Održana premijera predstave „Potplaćeni, ne plaćamo!“ Darija Foa u INK‑u
„Neću da radim za lopovsku družinu!“
• Proteklog je vikenda (18. i 19. lipnja) u Istarskom narodnom kazalištu Gradskom kazalištu Pula premijerno odigrana predstava „Non si paga! Non si paga!“ ( „Potplaćeni, ne plaćamo!“) Darija Foa, poznatog talijanskog dramskog pisca, scenografa, slikara, redatelja, britkog i često napadanog satiričara, političkog aktivista, glumca, komičara i dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Fo je ovaj (pored „Slučajne smrti jednog anarhista“) svoj najizvođeniji dramski tekst napisao 1974. za Collettivo teatrale La Comune, koji je u to vrijeme vodio zajedno sa svojom muzom i dugogodišnjom kazališnom i životnom partnericom, glumicom Francom Rame.
Prve izvedbe ove satirične tragi-komedije služile su kao poticaj za diskusije s otpuštenim radnicima, štrajkašima i imigrantima bez perspektive. Zanimljivo je da su Fo i Rame zbog nje bili i tuženi, jer je predstava navodno inicirala sitne anarhoidne akcije plaćanja pola cijene u znak protesta protiv poskupljenja po milanskim supermarketima. Tužili su iz dnevnik Giornale Nuovo s izdavačem Berlusconijem, no nisu im izrečene nikakve kazne jer je sud ustanovio da je doista prava vrijednost tih artikala bila u pola manja od istaknute cijene.
Mladi pulski redatelj Patrik Lazić, kojem je ovo prva profesionalna suradnja s INK-om, pored režije potpisuje i adaptaciju komada, kao i prolog i intermezzo koji su sastavni dio ove izvedbe. Oni su, pored odličnog prijevoda Valtera Roše i Aleksandra Bančića na istarsku čakavicu (uz poneki dopisani lokalni štos, poput: „Ma ča si se tako ubukla, ča će reći turišti?“), kao i izbora nekoliko stvari od KUD Idijota („Bye, bye baby“ , „Ne idem tamo više nikada“ i „Neću da radim za dolare“) kao glazbene podloge, najzaslužniji što predstava uspješno lokalizira predstavu u domaći trenutak.
U prologu, odjeveni u trliše i radničke kute, glumci (nakon karikiranog klasičnog uvodnog dupelizačkog službenog obraćanja nazočnim dužnosnicima i sponzorima) se predstavljaju kao otpušteni radnici propalih poduzeća, kojima je, nakon raznih self-help seminara, „napokon data prava šansa“, tako što im je ponuđeno osnovati glumačku družinu koja će postaviti Foovu predstavu. Sve će se, objašnjavaju, organizirati u sklopu projekta prekogranične razmjene „Od Ližnjana do Milana“, a posredstvom ližnjanske udruge „Čentrini“ i LBGT udruge „Pišići“ , dok će domaće snage za uzvrat u Milanu organizirati izvedbu mjuzikla Linde Milani „Kadi su ta vrata?“ na muziku Gustafa… Dodali su da će predstava biti na čakavskom, jer je to uvjetovala Županija kao glavni sponzor.
Tu, potom, kreće sama Foova predstava, koja brojne rak rane tadašnjeg, a još više današnjeg društva (propadanje poduzeća, otpuštanja „viškova“, isključivanje struje i vode zbog neplaćanja računa, deložacije, svu glad, bijedu i poniženost potlačenih) razotkriva u Fou svojstvenoj komičnoj mišanci na tragu Brechta i commedie dell’ arte.
Radnja započinje povratkom nezaposlene Antonije iz supermarketa, gdje je iskoristila pobunu kupaca i doma donijela izdašnu špežu koju je “dobila u pola cijene”. Dio namirnica želi podijeliti s prijateljicom Margheritom koju je pomalo strah što će njen muž, Luigi, reći. Ni Antonijin suprug, Giovanni, ne smije o tome ništa znati. On je konzervativan radnik lokalnog brodogradilišta koji poštuje zakone, a kolega Luigi ga naziva „ponosnim legalističkim demokratskim kojonom“, da bi u nastavku predstave i Giovanni „pukao“ i izgovorio „Ma, pride momenat kada se i kojon mora zbuditi!“ Ubrzano se raspreda niz tragikomičnih situacija i zapetljancija koje okupljene u kazalištu, dakle one koji si još mogu priuštiti i taj „luksuz“, ostavlja zbunjenima mogu li se smijati ili da plaču nad tim grotesknim prikazom ljudske patnje i poniženja „potplaćenih“. Čini se da nikad nije postojalo bolje vrijeme za takvo suosjećanje, jer su danas vrlo rijetki oni koje bar povremeno ne trese strah od neizvjesne budućnosti, pogotovo s dolaskom AI i robotske tehnologije koje prijete da općenito ljudski rad učine nepotrebnim (problem koji je u predstavi također natuknut).
