Recenzija – Markus Orths: „Max“ (OceanMore, 2019.)
Šest žena Maxa Ernsta
• Prve tri dekade u umjetnosti dvadesetog stoljeća, osobito slikarstva i književnosti, obilježila su četiri avangardna pravca: futurizam, ekspresionizam, dadaizam i nadrealizam. Zajedničko im je bilo osporavanje tradicije, razaranje ustaljenih tradicionalnih oblika i potraga za novim izrazom u stilskom i sadržajnom smislu. Futurizam je odlikovala okrenutost budućnosti, očaranost strojevima i tehnikom novog vremena, ekspresionizam je, svojom potrebom da se kroz oluju boja i vizija izrazi umjetnikova tjeskoba kao unutarnja stvarnost, sažeta u krik pred nadolazećim ratom i posvemašnjom dehumanizacijom, odražavao najdublje strahove suvremenog čovjeka. Dadaizam i nadrealizam pokušali su, svaki na svoj način, proniknuti u ono zaumno i nesvjesno koje zapravo usmjerava ljudsko ponašanje i njime upravlja, unatoč tradicionalnim uvjerenjima utemeljenima na racionalnom. Dadaizam je predstavljao iracionalnu negaciju svih vrijednosti, uključujući i samu umjetnost, stoga je u njihovom programu bio besmisao i protuumjetnost. I sam naziv uzet je proizvoljno kao dječje tepanje kojim se označava drveni konjić.
Dadaistički pokret osnovala je u Zürichu skupina mladih umjetnika čiji je vođa bio francuski književnik rumunjskog podrijetla Tristan Tzara. Okupljali su se u kavani Cabaret Voltaire i svojim ekscentričnim programima i improvizacijama sablažnjavali građansku publiku odgajanu na posve drugačijim vrijednostima. Nadrealisti su se oslanjali na učenje Sigmunda Freuda, utemeljitelja psihoanalize i zalagali se za stvaralački automatizam, kako bi se ono nesvjesno i podsvjesno što potpunije zahvatilo i prenijelo u umjetničko djelo. Nadrealizam je djelomično bio ukorijenjen u dadaizmu i kao pravac pojavio se posljednji. Začetnik mu je pjesnik André Breton, koji je 1924. godine objavio Manifest nadrealizma. Uskoro su mu se pridružili pjesnici Louis Aragon, Paul Éluard te slikari Marcel Duchamp, Jean Arp, Salvador Dalí, Joan Miró i Max Ernst, junak ovog romana, umjetnik nemirna duha i snažne osobnosti, jedna od najmarkantnijih slikarskih figura prošlog stoljeća.
Autor Markus Orths uspio je u svom romanu iznijeti živopisnu sliku 20. stoljeća sa svim njegovim povijesnim i umjetničkim previranjima i prikazati u njoj Maxa Ernsta kao osebujnog umjetnika bez kojeg su dadaizam i nadrealizam nezamislivi te kao čovjeka izrazite individualnosti koji je svojom karizmom plijenio pažnju znamenitih ljudi svog vremena, umjetnika i umjetnica s kojima ga je osim suradnje vezivalo prijateljstvo i ljubav. Roman se sastoji od šest poglavlja i svako od njih naslovljeno je imenom jedne od žena koje su za Maxa Ernsta vezivale ljubav, strast i umjetnička suradnja: Lou, Galapaul, Marie-Berthe, Leonora, Peggy, Dorothea.
Karizmatična stvaralačka osobnost
Max Ernst, njemački slikar, grafičar i kipar rođen je u Brühlu kraj Kölna 2.travnja 1891. Kroz Orthsov roman njegov životni put pratimo od pobune protiv konzervativnog oca, preko bojišta Prvog svjetskog rata, prvih dadaističkih izložbi, bijega iz Njemačke zbog rastućeg nacizma u Pariz, grad bogate kulturne i umjetničke scene te naposljetku u američki egzil. Autor, majstorski kombinirajući povijesne činjenice i fikciju, vrlo živopisno oslikava jednu karizmatičnu stvaralačku osobnost u jednom turbulentnom vremenu sa svim lomovima i prevratima koji su na kušnju stavljali ne samo čovjekova najdublja uvjerenja, nego često bili i ugrožavajući za samu egzistenciju. Max Ernst pojavio se na umjetničkoj sceni 1911. kada je prvi put izlagao s ekspresionistima, a 1919. osnovao je u Kölnu dadaističku skupinu, objavljivao proglase i manifeste te radio prve kolaže. U Parizu je 1924. pristupio nadrealistima i vrlo brzo postao jedan od najistaknutijih predstavnika pokreta. Slikao je iracionalno-vizionarske kompozicije, u kojima su dominirali fantastični krajolici, ljudsko-životinjske kreature ili neobični predmeti groteskno uvećani. Najpoznatija su mu djela Slon Celebes, Žena sa 100 glava, Za Alicu, Europa poslije kiše i Europa poslije kiše II, koja mu je, što je u romanu dramatično, ali i duhovito prikazano, doslovno spasila život, odnosno omogućila bijeg u Madrid. Nakon 1949. njegovo je slikarstvo, što također saznajemo iz romana, postalo poetičnije i apstraktnije. Ernst je eksperimentirao i s novim tehnikama (kolaž, kolaž-fotografije, frottage), oblikovao je skulpture, radio scenografije, snimao filmove i ilustrirao knjige svojih kolega nadrealističkih i dadaističkih pjesnika André Bretona, Paula Éluarda, Tristana Tzare i drugih.
