Festival plesa i neverbalnog kazališta zatvoren španjolskim plesnim spektaklom „Gran Bolero“
Posljedni smo dan Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Savičenti imali priliku pogledati potpuno različite plesno-koreografske izvedbe; hrvatsku plesnu produkciju „Skupa“ koreografkinje Petre Hrašćanec, pa plesnu točku autorice Sare Shalton Mann „Druga strana : noć maštanja“ i za kraj „Gran Bolero“ talentiranog koreografa Jesúsa Rubija Gamoa.
Međunarodna mreža koreografa, umjetničkih voditelja festivala i plesnih stručnjaka Aerowaves uvrstila je ove godine „Gran Bolero“ i koreografa Jesús Rubio Gamo u 20 najboljih plesnih produkcija u Europi. Njegov je rad Aerowaves prepoznao i 2017. i 2018. godine, a za „Gran Bolero“ je prošle godine nagrađen u Španjolskoj za najbolju koreografiju. Španjolski žiri je prilikom dodjele nagrade naglasio njegov “majstorski pristup skladanju plesa, vidljiv kroz intimne projekte i orkestraciju velikih plesnih družina, u kojem uspijeva održati ravnotežu između koreografske strukture i individualnosti svakog pojedinog plesača”. Gamo je studirao balet, suvremeni ples, kazalište i književnost u Madridu, a kasnije magistrirao koreografiju na London Contemporary Dance School.
„Gran Bolero“ vodi nas u novu dimenziju Ravelove čuvene skladbe i nastao je kao koprodukcija dviju velikih institucija koje se programiraju u ples i kazalište, madridskog Teatros del Canal i Mercat de les Flors iz Barcelone. Izvedena je u Kaštelu Grimani pred punim gledalištem i zaslužila dugi pljesak, a autor izvedbe za naš je portal ispričao zašto je odabrao baš slavni Bolero:
„To je bilo dok sam živio u Madridu i nisam u tom trenu imao puno podrške, osjećao sam se izgubljeno, to je onaj trenutak kad u svojem radu ne nalaziš impuls niti pokretačku snagu i zapravo ne znaš kako da nastaviš dalje… Slušao sam Bolero i ta mi je glazba dala jako puno energije, znao sam da je jako razvikana, ali nisam se obazirao na to, davala mi je nevjerojatni poticaj za stvaranje“.
Gamo je tada napravio koreografiju za duo od 15 minuta koja je također izvedena u Savičenti prije tri godine, ali i na raznim drugim međunarodnim festivalima i tek je nakon toga krenuo u realizaciju većeg djela pa je počeo suradnju sa po šest plesača iz dviju najrespektabilnijih institucija plesa u Španjolskoj.
„Htio sam napraviti vrlo jasnu strukturu, skoro pa matematički, to je nešto u čemu uživam, ali mi to nije dovoljno, pa sam tu strukturu učinio da bude puna mesa, puna energije, puna individualnosti… Moj je interes bio kako krenuti od nečega što je vrlo grupno, kolektivno, i bez napuštanja te kolektivnosti doći do individualnog“, rekao nam je Jesús Rubio Gamo.
U kontekstu stvaranja djela ili strukture plesnih formi možemo reći da ta kolektivnost predstavlja klasični element jer istražuje kretanje u prostoru, unisone pokrete, zajedničke radnje koje čine određenu koreografsku bazu. No, Gamo ide dalje od toga i pita se što može nastati iz tog predivnog zajedničkog kretanja, istražuje kako će ga razbiti, igra se s njegovim trajanjem i intrigira publiku s: hoćemo li nastaviti zajedno ili ne? Gamo se izražava klasičnim formama koje transformira do suvremenosti, upotrebom kanona, plesnih oblika i radnji na jedan novi način.
„Sviđaju mi se plesni oblici solo, duet i puno ih koristim, iako nije lako koreografirati s tim formama i izraziti ono što bi želio. Osjećaš samo da ih negdje želiš iskoristiti, čak niti ne znaš u kom trenutku i čemu će ti poslužiti, samo znaš da ti se jako sviđaju, i onda uvidiš da dobiješ puno nazad kad ih upotrijebiš. Pa ih poželiš transformirati, vidjeti ih iz druge perspektive, kako bi dobio priče o tome kako se ljudi vole, svađaju, žive… i sve ono što zapravo možemo prikazati s našim tijelom“, objašnjava nam svoj proces stvaranja Jesús Rubio Gamo.
„Gran Bolero“ nam prenosi snagu zajedništva, osjećamo zajednički otpor u jednom lancu koji nikad ne završava, jer uvijek netko ima snage i strasti te nastavlja. Do kraja izvedbe plesači ostaju bez daha, pa bez odjeće, a orkestralna izvedba Bolera daje im svu potrebnu energiju.
U procesu stvaranja djela za Gamoa je ta strast značila odreći se svega što nije neophodno i izložiti tijela što je više moguće kako bi postigao da se radnja sve više odigrava na koži plesača.
Plesačica Abby Crain otplesala nam je solo plesnu improvizaciju „Druga strana : noć maštanja“ na Trgu usred Savičente praćena Soundscore matricom na kojoj slušamo riječi autorice projekta Sare Shelton Mann na engleskom: Zakoračite s nama u srce, uronite ruke u lapor i uđite u maštariju !
Autorica i izvođačica dijele pokrete koji su nadahnuti njihovom dvadesetogodišnjom suradnjom, a studije karaktera i narativne pjesme stvaraju proces i poeziju. Djelo se bavi slojevima informacija koje su akumulirane tijekom vremena, dok neki materijali dolaze od prije deset godina, drugi su stari tek mjesec dana, rekla nam je Abby Crain.