Možda najsnažniji dio predstave su spomenuti redateljevi umetci. Tako imamo i scenu s „probe“ gdje svatko od glumaca priča fragmente svojih priča – npr. istraživački novinar žali se kako je raznim prijetnjama zaustavljan u kopanju po spornim temama, dok mu nije uručen otkaz („Prozivao sam poimence te koji na našoj razjedinjenosti zarađuju i uvjerio se kako je autocenzura puno prisutnija i opasnija od same cenzure.“), mlada otpuštena „obična varilica“ pohvalila se kako je položila tečaj Njemačkog i seli se kod dojč bajkera s kojim se tijekom ljeta spetljala („Moja je generacija rođena u neizvjesnosti, pa se zato sad kad je sve neizvjesno brže i lakše prilagođavamo. Ne znam šta me tamo čeka, al’ gore od ovog valjda ne može.“) , a udovica radnika koji je poginuo nakon pada na poslu skrhano pokazuje isječak iz novina s kratkom vijesti o tome, dodajući kako nikad nije dobila odštetu, jer su poslodavci „utvrdili da unesrećeni prilikom pada nije imao propisno zakopčano radno odijelo“. Na Uljanik (s tri sindikata) i druge potopljene gradske firme najviše podsjeća priča sindikaliste: „Kao predsjednik sindikata uvijek sam agitirao protiv pasivnosti i podređivanja. Kad su nas krenuli cjepkati i huškati jedne protiv drugih uvijek sam se vraćao na savezništvo, na to da individualizam koji nam poturaju kao ideal ovih vremena nije ništa drugo do manjak solidarnosti, koji im omogućava da nas ovako ponižavaju. Ali, dok god su plaće stizale na vrijeme, dok god su se iz firme izvlačili trliši, radne cipele, kablovi, nitko se nije pitao kamo ova naša lađa plovi. Potpuno mi je jasno da smo disciplinirani strahom i neprestanom strepnjom hoćemo li ako izgubimo ovaj posao pronaći drugi i jasno mi je da ne možeš razmišljati o politici ako si gladan ali, ljudi moji, mi „svakim danom sve više napredujemo“ kao razjedinjeni, anonimni, tihi POTROŠAČI!“
Na kraju glumci ponovno u trlišu gledaju u osvijetljeni kran, kao u neku daleko mitsko božanstvo, a zatim kreće završna priča o tome kako se, bačeni na tlo, možemo podignuti na koljena, pa i ponovno ustati, a uspravni smo najbolji. Sve je zaokruženo pogiranjem na KUD Idijote („Ja sam za pravicu, neću da radim za lopovsku družinu…“) i podizanjem šaka i srednjeg prsta u zrak.
Dario Fo jednom je izjavio kako smijeh ne otvara samo vaša usta već i um. To je njemu i supruzi bilo glavno poslanje kroz čitavu višedesetljetnu karijeru – stvarati komedije koje će ljude zabaviti, ali i tjerati da razmišljaju o bolnim društvenim problemima. Bilo im je najvažnije da gledatelj iz kazališta nikada ne izađe ravnodušan, što ni s ovom izvedbom „Non si paga! Non si paga!“ svakako nije slučaj.
Sve pohvale idu cijelom timu ‑svoje su uloge odlično odradili Marijana Peršić, Nika Ivančić, Aleksandar Benčić, Valter Roša i Mihovilović, za jednostavnu i efektnu scenografiju zaslužne su Paola Lugarić i njena asistentica Lena Modrušan, za svjetlo je bio zadužen Dario Družeta, kostimografiju potpisuje Desanka Janković, a scenski pokret Andrea Gotovina.
Tekst Daniela KNAPIĆ
Fotografije Manuel ANGELINI/Arhiva INK‑a