Svih šest žena, šest Ernstovih ljubavi i umjetničkih inspiracija bile su također vrlo talentirane i samosvjesne osobe, koje ne samo da su se uklapale u tadašnju kulturnu i umjetničku scenu, nego su je i kreirale, a katkad joj i prkosile svojom nekonvencionalnošću.
Prva od njih bila je Lou, pravim imenom Luise Straus-Ernst, novinarka, povjesničarka umjetnosti i umjetnica. Lou je bila prva Ernstova supruga i majka njihova sina Jimmyja. Rođena je također u Kölnu kao kći prodavača šešira u liberalnoj židovskoj obitelji koja joj je omogućila da studira povijest umjetnosti, povijest i arheologiju na sveučilištu u Bonnu, gdje je 1913. upoznala Maxa Ernsta. Unatoč financijskim brigama mladi par prve je godine braka proveo u ljubavnom i stvaralačkom zanosu, a njihov dom postao je okupljalište neprilagođenih umjetnika, pripadnika novih pokreta. U ljeto 1922. Lou i Max u Austriji upoznaju francuskog nadrealističkog pjesnika Paula Éluarda i njegovu suprugu Ruskinju Galu. Na Ernsta susret djeluje fatalno, on se rastaje od Lou i odlazi živjeti u Pariz u ljubavnom trokutu s Galom i Paulom. Lou se s novonastalom situacijom nosi zadivljujućom snagom, kako bi prehranila sebe i dijete radi razne poslove, ali vrlo brzo se vraća struci, katalogizira nekoliko zbirki, radi za vlasnike nekoliko galerija, postaje kustosica, piše članke o arhitekturi i povijesti likovne umjetnosti, o kazalištu i filmu, ali i o ženskim i raznim društvenim pitanjima. Unatoč osobnim i poslovnim vezama s mnogim uglednim ljudima, uključujući i Konrada Adenauera, Lou ne može izmaknuti sudbini Židovke u nacističkoj Njemačkoj, u svibnju 1933. uspijeva pobjeći u Pariz, ali izlaznu vizu za bijeg u SAD ne uspijeva dobiti, unatoč zalaganju Maxa Ernsta i njegove tadašnje supruge, kolekcionarke umjetnosti i galeristice Peggy Guggenheim, ne pomaže čak ni Maxov pokušaj da ishodi vizu ponovnom ženidbom s Lou. Ona 30. lipnja 1944. biva uhićena i deportirana preko Marseillea i Drancya u Auschwitz, gdje je i ubijena.
Leonora Carrington – Maxova najveća ljubav
Drugo poglavlje nazvano Galapaul odnosi se na Galu, fatalnu Ruskinju, kasniju životnu ljubav i muzu Salvadora Dalíja. Ljubavni trokut nadahnjuje i zanosi kreativnim i ljubavnim ushitom sve troje njegovih protagonista, ali isto tako ih, sve do trenutka potpunog razlaza, dovodi do emocionalnog rastrojstva. Nakon tog iscrpljujućeg iskustva Gala pronalazi doživotnu ljubav uz Salvadora Dalíja, iako ni njemu neće biti vjerna u konvencionalnom smislu te riječi, ulogu Éluardove muze, sve do svoje tragične smrti, preuzima njegova nova ljubav Maria Benz, plesačica, pjevačica i spisateljica poznatija pod pseudonimom Nush, a u Ernstov život ulazi ekscentrična slikarica Marie-Berthe Aurenche, mlađa sestra filmskog redatelja Jeana Aurenchea, sklona nepodnošljivim pretjerivanjima kako u erotskom zanosu, tako i u samokažnjavanju i vjerskom fanatizmu.