U svom se performansu introspekcije izvođačica igra sa slikama sebe „Ja jesam slika, jesam predodžba koja se potom rastapa. Ja se na neki način raspadam, pa se ponovno sastavljam“, rekla nam je Abby sva zadihana nakon izvedbe. Tekstualna matrica je i na francuskom jeziku i koristi se repeticijama, ponavljaju se riječi neposrednost, sinhronicitet, jednostavnost, „not artificial“…
Iako posjeduje očiti plesni vokabular ovdje se radi o plesnoj improvizaciji jer autorica projekta Sara Shelton Mann želi izaći iz tradicionalnih plesnih kanona. Ona provodi stalni edukacijski projekt Alkemija pokreta koji je spoj proučavanja metafizike i tradicija iscjeljenja.
U izvedbi „Skupa“ koreografkinja Petra Hrašćanec ističe da je polazišna točka za njezin rad kompozicija ili grupna koreografija te što ona donosi u odnosu na solo izvedbu. Tako su u okviru Umjetničke organizacije 21:21 realizirali dva projekta; jedan je „Skupa“, a drugi se zove „Samo“. Oba imaju isti koreografski zapis, ali u jednom igra šest ljudi i pune jedan drugoga, a u drugom igra osoba sama pa je to ono što propituju.
U Mediteranskom plesnom centru je šest izvođačica u nedjelju 25. srpnja izvelo „Skupa“. Iza njih stoji cijeli autorski tim Alen i Nenad Sinkauz s glazbom, Zdravka Ivandija sa scenografijom i kostimom, Marino Frankola s oblikovanjem svijetla koji svi zajedno konstruiraju izvedbu.
„Ova se predstava može interpretirati kao da pričamo o nekoj apstraktnoj slici, ja na ples i gledam kao na neku vrstu poezije ili neku vrstu apstraktnog slikarstva u kojem riječi ili oblici znače svakome nešto drugo“, govori nam koreografkinja Hrašćanec, “naravno da smo imali teme kojima smo se bavili ili neke slike koje smo htjeli graditi – a jedna od njih je svakako slika košnice“.
Scenografija je predstavljena plošnom skulpturom saća, a izvođačice se komešaju, mumljaju, tresu se i trzaju, te nešto grade. Njihov pogled nije nikad usmjeren prema publici, vrlo rijetko imaju pogled prema vani, fokus im je cijelo vrijeme prema unutra.
„Način na koji koristimo tijelo je fluidan, pokušavamo ga koristiti u suradnji sa gravitacijom i vrlo često koristimo kontakt improvizaciju. U koreografskom smislu, najviše nas je u montaži zanimalo pretapanje, a u samoj gradnji slika nadopunjavanje – što je to što ja mogu napraviti, što će netko drugi nadopuniti. Onda se to značenje mijenja, gradi, rastvara, ponovno pojavljuje i nekako kaleidoskopski pokušavamo oblike približavati i udaljavati“, objašnjava proces koreografiranja.
Scenografija zajedno s glazbom i svjetlom gradi jedan svijet, u kojem apstraktan pokret dobiva svoju boju i svoj zvuk, i tako komunicira s publikom.
Braća Sinkauz su u ovaj proces donijeli svoj „field recording“ koji je zapravo snimljeni akustični zapis realne situacije, bili su u pčelinjaku i snimali pčele sa snimačem. Oni su snimljene zvukove elektronski tretirali i od toga stvarali nove slike, tako da glazba u predstavi nije nastala sintetički nego iz realne snimke pčela, koje u momentima zvuče potpuno prirodno. Same plesačice odjevene u razne nijanse zelene boje svojim nas pokretom i grupnom kompozicijom asociraju na različite ekosustave i procese koji se događaju u prirodi.
Nakon trećeg dana festivala i devet predstava možemo slobodno reći da smo na ovogodišnjem Festivalu suvremenog plesa i neverbalnog kazališta pogledali izbor vrlo suvremenih i kvalitetnih izvedbi. Neke od predstava jezik suvremenog plesa nadopunjuje neverbalnim kazališnim tehnikama, čime je zadovoljen i sam naziv festivala, ali i ukusi šire publike. Svaki od koreografa ima svoje polazišne točke i inspiracije što se najbolje osjeća u osebujnosti tehnika i različitom stilu izvedenih predstava.
Za razliku od modernog plesa gdje se glazba isplesava, u suvremenom plesu naglasak je na vlastitom konceptu, jer svaki koreograf pokušava naći svoj vokabular. U izvedbama suvremenih plesača najčešće se kao tehnike koriste repetitivnost, plesači koriste flow work kao svoj plesni vokabular tj. lagani prelazak na pod i nazad, pa release tehnike. Emocija, energija i snaga je ono što čini dobru izvedbu.
„Vokabular je samo jezik, tj. pokret kojim se plesači izražavaju, ali sama ideja koja je potaknula koreografa da nešto napravi daje mu taj specifikum i on traži novi, začudni način kretanja koji će najbolje opisati emociju koju želi prikazati. U suvremenom plesu, imamo priču koja slijedi iz ideje, iz koncepta, a glazba slijedi dramaturgiju, dakle ne pokušava se tu glazba opisati dodatno pokretom, ustvari je obratno. Zato je suvremeni ples vrlo blizak kazalištu“, zaključila je izbornica umjetničkog programa i osnivačica ovog festivala Snježana Abramović Milković.
Tekst Ana FORNAŽAR
Fotografije Jelena JANKOVIĆ/arhiva Festivala plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat
