Predstavljena knjiga Gorana Blaževića „Karavana” u Umagu
Druga knjiga putnika i putopisca Gorana Blaževića naziva „Karavana: ekspedicija kroz pustinju Rub’ al Khali“ (Fotopoetika i Gradska knjižnica Umag, 2020.) predstavljena je na Dan planeta Zemlje, u četvrtak 22. travnja, u Kazališnoj dvorani “Antonio Coslovich” u Umagu, a u organizaciji Gradske knjižnice Umag i Ustanove Festum.
Goran Blažević je početkom 2019. godine postao jedan od prvih stranaca s turističkom vizom za ulazak u desetljećima zatvorenu Saudijsku Arabiju. Veliku ekspediciju Rakayib (na arapskome, „karavana deva”) organizirala je saudijska kraljevska obitelj, kojoj je cilj bio stvoriti najveću karavanu deva koja je ikad prošla pustinjom Rub’ al Khali (u prijevodu “prazan prostor”). Početak je bio na jugu, na samoj granici s Jemenom, a cilj selo Yabrin koje označava sjeverna vrata pustinje.
Ravnatelj umaške knjižnice Neven Ušumović naglasio je da je velika posebnost ove knjige i to što se Goran odlučio na fokus usmjeren na njega i njegov unutarnji svijet gdje se tijekom putovanja suočava sa svojim projekcijama, krivnjom, strahovima, te piše hrabru i poštenu knjigu, knjigu unutarnje katarze, koja je introspektivna, meditativna i koja donosi jako puno emotivnih i duhovnih sadržaja.
“Počeo sam putovati jer sam volio neizvjesnost ceste, a na ovu pustolovinu, ovaj podvig, odlučio sam se bez prethodne pripreme, plana i nacrta”, kazao je Blažević navodeći da je jednako tako i počeo pisati Karavanu ne znajući kamo će ga to dovesti, a ovu knjigu pisao je oko godinu dana. “Dosta sam iskren prema svojim osjećajima, strahovima, za razliku od drugih koji se žele prikazati kao neki Indiana Jones. Ja to nisam, jako me zanima taj strah i što se dešava kad se borim sa strahovima. Posebnost dugotrajnih i sporih putovanja je da smo tijekom dugih dionica sami sa sobom i razmišljamo o sebi dok promatramo horizont u daljini, te se suočavamo s raznim mislima, strahovima i slično.”
Za vrijeme puta u Iran, 2019. godine, u razgovoru s pustolovom i putopiscem Davorom Rostuharom, saznao je da je Saudijska Arabija, jedna od najzatvorenijih zemalja na svijetu, pokrenula natječaj kojim traži 100 putnika koji će se priključiti velikoj karavani koja ima za cilj proći kroz pustinju Rub’ al Khali. Ubrzo je shvatio da ne želi propustiti životnu priliku da upozna pustinju i stekne iskustvo putovanja na devama. Projekt ekspedicije Rakayib održao se u veljači 2019. godine, te se tako nešto malo više od 80 sudionika sa svih strana svijeta upustilo u 650 km dugu avanturu života kroz jednu od najvećih pustinja na planeti i jedan od najneistraženijh dijelova kugle zemaljske kojeg zaobilaze i ptice selice.
Uz fotografije i videa koje je prikazivao na ekranu, Blažević je pričao o tome kako je morao naučiti hodati po vrućem pijesku, sprijateljiti se i naučiti surađivati sa svojom, ponekad ćudljivom i nepredvidljivom, devom koja je bila najveća od svih, ali i uvijek među zadnjima s obzirom da je odlučio da ju neće tući štapom, jahati 30 do 50 km dnevno, prolaziti prostore nevjerojatnih dina visokih i po 200 – 300 metara. Morao se priviknuti na prosječnu temperaturu od 50-ak stupnjeva, loše higijenske uvjete, izrazito nisku vlažnost i izloženost jakom i suhom vjetru koji je noću rušio šatore, nemilosrdno sunce bez hlada, manjak vode i na strašnu žeđ. Suočeni s pravom žeđi, kakva se jedino u takvim uvjetima može osjetiti, naučili su poštivati vodu i osvijestili njenu neizmjernu važnost. Naučili su da beduini nikad ne spavaju, nikad nisu umorni, i uvijek mogu plesati i pjevati (i ne znaju engleski), a svi sudionici složili su se da su bili jedna osoba kad su krenuli kroz pustinju, a potpuno drugačija kad su došli do kraja.
Ekspedicija je trajala 26 dana, a pred njen kraj stigli su do prve oaze te nakon 16 dana čuli ptice, vidjeli zelenilo i prve građevine. U selu Yabrin na rubu pustinje, 110 km do cilja, susreli su prvog čovjeka, Sudanca čiji je posao da čuva tu oazu, mjesecima potpuno sam, bez telefonskog i internet signala. I unatoč tome što tako dugo živi sam, priznao je da se nikako ne može priviknuti na samoću koja mu jako teško pada, te svaki dan moli Boga da mu pošalje čovjeka, da netko dođe i pomogne mu da preživi taj dan. Iz nekog razloga njemu nitko nije rekao za karavanu koja je došla baš u trenutku dok je molio. Kad je odjednom vidio stotinu deva i ljudi, bio je potpuno izgubljen, nije znao što se događa, u jednom trenutku čak je pomislio da je umro, te se pitao dolazi li to vojska anđela ili demona po njega. Susret s tim izrazito duhovnim čovjekom, koji je lijepo zračio, bio je jako poseban, a u dva dana koliko su ostali u oazi imali su priliku s njim razgovarati i družiti se. Dirljiv je bio trenutak kada su se zadnji dan morali pozdraviti i kada je taj usamljeni pjesnik pjevao pjesmu o njihovom dolasku, čije su duboko značenje osjetili i oni koji nisu govorili arapski. Gorana su dotakle i njegove riječi kako još uvijek vidi njihove tragove u pijesku, ali iduće jutro, kada budu vjetrom zameteni, pitat će se je li možda ipak sve to bio samo san.
Na početku večeri Goran Blažević je prikazao staru fotografiju na kojoj se nalazi dvogrba deva. Naime, 1991. godine bio je u autobusu koji je prolazio kroz Savudriju i na stanici u Bašaniji ugledao je dvije deve na ispaši i pored njih dva jako čudno obučena čovjeka, od kojih je jedan imao turban. Idući dan u školi učiteljica im je rekla da su jučer kroz Umag prošla dva putnika koji će proputovati cijeli svijet na devama i Gorana se to jako dojmilo. Uvijek se pitao odakle u njemu tolika strast za putovanjima kad takvih primjera nije imao u obitelji i bližoj okolici, no dok je sam prolazio neke dionice pustinje ili planine, često se znao sjetiti baš te slike ta dva putnika i riječi kako su namjeravali proputovati cijeli svijet i shvatio koliki je utjecaj to ostavilo na njega. “Trebaš slijediti svoj san, ako imaš sreću da osvijestiš što želiš u životu i koji je tvoj san” zaključuje Goran, a možda je baš te večeri među publikom, koja je zadivljeno, gotovo dva sata, bez daha, slušala njegove pustolovine, bio neki budući putnik.
Tekst i fotografije Lidija KUHAR
