Gostovanje pjesnika Stefana Simića u pulskoj Gradskoj radionici
Život kao poezija
• Simić je više puta tijekom večeri naglašavao da u svakome od nas čuči umjetnička iskra, neki talent koji trebamo prepoznati i njegovati ga kako bismo se osjećali doista živima, kako bi nam život postao poezija • Naprosto, poezija se ne stvara, poezija se živi •
• Poznatom pjesmom Branka Miljkovića „Uzalud je budim“, mladi srpski pjesnik Stefan Simić otvorio je u subotu, 21. kolovoza u prepunom vrtu Gradske radionice svoj poetski nastup koji je nazvao „Teatar iskrenosti“. Riječ je o originalnom spoju kabarea i monodrame, sastavljenom od romantičnih ispovijesti i promišljanja o svijetu i ljudima, osnaženih poezijom i začinjenih stand-up pošalicama, prije svega s ciljem ubrizgavanja publici jake doze optimizma i vjere u neki budući bolji svijet. Da nam je to danas potrebno možda i više no ikad dokazuje činjenica da ova Stefanova formula svugdje privlači brojne fanove, pogotovo ljepšeg spola.
U pisanje se, kaže, upustio kao u neku vrstu terapije, te mu ono i danas predstavlja svojevrsno čistilište, liječenje, oslobađanje… Nada se da i na čitatelje može prenijeti dio tog terapeutskog učinka svojih tekstova. Simić je više puta tijekom večeri naglašavao da u svakome od nas čuči umjetnička iskra, neki talent koji trebamo prepoznati i njegovati ga kako bismo se osjećali doista živima, kako bi nam život postao poezija.
Rođen 1989. u Paraćinu, popularnost je Simić počeo stjecati čim je, s 18 godina, svoje prve pjesme i prozne tekstove krenuo objavljivati po društvenim mrežama. Danas već ima influenserski status i sljedbu, kao i pet tiskanih knjiga. Prvu, „Pustite nas”, objavio je 2012. godine, a uslijedile su “Odjeci ljudskog” 2013., “Generacijama koje rastu bez poezije” 2016., “Rekoh… i olakšah dušu” 2019. godine, te “Povratak čoveku” 2020. godine.
Nakon nastupa zamolili smo ga za kratak razgovor…
- Prva tvoja pjesama koji si večeras pročitao ima naslov „Generacijama koje žive bez poezije“ i u njoj se obraćaš današnjim i budućim mladima…
Jest, to je o mladim ljudima koji slabo čitaju, slabo pišu i naprosto mimo njih prolazi dosta pjesnika i pisaca, ali oni se ne bave tim stvarima. U toj pjesmi, kao i u istoimenoj knjizi, pokušao sam ukazati na neke prave vrijednosti, u nadi da će to doći do mladih ljudi. Namjerno taj tekst izvodim na početku, da bi shvatili šta su sve propustili, što bi im sve moglo otvoriti neke nove vidike i svjetove. Često kad pišem posvete ljudima napišem: „Sa željom da polete ka novim svjetovima“, a i poezija je jedan od tih svjetova. Jako je važno da mladi ljudi imaju odnos prema tome, da imaju orijentire, jer mi smo svi poetska bića. Naprosto, poezija se ne stvara, poezija se živi.
- Da, u jednoj si pjesmi također rekao da život treba biti poezija. Od svojih uzora si, uz ostale, spomenuo Đorđa Balaševića i pročitao nekoliko pjesama koje si mu posvetio. Nedavno je njegova smrt nadvila gust oblak tuge nad cijelu regiju. Što je značio u tvom životu?
