Dječje perspektive i japanski omnibus

Motovunski film­ski fes­ti­val zavr­šio je u subo­tu, nagra­de su podi­je­lje­ne (Propeler Motovuna oti­šao je šved­skom fil­mu „Užitak“, a nagra­da FIPRESCI doma­ćem doku­men­tar­cu „Tvornice rad­ni­ci­ma“) pa koris­ti­mo pri­li­ku da istak­ne­mo još neke dobre fil­mo­ve koji nisu nagrađeni.

Primjerice, iran­ski film „Djeca sun­ca“ u koje­mu se pros­lav­lje­ni reda­telj Majid Majidi nas­tav­lja bavi­ti temom soci­jal­ne pro­ble­ma­ti­ke i zapos­tav­lje­nos­ti u suvre­me­nom Iranu, pra­te­ći pus­to­lo­vi­ne sku­pi­ne siro­maš­nih dje­ča­ka na uli­ca­ma Teherana. Što se tiče dje­čje per­s­pek­ti­ve, vrlo dobro je naprav­ljen i tali­jan­ski film „Oče naš“ (reda­telj Claudio Noce) u koje­mu pra­ti­mo rim­sku sva­kod­ne­vi­cu 1970-ih, obi­lje­že­nu lje­vi­čar­skim tero­riz­mom, iz per­s­pek­ti­ve pla­hog dje­ča­ka buj­ne mašte.

Ipak, u natje­ca­telj­skom pro­gra­mu neka­ko se naj­vi­še izdvo­jio japan­ski film „Kolo sre­će i fan­ta­zi­je“. Redatelj Ryusuke Hamaguchi slo­žio je omni­bus od tri epi­zo­de, a sva­ka epi­zo­da pri­bliž­no tra­je 40-ak minu­ta i bavi se emo­ci­onal­nim odno­si­ma izme­đu tri lika. Hamaguchijeva pre­ciz­na nara­tiv­na struk­tu­ra nado­gra­đe­na je i vrlo dos­ljed­nim reda­telj­skim stilom.

Njegovi kadro­vi su dugač­ki, film­ski ritam je spor, a cje­li­nom prev­la­da­va­ju dija­lo­ški pri­zo­ri. No, una­toč tome film nije dosa­dan, nego je vrlo dojm­lji­ve atmo­sfe­re, sup­til­no upu­ću­je na nijan­se ljud­ske pri­ro­de i dje­lu­je vrlo zaokru­že­no i cje­lo­vi­to. To je ina­če veli­ka rijet­kost kod omni­bu­sa, čak i u slu­ča­je­vi­ma kad sve epi­zo­de pot­pi­su­je jedan redatelj.

Elvis Lenić