Dajana Durić i Darko Brajković Njapo izlažu u galeriji Fonticus

12.05.2021.

U subo­tu 8. svib­nja, u Gradskoj gale­ri­ji Fonticus u Grožnjanu, pred­stav­lje­ne su dvi­je samos­tal­ne izlož­be, koje je u pri­sus­tvu auto­ra Dajane Durić i Darka Brajkovića Njape, u Gradskoj lođi otvo­rio kus­tos Eugen Borkovsky.

Darko Brajković Njapo pred­sta­vio je pro­jekt nazi­va “Sedimenti vre­me­na, cik­lus rado­va posve­ćen Mladenu Stilinoviću”, kojeg kus­tos Borkovsky obraz­la­že: “Artefakti ovog pos­ta­va zais­ta nude bogat­stvo impre­si­ja. Radovima u svim izlo­že­nim cje­li­na­ma, koji temat­ski dodi­ru­ju mno­ge ljudske/međuljudske situ­aci­je, umjet­nik kao da je želio dotak­nu­ti, pro­vo­ci­ra­ti, obi­lje­ži­ti, upo­zo­ri­ti, potak­nu­ti na raz­miš­lja­nje sve kate­go­ri­je posje­ti­la­ca. Pred nama se nižu kom­po­zi­ci­je svih zamis­li­vih kom­bi­na­ci­ja iska­za. Tu nala­zi­mo refe­ri­ra­nje na enfor­mel, supre­ma­ti­zam, anar­hi­zam, barok, geome­trij­sku aps­trak­ci­ju, zapi­se slo­vi­ma, poli­tič­ke, rek­lam­ne i civi­li­za­cij­ske sim­bo­le, kla­sič­no sli­kar­stvo, sim­bo­li­zam. Svi rado­vi nude i raz­no­rod­ne pris­tu­pe obli­ko­va­nju. Tu su ready made, crtež, sli­ka­nje, objekt, skul­p­tu­ra, oti­ski­va­nje, kolaž, per­fo­ra­ci­je, kori­šte­nje slo­va. Većina pod­lo­ga su nes­kri­va­na amba­la­ža, kar­to­ni, a kori­šte­no je zais­ta mno­go sli­kar­skih, ali još i više nes­li­kar­skih teh­ni­ka i materijala.”

Najveća gru­pa rado­va nosi naziv „Ciklus rado­va posve­ćen Mladenu Stilinoviću“, a koju je Brajković ostva­ri­vao od 2017. godi­ne do danas. Ovdje taj cik­lus prvi put pred­stav­lja kao cje­li­nu, a refe­ri­ra se na kre­ativ­nu poeti­ku poz­na­tog i priz­na­tog umjet­ni­ka Mladena Stilinovića (1947−2016) koji je oko 1970. godi­ne bio jedan od pred­stav­ni­ka tzv. nove umjet­nič­ke prak­se. Autor kaže “Nakon Mladenove smr­ti osje­tio sam potre­bu oda­ti počast umjet­ni­ku uz čije sam rado­ve i poeti­ku odras­tao, Taj peri­od na neki način usmje­ra­va moj put u mul­ti­me­di­ju i kon­cep­tu­al­nu umjet­nost. Utjecaj i saz­na­nja o kon­cep­tu­al­noj umjet­nos­ti zna­či­li su pre­kret­ni­cu u mojem shva­ća­nju umjet­nos­ti i pre­la­zak s moder­ne na suvre­me­nu umjetnost.”

Rad nazvan „Infernal Beauty“ sas­tav­ljen je od dva­na­est obje­ka­ta, gdje umjet­nik u komer­ci­jal­nu amba­la­žu pro­zir­nom foli­jom paki­ra neko­li­ko koma­da voća te doda­je po jed­nu foto­gra­fi­ju obna­že­ne dje­voj­ke iz Wurt kalen­da­ra. Time pro­pi­tu­je neko­li­ko stva­ri: eko­lo­gi­ju, rek­la­mo­kra­ci­ju, i možda naj­važ­ni­je: mije­nu i tijek, jer i dje­voj­ka i voće pro­mi­je­nit će s vre­me­nom svoj izgled i sas­tav. “Osobno sma­tram da je lje­po­ta u ener­gi­ji i da su kano­ni koji odre­đu­ju lje­po­tu namet­nu­ti nauš­trb zdra­vog razu­ma. Ja u bora­ma vidim tijek, vidim bogat­stvo. Peglanje tih tra­go­va pos­to­ja­nja je aten­tat na pri­je­đe­ni put i time delikt pre­ma život­nos­ti“, isti­če Brajković.

Neki od rado­va nas­ta­lih 2021. godi­ne su  „Can Money Fix It!?“, „Radniku mrvi­ce“, „Supermarketističke kom­po­zi­ci­je“, zatim tek­s­tu­alan rad nazi­va „Manifest super­mar­ke­tiz­ma“ za koji kus­tos kaže da opi­su­je sta­nje suvre­me­nos­ti, dodi­ru­je umjet­nič­ke, soci­jal­ne i poli­tič­ke situ­aci­je, govo­ri o sen­zi­bil­nos­ti i izgra­đe­noj svi­jes­ti auto­ra te nje­go­vom fizič­kom i inte­lek­tu­al­nom sudje­lo­va­nju u toko­vi­ma biv­s­tvo­va­nja. „Supermarketizam je anti­pod­na pozi­ci­ja supre­ma­tiz­ma! Supermarketizam je prev­last sadr­ža­ja nad sušti­nom, on je prak­sa liše­na iskus­tve­nog“, pojaš­nja­va autor.