Da će Maxova najveća ljubav biti Leonora Carrington, mlada nadrealistička slikarica englesko-irskog podrijetla, shvatila je Marie-Berthe možda i prije njega, pokušavajući bezuspješno oživjeti njihovu vezu, ali susret sa suparnicom u Saint Martin d’ Ardècheu, ribarskom mjestu na jugu Francuske, gdje se ljubavnički par nastanio napustivši Pariz 1938. potpuno ju je obeshrabrio. „Max Ernst ni jednu ženu nije volio koliko Leonoru“, rekao je i André Breton, Maxov bliski prijatelj i kolega nadrealist. I doista, buntovna crnokosa ljepotica, strastvena žena i talentirana umjetnica, očarala je Ernsta pri njihovom prvom susretu na zabavi u Londonu 1937. Među njima je planula snažna ljubav i umjetnici su se zajedno vratili u Pariz. Par je podržavao međusobni umjetnički razvoj pa su neke najznačajnije Leonorine i Maxove slike i skulpture, kojima su ukrasili svoj dom u Saint Martin d’ Ardècheu, nastale upravo u tom razdoblju velikog ljubavnog i stvaralačkog zanosa.
Izbijanjem Drugog svjetskog rata Ernsta su najprije uhitile francuske vlasti jer je bio Nijemac, uz zagovor utjecajnih prijatelja biva pušten, no ubrzo nakon što su nacisti napali Francusku hapsi ga Gestapo jer njegove slike smatra dekadentnima i degeneriranima. Max uspijeva pobjeći u SAD uz pomoć Peggy Guggenheim, bogate američke galeristice i kolekcionarke umjetnosti, koja će mu uskoro postati suprugom. Nakon njegova uhićenja Leonora je shrvana, pristaje otići u Španjolsku, ali njena tjeskoba i potpuna rastrojenost prerasta u psihotičnu epizodu od koje se jedva oporavlja. Roditelji je kane poslati u sanatorij u Južnoj Africi, međutim, ona se na proputovanju spašava bijegom u Portugalu, gdje odlazi u meksičko veleposlanstvo i udaje se za pjesnika i veleposlanika Renata Leudca kako bi dobila diplomatski imunitet. Maxov brak s Peggy Guggenheim, pun proturječnosti, svađa i nadmetanja završava 1946. On očajnički pokušava obnoviti vezu s Leonorom, no nakon svega što je proživjela, iako nije ravnodušna prema njemu, ona to više nije u stanju.
Zadnja ljubav Maxa Ernsta
Zadnja ljubav Maxa Ernsta, kojoj je posvećeno i zadnje poglavlje knjige američka je slikarica, kiparica, grafičarka, spisateljica i pjesnikinja Dorothea Tanning. Max je Dorotheu susreo na zabavi 1942., kasnije je svratio u njezin atelje i već tada ga je, iako je još bio oženjen Peggy Guggenheim, očarao njezin glasoviti autoportret Rođendan. Par je osim ljubavi prema umjetnosti povezala i strast prema šahu te sličan senzibilitet i smisao za humor. Vjenčali su se 1946. i proveli zajedno trideset godina do kraja slikarova života, živeći u Arizoni, zatim u Parizu te u Provansi do Maxove smrti 1976.
Majstorskim pripovijedanjem, suverenim poznavanjem povijesne i umjetničke građe, vješto miješajući fiktivno i faktografsko, pisac nas vodi kroz svoj roman, oslikavajući kroz sudbinu Maxa Ernsta živopisnu sliku 20. stoljeća. Osim uzbudljive pripovijesti o čovjeku punom umjetničke i životne energije, o velikom slikaru i neodoljivom zavodniku, saznajemo i niz informacija o umjetničkim pokretima i događajima koji su promijenili dotadašnji pogled na umjetnost, estetiku i smisao stvaralaštva uopće. Umjetnici koje Orths spominje na svojim stranicama nerijetko su svoje svjetonazore svjedočili vlastitim životima žrtvujući se, bez suvišnih premišljanja, za svoje ljubavi, za svoju umjetnost i svoja ideološka uvjerenja.
Njemački pisac Markus Orths autor je dvanaest romana koji su dosad prevedeni na osamnaest jezika. Dobitnik je brojnih književnih nagrada. Roman „Max“ izašao je u nas u izdanju naklade OceanMore u studenom 2019. godine., a s njemačkog ga je preveo Boris Perić.
Tekst Dušanka BABIĆ
