RECENZIJA – HALDORA THORRODSEN: “DVOSLOJNO STAKLO” (HENA COM, 2020.)
Ljubav kao iznenađenje i izazov na kraju životnog puta
Roman „Dvoslojno staklo“ islandske spisateljice Halldóre Thoroddsen kratko je, ali sadržajno i zgusnuto književno djelo snažne metaforike. Pripovijest je to o neimenovanoj sedamdesetosmogodišnjoj udovici koja mirno i kontemplativno provodi naizgled jednolične dane često promatrajući mijene u prirodi i ljudske interakcije s prozora svoga stana. Njezina svakodnevica ispunjena je nostalgičnim sjećanjima na preminulog supruga, studentske dane u Parizu, prijatelje, uspomene na važne životne događaje, ali i nasumična sjećanja na prividno beznačajne sitnice koje naknadno oživljene tim sjećanjima dobivaju dodatni značaj u kontekstu njezina života.
Njezina svakodnevica osim nostalgičnim prisjećanjima obilježena je i rutinskim dnevnim rasporedom u kojem su najuzbudljiviji društveni događaji povremena čaša džina u lokalnoj pivnici i sastanci u bračnom klubu te objedi sa sinovima i njihovim obiteljima. Prilično predvidljiv život ispunjen rutinom u oštroumnoj i senzibilnoj ženi živahna duha ipak ne uspijeva otupiti radoznalost i želju za autentičnom egzistencijom. Ona se raduje životnoj energiji mačka koji se mota po vrtu, bojama jeseni, iznenadnim pojavama ptica selica, zveckanju pletaćih igala koje joj, dok oblikuje motiv ruže, skreću pozornost na otkucaje vlastitog srca, nju ushićuje sve što izmiče oku površna promatrača, bez obzira na njegovu životnu dob. Zapravo moglo bi se reći da je svojim živahnim duhom, kritičkim promišljanjem i uvidom u vlastita emocionalna previranja starica puno mlađa od nekih ljudi koji bi joj mogli biti unuci.
Unatoč dobrom tjelesnom i mentalnom stanju, svjesna je tegoba koje starenje donosi pa se tako prije duboke starosti i ograničenja koja će slabljenjem životnih funkcija neminovno nastupiti potrudila riješiti imovinska pitanja vezana za odnose sa sinovima, u čije se živote nastoji što manje miješati. Koliko god se, što u samoći, što u društvu, što fizički, a što u mislima, kretala utabanim stazama i na njima otkrivala neotkriveno, junakinji će se ipak dogoditi nešto na što nije spremna.
Neočekivana ljubav koja prkosi konvencijama
Jednog dana njenu uhodanu rutinu prekinut će neočekivano poznanstvo s muškarcem u kojeg će se zaljubiti. Žena u početku oklijeva, svjesna svih problema koje bi joj ta ljubav mogla donijeti, a onda se, razoružana neposrednošću, toplinom i nježnošću upornog vršnjaka prepušta i događa se ljubavna priča zrela, lijepa, duboka, tiha, ali ne bez strasti, međutim, takva je ljubav tabu jer je u suprotnosti s općeprihvaćenim društvenim normama, ni šira zajednica, a ni vlastita djeca ne pokazuju razumijevanje za njene životne izbore. Ljubav u zrelim godinama narušava konvencije i izaziva podozrivost, no to junakinju romana ne ometa da unatoč svemu živi po svome i proživi intenzivno iskustvo veze lišene mladenačkih očekivanja, ali bogatije za jedno dublje razumijevanje obogaćeno životnim iskustvom.
Pred kraj romana događa se ono čega se junakinja bojala. Baš kada trebaju preseliti u zajednički stan u staračkom domu, Svevrrir, muškarac kojeg je zavoljela, umire.
Halldóra Thoroddsen emocije svoje junakinje prikazuje iznijansirano i suptilno bez suvišne dramatike i patetike, a njihov intenzitet djeluje još snažnije upravo zbog te svoje prigušenosti. Autorica završavajući ljubavnu priču svojih protagonista donekle predvidljivim krajem, otvara pitanje čovjekove ranjivosti i spremnosti na rizik da se unatoč svim neminovnostima usudimo voljeti. U visokoj životnoj dobi blizina smrti je, dakako, izvjesnija, ali Halldóra Thoroddsen implicitno se pita nije li svaka ljubav, svako otvaranje drugom ljudskom biću pokazivanje vlastite ranjivosti i na svojevrstan način suočavanje s vlastitom smrtnošću. Sprega Erosa i Tanatosa uvijek je prisutna, samo u starosti je zbog blizine smrti, uočljivija. Upravo zbog toga hrabrost junakinje da unatoč svjesnosti o mogućem skorom gubitku izabere život, ponovo mu se prepusti i živi punim plućima vrijedna je divljenja.