Jako sam volio Balaševića kao čovjeka, kao pjesnika, kao biće… On je stvarno majstor poezije, sviđa mi se način na koji pjeva i stvara muziku, tako da je jedna univerzalna stvaralačka ličnost i teško je da će se netko takav ponoviti. Njegova smrt je značajna po tome što smo vidjeli da opet nečija smrt nakon Titove može ujediniti regiju, da ljudi naprosto osjete da je otišao netko drag, netko njihov tko im znači… Opet, ima i nešto lijepo u toj smrt, a to je da mi novi pjesnici koji dolazimo, slijedeći Balaševića, živimo u nekoj nadi da će i naši životi nešto posebno značiti, da će opet nešto probuditi u ljudima, ne u jednoj zemlji, jednom gradu nego i šire. On je stvarno jedna univerzalna simbolična ličnost. Obilježio je 20. i početak 21. stoljeća na ovim prostorima i jedan je od rijetkih koji je punio sve moguće arene ovdje. Nije bio komercijalan, nije bio čovjek koji bi dozvoljavao drugima da mu pišu, da ga vode nego je išao svojim putem i ostat će vječita inspiracija nama mladima.
- Večeras to nisi spomenuo, ali doznala sam da si povezan s „Porodicom bistrih potoka“, zajednicom koju je pokrenuo Božidar Mandić…
Da, jako sam blizak s Božidarom Mandićem, prijatelji smo, on je recenzent mojih knjiga, ja njemu pomažem oko pisanja, kucam mu to na kompjuteru. Krasan čovjek i jedan od dva genija koje poznajem (drugi je Duci Simonović, legendarni košarkaš Jugoslavije koji se kasnije posvetio kritici sporta, kritici kapitalizma i sistema). Od Boška sam dosta naučio i često ga spominjem. Viđam se s njim, prija mi njegova energija, njegovo razmišljanje. Čovjek koji živi van sistema i iz svojih spoznaja i samospoznaja došao je do nevjerojatnih dubina i odgovora. Tako da, apsolutno je jedan od nekoliko ljudi koji su na meni ostavili veliki, veliki pečat.
- Na tvom You tube kanalu poslušala sam jednu pjesmu u kojoj pričaš kako te inspiriraju mladi parovi koji nastoje pronalaziti drugačije načine života, povezanije s prirodom i odmaknute od sistema…
Jest, meni je generalno alternativa interesantna. Recimo i ovo što živi Majo (Sinožić) ovdje u Gradskoj radionici mi je zanimljivo. Volio bih i sebi priuštiti jedan takav prostor u nekoj bliskoj budućnosti… Pravi ljudi su oni koji žive sebe, svoju izvornost, nisu upali u kolotečine i zamke ovog vremena i sistema. Nastojim osjetiti te ljude, otkriti ih i predstaviti javnosti. Da ne budem samo pisac nego i neka vrsta novinara koji će ih otkrivati, jer javnost treba znati i za Maja i za Ducija i za Boška Mandića, koji su predivni, popularni u svojim krugovima, ali nisu toliko poznati u široj javnosti. To je zadatak nas mladih, da vratimo dug tim bogovima na čijim smo ramenima izrastali, da mi dalje stvaramo nešto slično, na njihovom tragu. Nadam se da će mladi to prepoznati, tako se stvara taj lanac, veza, krug i pjesma teče dalje.
- Budućnost će, dakle, ipak i dalje živjeti s poezijom?
Naravno, jer prava poezija je život, a lažna je ona koja ne nastaje iz duše nego se piše za 1.000 eura i prodaje se pjevačima koji to pjevaju zbog novca. Ja u životu nisam naplatio ni jedan nastup, sve radim iz najiskrenije ljubavi i to mi je naprosto potreba. To je moj dug, otečestvo, ne samo srpskom narodu nego i univerzalno, jer sam univerzalan čovjek. Jako mi je žao ljudi koji su povrijeđeni, slomljeni, nemaju adekvatne odgovore u ovom vremenu i trudim se , živim za to da ih usrećujem, da u njima budim neke prave, iskrene vrijednosti, da osjete da nisu sami, kao što kaže Tin Ujević „Ne boj se, nisi sam“… To je neka moja vizija, misija…
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
