68. Pula: dvije izložbe posvećene Mariji Crnobori
„Glumac je čarobnjak“
• Slavna glumica Marija Crnobori, rođena u Banjolama 1918. godine, zvijezda je ovogodišnjih popratnih programa Pula Film Festivala, s čak dvije izložbe posvećene njenom umjetničkom radu i životu.
U kinu Valli postavljena je izložba fotografija iz arhive fotografa svjetskog glasa Toše Dapca, snimljenih na setu prvog filma u kojem se pojavila, „Barok u Hrvatskoj“ Oktavijana Miletića. Film je dovršen 1942. i bio je prvi „slikopis“ tadašnje NDH, koji ju je predstavljao i na filmskom festivalu u Veneciji. Tamo nije doživio pozitivne kritike, posebno zbog trajanja, zbog čega je kasnije film s 45 minute skraćen na 15. Miletić je godinu dana izbjegavao ponuđeni mu zadatak da snimi prvi igrani film nove države, ne želeći raditi propagandni materijal za tu tvorevinu. Umjesto toga, odlučio se za povijesni, kostimirani, film o vremenima grofa Draškovića, predstavivši kroz njega barokni dvorac u Bistri iznad Sljemena, te baroknu crkvu u Belcu. Paralelno sa snimanjem, Tošo Dabac je sve detaljno fotografski pratio i u njegovoj je ostavštini sačuvano 126 negativa, snimljenih na setu i u zagorskim eksterijerima. Time je dokumentirano i rođenje glumačke zvijezde Marije Crnobori. Prilikom otvorenja izložbe mogla se pogledati i skraćena verzija tog filma, a promovirana je i publikacija PFF‑a „Vremeplov 5“ u kojoj je predstavljen filmski opus tri velike pulske glumice – Alide Valli, Laure Antonelli i Marije Crnobori.
Kako je Marija u nastavku karijere bila prije svega kazališna diva, u Srpskom kulturnom centru u Istri postavljena je izložba „Osluškujući dah publike”, koja predstavlja portrete Marije Crnobori iz najveličanstvenijih predstava koje je ostvarila u svojoj matičnoj kući, Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Njeni glumački počeci bili su u zagrebačkom i riječkom HNK, a 1947. na poziv Bojana Stupice, sa redateljem i suprugom Markom Fotezom prešla je u Beograd. Od svog debija u toj tada novoosnovanoj instituciji, ulogom Francke u „Kralju Betajnove“ Ivana Cankara, pa sve do umirovljenja 1983. briljirala je u zahtjevnim ulogama poput Antigone, Fedre, Ifigenije, Klitemnestre, Krležine Laure i mnogim drugima, priskrbivši si titulu glavne jugoslavenske tragetkinje. U šali je znala primijetiti da joj tragedija leži upravo zato što dolazi iz Istre.
Sudjelovala je i u osnivanju Ateljea 212, a redovito je velike uloge ostvarivala i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Na izložbi koja u SKUC‑u ostaje otvorena do 31.srpnja, može se pogledati i dokumentarna emisija o njoj iz ciklusa TV Feljton – Portreti, beogradske novinarke Olivere Milošević. Emisija je snimljena 2013. povodom promocije druge Marijine knjige “Životić” s podnaslovom “Eseji kazališni i ini” objavljene u biblioteci Istarskog narodnog kazališta.
“Životić”, upotpunjen crno-bijelim fotografijama velike glumice, čija je kazališna i filmska karijera trajala 43 godine, na 400 stranica donosi tridesetak njenih esejističkih zapisa o kazalištu, umjetnosti, kao i njenim velikim suvremenicima i prijateljima (Dujišinu, Gavelli, Bojanu i Miri Stupici, Strozziju, Karlu Buliću, Ivi Andriću i dr.). Pisala ih je i objavljivala između 1952. i 2004., a probrala ih je i za knjigu priredila dramaturginja dr. Jelena Lužina, koja u bilješci o autorici uz ostalo kaže: “Pisana ispovjedno, iskreno i neposredno, knjiga ‘Životić’ – jedinstvena zbirka autobiografskih zapisa koji su nastajali desetljećima – nije namijenjena samo teatrolozima ili ljubiteljima kazališta, nego svim čitateljima koje zanimaju sudbine iznimnih pojedinaca.”
Marija je preminula 21. listopada 2014. godine u 96 godini života i bila je doista iznimna žena koju život nije štedio – u Drugom svjetskom ratu izgubila je četvero braće, a nakon smrti muža 1976. godine, u svibnju 2009. godine potpuno ju je slomila smrt sina Saše Foteza, također redatelja. Nakon sinovljeve smrti osamila se i povukla u sebe, baveći se unucima i praunucima. „Danas najradije gledam kroz prozor da vidim lijepu i visoku brezu koju je posadio moj sin. I tada kao da vidim njega“, rekla je u dokumentarcu.
Suvremenici je se sjećaju ne samo kao vanserijske glumice koja se potpuno predavala svom zvanju i poslanju za koje je uvijek isticala kako je imala sreće baviti se njime i surađivati s mnogim velikanima, već i kao mudre, skromne i jednostavne žene, koja nikad nije imala potrebu isticati svoje zasluge, jer kako se našalila u dokumentarcu „ništa to nije bitno nekome sa Siriusa“.
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
