Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika najavljuje objavu svog novog izdanja, zbirku pjesama Nade Grubišić „Povijest nepostojećega grada“.

„’Povijest nepostojećega grada’ donosi odavno prepoznatljiv, moglo bi se reći grubišićevski poetički model, dijelom nadrealističkih, neobuzdano ulančanih koliko i slobodno lebdećih metafora, slika, prizorâ, senzacija, mentalnih i/ili stvarnih putovanja uvijek naglašenoga ženstva koje je, i ovdje, izraženo te oblikovano duljim pjesmama proznoga ritma, poezijom u prozi, pjevanjima, kraćim spjevovima… ili kako bismo sve već izabranu formu autoričina izraza u ‘dionicama’, kao u čitavu joj opusu mahom bez interpunkcije, mogli definirati. U svakom slučaju posrijedi je apsolutna sloboda mašte, fantazijske imaginacije, i namjerno i slučajno ‘oneobičena/iskošena’ jezikotvornost, vrlo osobno poimanje sintakse, svojevrstan sklad i logika ‘reda u neredu’, poglavito promicanje duha i duševnosti onako kako to danas čini rijetko tko u hrvatskome pjesništvu: apartno, izvorno, za ponekog čitatelja mjestimice možda zalihostno, ‘nepronično’ ili ‘neprohodno’, što katkad moguće svjesno žrtvuje i gramatičko-pravopisnu normu, sustavnost i ujednačenost, a sve kako bi se nepostojećemu/’nepostojećemu’ jednako koliko i toku svijesti te bogatu planetarnom kulturalnome mozaiku autorski dalo što više maha i zamaha. Tekst vodi pisca i on vodi tekst, a intimno i opće, zavičajno, nacionalno i kozmičko, etičko u vjeri i erotsko u punini i titrajima, koloplet sazdan od života i smrti, pa iznova do života, pred čitaocem se smjenjuju i preoblikuju čas munjevitom nepredvidivošću čas pak smirenom i smirajnom uravnoteženosti. Lirski je subjekt prošaran svakovrsnim ožiljcima, ali ne manjka mu duhovitosti, ironije, podsmijeha ni nade. Naprotiv. Ovako pišu rijetki, intelektualno moćni i načitani književnici snažno naglašene emotivnosti i, na znakovitim mjestima, iskustveno pomireni kako s nametnutom tako i s onom prihvaćenom osamom, gotovo izabranom samoćom. Ostavljeno je čitaočevu izboru i ukusu zaključiti o tomu je li ovo djelo autoričino ponajbolje dosad ili nije, no nema sumnje u to kako je riječ o jednoj od najzanimljivijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja – pitanje je da li (pro)čitanoj ili ne(pro)čitanoj – ali kritički još uvijek zacijelo nepravedno zanemarenoj Puljanki Nadi Grubišić (1954. – 2018.). ‘Staromodno’ bi možda bilo reći, ali ipak napišimo i to: u nje se i u njoj se susreću, dotiču te prožimlju –  i vates i doctus… Rukopis ove zbirke i knjiga pred vama još je jedan dio njezine neobjavljene, a bogate ostavštine koju ovaj nakladnik postupno nastoji preda(va)ti javnosti približujući tako Grubišićevu, tu ‘Indijanku hrvatske poezije’, što širemu domaćem čitateljstvu”, piše urednik izdanja Boris Domagoj Biletić.

Knjiga je objavljena potporom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Pule, a izlazi u Godini čitanja 2021. u sklopu Nacionalne strategije poticanja čitanja.

Priredio B. V.