Duboka promišljanja i snažne emocije u površnom svijetu
Pitanja usko povezana s pitanjem ljubavi, a koja autorica kroz odnose svoje junakinje s njenim bližnjima također dotiče, pitanja su odnosa roditelja i djece, problem nemogućnosti sporazumijevanja među različitim generacijama, što kao posljedicu ima sve dublje generacijske jazove s naglaskom na često dehumaniziran odnos društva prema osobama treće dobi te problem otuđenja općenito. Diktatura kulta mladosti, u kojoj je mladenački izgled najsnažniji imperativ, stare ljude, kao i sve koji se u zadane obrasce ne uklapaju, nastoji u potpunosti marginalizirati, a brzina života i zadatci koje pred ljude postavlja svakodnevica često sprečavaju da se zagledamo u vlastitu nutrinu i spoznamo ono što je bitno.
Junakinja romana, osim smrti voljenog čovjeka doživljava bolesti prijatelja, nerazumijevanje sinova za njene nove životne izbore te bolno iskustvo gubitka brata. O njegovoj smrti gotovo lakonski obavještava je nećakinja. U tom dijelu romana Halldóra Thoroddsen majstorski karakterizira junakinju u svega nekoliko poteza, kroz kontrast šture obavijesti hladnokrvne bratove kćeri o mjestu pogreba i njezinog žaljenja što ga u trenutcima odlaska nije držala za ruku. Spisateljici polazi za rukom u malo riječi prikazati što se zbiva u srcu osobe koja je u kratko vrijeme izgubila dva bliska bića, stoga bujica emocija zadržana pod kontrolom djeluje još potresnije. Upravo ti snažni osjećaji i bistar um najupečatljivije su karakteristike junakinje za koju autorica kaže: „Bistar um njezin je posljednji oslonac.“. Iz staričina sjećanja na mladost saznajemo da je studirala filozofiju i matematiku i vrlo je vjerojatno da njena potreba za preispitivanjem pojava oko sebe i nastojanje da stekne uvid u njihovu suštinu proizlazi iz naviknutost na apstraktno razmišljanje koje filozofija i matematika po svojoj prirodi nalažu.
Dvoslojno staklo u naslovu knjige simbolizira promatranje vanjskog svijeta, ali i duboku introspekciju. No osim što razne pojave pobuđuju u njoj intelektualni interes, žena se svijetu prepušta i svim svojim osjetilima, iako su neka od njih nešto slabijih funkcija nego u mladosti i srednjoj dobi, ona uživa u prirodi, u mirisima, bojama, okusima, zvukovima, da bi na kraju romana spoznala iskustvo sjedinjenja svog unutarnjeg i vanjskog svijeta, čime naslov knjige dobiva još dublju dimenziju. „Ona jest. Ona je sve.“ završne su riječi ovog kontemplativnog romana.
Roman koji nudi odgovore, ali i otvara pitanja
Halldóra Thoroddsen isladska je književnica koja se osim literarnim stvaralaštvom bavi i pitanjima obrazovanja, radila je kao učiteljica, sudjelovala u izradi kurikula umjetnosti za osnovnu školu, a bila je i urednica radijskog programa. Piše poeziju, kratke priče, mikrofikciju i romane. Roman „Dvoslojno staklo“ donio joj je dvije značajne književne nagrade, najznačajniju islandsku žensku nagradu za književnost Fjöruverðlaunin 2016. i Nagradu Europske unije za književnost 2017. godine. „Dvoslojno staklo“ kratak je roman sažetog izraza, kompozicijski podijeljen u četiri dijela, ispripovijedan u trećem licu. Junakinjine opaske o životu mjestimično imaju snagu ispovijesti o smislu postojanja, o životu i smrti, duboko su prožete mudrošću i životnim iskustvom, a povremena fina autoironija i decentni humor relativiziraju zamke ega i omekšavaju egzistencijalnu tjeskobu. Knjiga je pisana sporim tempom kao da nastoji silinu svega nagoviještenog, a neizrečenog pa i neizrecivog držati pod kontrolom. Rečenice su stilski dotjerane, elegantne, poneke bi mogle funkcionirati kao izreke, lirski ulomci samotnih junakinjinih promišljanja i uživanja u ljepotama krajolika posebno su dojmljivi. Savršena uklopljenost sadržaja i forme, pitanja koja nas sve muče, a od kojih autorica ne bježi te nesvakidašnje perspektive koje pruža najznačajnije su odlike ovog izvrsnog romana koji je u nas izašao prošle godine u izdanju naklade Hena com, a prevela ga je Daria Lazić, književna prevoditeljica sa skandinavskih jezika, te tako našim čitateljima dala uvid u, kod nas do sad malo prevođenu, a itekako zanimljivu i kvalitetnu, islandsku književnost.
Tekst Dušanka BABIĆ
