu svaka može funkcionirati i kao umjetnička fotografija. U to vrijeme rezovi su se radili ručno i „od oka“, a on je izrezane dijelove skupljao i koristio u drugim filmovima. Npr. već je u Kino-klubu Beograd od u arhivi pronađenih odbačenih fragmenata montirao svoj prvi (danas izgubljen) kratkometražni film, „Sudbina“.
Po izboru Diane Nenadić, tijekom tribine prikazana su tri Martinčeva filma: „Fokus“, „I’m mad“ i „Monolog o Splitu“. Prva dva, rekla je, odabrala je prema nekom svom afinitetu, dok „Monolog o Splitu“ smatra nezaobilaznim pri upoznavanju s tim enigmatičnim autorom. Doznali smo da je taj film bio i inspiracija za projekt koji ovih dana u Pulskoj filmskoj tvornici dovršava Elvis Lenić. Pod naslovom „Monolog o Puli“ on se primio zahtjevnog zadatka prekapanja po arhivi legendarnog pulskog Kino Kluba Jelen, nastojeći isječke iz sačuvanih materijala montirati u cjelinu koja će pričati o Puli iz tog vremena.
Poseban značaj Martinac je pripisivao zvuku, koji je smatrao dušom filma. To je posebno vidljivo upravo u „Monologu o Splitu“, u kojem na glazbenu podlogu Ravelovog „Bolera“ svaki kadar toliko minuciozno i maestralno izmontirao da gledatelj stječe dojam filmskog plesa u kojem, svojim ubrzanim preplitanjem života i smrti sudjeluje cijeli grad. Bogatom igrom simbola i različitih inovativnih filmskih postupaka taj temeljni kontrast život – smrti, svjetlo-tama često je koristio u svojim filmovima. Jednako tako, rodni Split mu je u mnogim filmovima služio kao savršena kulisa, zbog čega ga pored Vidovića smatraju najvećim portretistom grada pod Marijanom.
Martinac jest bio samozatajan ali je prezirao i lažnu skromnost, pa je tako zabilježeno da je jednom izjavio i kako će s njegovim odlaskom Hrvatska izgubiti ne samo najboljeg redatelja, već i najvećeg montažera, snimatelja, pjesnika i arhitekta. Na novim je generacijama povjesničara umjetnosti da tu tvrdnju dokažu ili pobiju.
Tekst Daniela KNAPIĆ