Darko Brajković Njapo rođen je 1986. godi­ne u Puli. Prve kon­tak­te s likov­nim obli­ko­va­njem ostva­ru­je u kame­nok­le­sar­skoj rad­nji dje­da Petra Jurića u Pazinu. Pohađao je kle­sar­sku radi­oni­cu Siparis u ate­li­eru Janeza i Aleša Pirnata u Katoru, Umag. Izlagao na mno­go­broj­nim selek­ti­ra­nim kolek­tiv­nim i samos­tal­nim izlož­ba­ma. Član je HDLU Istre. Živi i radi izme­đu Grožnjana i Umaga.

“Dajana Durić izlož­bom nazi­va “Fraktalne tiši­ne” pred­stav­lja sasvim novi pro­jekt”, isti­če kus­tos. “Radi se o seri­ji fotografija/printeva i video-radu, a obje sas­tav­ni­ce izlož­be­ne pre­zen­ta­ci­je ima­ju isto pori­jek­lo i pro­iz­la­ze iz iste ide­je. Različitost medi­ja nudi raz­ra­du istog doga­đa­ja, na dva nači­na: auto­ri­ca bilje­ži tre­nut­ke, ali i tijek doga­đa­nja, gdje su tre­nu­ci sli­kov­ni mate­ri­jal, niz foto­gra­fi­ja, a tijek je pred­stav­ljen video-radom. Rezultate obje faze izved­be, odre­đe­ne moguć­nos­ti­ma pre­zen­ta­ci­je, ona para­lel­no uvo­di u pros­tor bije­le koc­ke. Autorica se na neki način poigra­va s pro­ma­tra­čem. Jer, iako je u pita­nju medij teku­ći­ne, rezul­ta­ti, pre­zen­ta­ci­ja nas odvo­di ka zrač­nom doživ­lja­ju, ide­ji dima u pros­to­ru. Pretpostavlja se da će pro­ma­trač prvo vidje­ti rado­ve, a tek kas­ni­je pro­či­ta­ti komen­tar koji raz­ga­lju­je, otkri­va pro­ces i rezul­ta­te. Proces izved­be, na rubu eks­pe­ri­men­ta, pokre­nut sup­til­nim zamje­ći­va­njem malih pro­mje­na, iznje­dru­je ter­min orga­ni­zi­ra­nog kaosa. Raspršivanje obo­ja­nog medi­ja u bez­boj­noj teku­ći­ni, pos­ta­je monu­ment, svje­do­čans­tvo mije­ne. Autorica ini­ci­ra i bilje­ži drh­ta­ve, minu­ci­oz­ne, holo­gram­ske zapi­se. Prezentirajući ih u nizu, istra­žu­ju­ći nji­ho­vu ambi­va­lent­nost, doga­đa­ju se likov­ne muta­ci­je. Na svi­ma auto­ri­ca dik­ti­ra zače­tak dje­lo­va­nja da bi kas­ni­je, kom­pju­tor­skim meto­da­ma kon­tro­li­ra­la događaje.

„Kompozicije foto­gra­fi­ja, ali i kadro­va fil­mo­va­nog doga­đa­nja, nisu pod­vrg­nu­te apso­lut­noj tež­nji ka sta­bil­noj kom­po­zi­ci­ji. Prevagnula je fas­ci­na­ci­ja otkri­ve­nim vizu­al­nim efek­ti­ma mije­ša­nja medi­ja. Kontrasti nas­ta­ju sami od sebe. Dajana kroz seri­ju crno-bije­lih foto­gra­fi­ja nas­to­ji zabi­lje­ži­ti odre­đe­ni tre­nu­tak s ciljem da pre­ne­se osje­ćaj krh­kos­ti, nes­tal­nos­ti. U pro­ce­su auto­ri­či­na dje­lo­va­nja obli­ci se pona­ša­ju poput frak­ta­la. I pos­tu­pak i mate­ri­jal pod­lož­ni su slu­čaj­nos­ti ges­te. Upravo ta magič­na slu­čaj­nost mate­ri­ja­la i uoča­va­nje vlas­ti­te sna­ge mije­nja­nja uzne­mi­ru­je auto­ri­cu. Stoga ona pri­bje­ga­va nive­li­ra­nju, dozi­ra­nju, a kas­ni­je bilje­že­nju na dva medi­ja. Fluidni obri­si prin­te­va na zido­vi­ma i laga­na doga­đa­nja u videu, uno­se pojam sum­nje. Umjetnica sum­nja, ini­ci­ra­ju­ći mije­nu kroz medi­je pig­men­ta i flu­ida. Snaga zaus­tav­lje­nog rit­ma ponu­đe­na je sen­zi­bil­nom pro­ma­tra­ču. Usred buke kojom smo okru­že­ni pojav­lju­ju se par­ti­tu­re snaž­ne tiši­ne.” zaklju­ču­je kustos.

“Serijom foto­gra­fi­ja flu­id­nih mani­fes­ta­ci­ja akci­je, nas­to­ja­la sam uhva­ti­ti pro­mje­nji­vost i krh­kost tre­nut­ka“, isti­če umjet­ni­ca kojoj je ovo bilo prvo pred­stav­lja­nje u kul­t­noj grož­njan­skoj galeriji.

Dajana Durić rođe­na je 1986. godi­ne u Rijeci. Završila je pred­di­plom­ski stu­dij Likovne peda­go­gi­je na Akademiji pri­mi­je­nje­nih umjet­nos­ti Sveučilišta u Rijeci te Akademiju likov­nih umjet­nos­ti u Varšavi, gdje je 2012. godi­ne magis­tri­ra­la s rek­to­ro­vim priz­na­njem. Izlagala je na više skup­nih i samos­tal­nih izlož­bi u zem­lji i ino­zem­s­tvu. Živi i radi u Rijeci.

Tekst Lidija KUHAR

Fotografije Marko ŠORGO