26. Sa(n)jam knjige u Istri: Nada Gašić u programu Doručak s autorom
“Lako je biti nagrađivan, ali je teško ostati trezven”
• Nada Gašić bila je gošća pretposljednjeg Doručka s autorom ovogodišnjeg Sajma knjige u Istri, održanog 11. lipnja, u Shipyardu. Kako je rekao voditelj, Aljoša Pužar, rođena je u Mariboru za koji je posebno vezana, a odrasla je u Zagrebu. Nakon studija, u ožujku 1975. godine otišla je u Prag gdje je radila kao lektorica.
„Tada je Prag, još uvijek pod utjecajem Praškog proljeća, bio jako depresivan i siv a to me nagnalo na čitanje knjiga i odlaska u kazalište, a Prag ih je tada imao čak 168. Često sam odlazila i u kino“, ispričala je o svom životu u tom češkom gradu. Rekla je kako su tada stanovnici bivše Jugoslavije imali slobodu koju Česi nisu mogli ni zamisliti – njima je bilo gotovo nemoguće napustiti državu.
U Pragu je studirala češki jezik i prevela knjigu Dobri vojak Švejk, Jaroslava Hašeka. „Čekajući na obranu svog doktorata, živjela sam kod jedne gospođe koja je bila moj Švejk – gledala je na probleme s vlasti i institucijama ironično, s odmakom. Razgovarajući s njom naučila sam češki bolje nego studirajući ga. Živi jezik se uči sa živom osobom“, istaknula je.
Ispričala je kako je Češka u to doba bila pod terorom vlasti, bilo je to vrijeme buđenja nacionalne svijesti. Narod je htio slobodu, a ne zatvaranje unutar granice. Pozvala je prisutne gimnazijalce da ne umanjuju druženje u kavanama u kojima je razgovor najvažniji, a tome je bilo tako upravo u Pragu koji njeguje kulturu života u kavanama. Ondje su se, veli, družili ljudi različitih profesija.
Upravo iz tog kavanskog života, kod nje se rodila ljubav prema Hašeku. „Vojaka Švejka čitala sam u četvrtom razredu gimnazije i taj mi je lik bio fantastičan. Gospođa kod koje sam živjela imala ga je na polici i ta mi je knjiga otkrila jedan novi, nedokučiv, prelijepi svijet“, ispričala je. Prvi prijevod te knjige pisala je u bilježnice koje i danas čuva.
Hašek je, smatra, mitsko biće: „Nije ni duh, ni neduh, ni čovjek, ni nečovjek“. Mnogo je podario češkom narodu i s njim se može identificirati svaki iole normalan Čeh. „Čitajući ga, mogla sam si ironizirati svakodnevicu i olakšati si je. Djelovao je na mene onako kako to nikakvo sredstvo za smirenje ne bi moglo“, izjavila je Gašić preporučivši njegovu ironiju svakome. Posebno je srednjoškolcima preporučila čitanje te knjige ne bi li shvatili zašto je riječ važnija od puške.
„Devet života gospođe Adele“, jedna je od trilogije Nade Gašić koja je prvu knjigu napisala s 57 godina a uredila je njih više od 50. Između ostalog, surađivala je na kultnom izdanju Anićeva Rječnika hrvatskog jezika. Ispričala je kako je to bila teška suradnja u ratnim vremenima kada je Zagreb bio pod sirenama. Anić je, kazala je, bio čiste glave, imao je jasan stav prema svemu što se događa. Bio je mudar čovjek i velik jezikoslovac, rekla je.
„Radila sam kao redaktorica Rječnika, tada nije bilo računala ni copy/paste metode. On je prepisivao definicije iz raznih rječnika, a mnoge je i sam pisao, dugo razmišljajući o svemu“, ispričala je i dodala kako je divno bilo raditi s njim.
Na pitanje zašto je tako kasno počela pisati, rekla je da nije sigurna stoga svaki put da drugačiji odgovor. Jednostavno je, kaže, prvu knjigu napisala kada je ta literatura unutar nje morala izaći van. Njezini su romani odmah po izlasku nagrađivani. Izjavila je kako je lako biti nagrađivan, ali je teško ostati trezven. Govoreći o uspjehu, rekla je da ima sreću što se osjeća anonimno. Slovi za osobu koja rijetko daje intervjue, a uskoro će, veli, dati zadnji te sama odlučiti kome.
Glavni lik njezinih romana često je Zagreb kojega voli i mrzi istovremeno: „Nema ljepšeg i nema težeg mjesta za život.“ Gašić kaže kako je Zagreb lagan za život ako ga smatrate samo gradom, što ona ne čini. Taj grad, smatra, nosi muku metropole nove države. „On je u centru arhitektonski u potpunosti zapušten i prije potresa. Centar grada boluje od karcinoma. Slijedi njegova obnova i ako se on pretvori u elitnu spavaonicu, to će ga skroz promijeniti“, naglašava.
Grad je to koji ne pušta nikoga unutra, no ističe da svatko tko dolazi sa sobom donosi svoju kulturu. Smatra da su Zagrepčani posustali u njegovanju svoga govora na čemu zavidi Čakavcima koji se svim silama trude njegovati Čakavštinu.
Tekst Paola ALBERTINI
Fotografije Mladen Jergović/arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
