Izložba skulptorice Gail Morris ”Reska poetika” u Umagu
Kombiniranje razlčitih materijala i tehnika
• Impozantni predmeti čine ritam ovog galerijskog postava koji plijeni pažnju na razmeđi doživljaja opasnosti i poetike, kazao je kustos Borkovsky • Kad sam počela, imala sam točnu viziju kako želim da konačan rezultat bude, no kako ipak ne valja sve kontrolirati, ponešto sam pustila da ispadne kako ispadne, pojasnila je autorica •
• Izložba velške skulptorice Gail Morris naziva “Reska poetika” otvorena je u petak, 27. kolovoza u MMC galeriji Grada Umaga. Izložbu su otvorili Sanja Benčić iz Ustanove Festum koja je predstavila ovu umjetnicu koja već niz godina živi i radi u Momjanu, te kustos Eugen Borkovsky. Izloženo je osam recentnih skulptura-objekata, nastalih kombiniranjem razlčitih materijala i tehnika, kao site –specific instalaciju u prostoru.
Kustos je istaknuo da Gail Morris još jednom potvrđuje da u suvremenoj umjetnosti tehnologija i materijal ne označavaju status djela, jer umjetnica predstavlja radove izvedene kombiniranjem materijala kao što su reciklirani instalacioni elementi, šipke i staklene površine.
”Analizirajući rad Gail Morris, primjetna je koncentracija na zaokruživanje jednog likovnog istraživanja. Iako se njezini dosadašnji ciklusi prelijevaju i nastavljaju, umjetnica uvijek svjesno ostaje unutar samozadanog kanona izbjegavajući zamke dosjetki. Svi predmeti su trodimenzionalni, što odaje skulptorski pristup i edukaciju autorice. Tu su objekti, mobilni objekti i, još preciznije, objekti kojima je inicirano moguće kretanje. Oblici asociraju na stilizirane trave, biljku papirus ili, možda, razigrani antički stup. Nekoliko predmeta ovješeno je u zraku, a nekoliko na podu prostora. Ovaj ciklus možemo sagledati i kao skup trodimenzionalnih grafika. Umjetnici je izazov poigravanje elementima koje (re)konstruira, i koji su slučajno nađeni pa izabrani. Njena kreativnost nije sputana tehnologijom niti materijalima. Kompozicija interijera, postava raspršena je fragmentima: radovima u zraku i na podu. Odnos crnih linija i transparentnih, geometriziranih površina koje grade objekt dramatizira ritam. Nismo sigurni je li oblik objekta ovisan o tamnoj liniji ili je linija ovisna o zamućenom trokutastom, plošnom obliku. Razigrana linija, koja je i estetski i konstrukcijski element, uz polu – transparentne, oštro izdužene, plošne površine asociraju prozračnost i prostor. Ovi potencijalni mobili imaju mnogo mogućnosti za pokretanje, ali se ne kreću. Nude dojam obilježenog prostora. Impozantni predmeti čine ritam ovog galerijskog postava koji plijeni pažnju na razmeđi doživljaja opasnosti i poetike. Djelomična transparentnost, nudi ideju elementa vode, dok zamućenost staklastih elemenata ne sakriva svjetlo ni prostor, nego ga samo zasjenjuje. Dramu zapravo nude potencijalno opasni elementi izvedeni transparentnim materijalom. Umjetnica nas provocira postavom potencijalno opasnih, oštrih predmeta. Ukazuje nam na nesigurnost realnosti. Promatrač je potaknut na doživljaj. Mi se moramo „provlačiti“ između artefakata, izbjegavajući dodir koji nam vizualno i doživljajno ne garantira sigurnost. Upravo je tu snaga umjetničkog promišljanja. Da nas privuče, uvuče u autorov doživljaj okruženja”, istakao je Eugen Borkovsky.
“Ovo je prerada jedne moje izložbe u Piranu u Sloveniji gdje sam trebala ispuniti ogroman prostor laganim i mnogostrukim izvedbama. Odlučila sam ostvariti ovaj projekt koji mi se motao po glavi mnogo godina. Kad sam počela, imala sam točnu viziju kako želim da konačan rezultat bude, no kako ipak ne valja sve kontrolirati, ponešto sam pustila da ispadne kako ispadne. Nisam ranije radila sa staklom, našla sam ga na smetlištima i u reciklažnim dvorištima, od odbačenih prozora, a plastiku sam dobila od vodovodnih cijevi i kablova za struju. Idealna verzija ovih skulptura trebala je biti od kamenih ploča, sa metalnim potpornim strukturama, trebala sam napraviti i kalupe za staklo koje sam talila, no projekt je dugo trajao, a vrijeme je pritiskalo, i odlučila sam se za promjenu izbora materijala” , pojasnila je Morris.
Izložba se može pogledati do 17. rujna.
Tekst Marko ŠORGO i Lidija KUHAR
Fotografije Lidija KUHAR












