Iza kulisa: Razgovor s umjetnicima Marcusom Fernandom i Tinom Hofman
Umjetnost postoji da bi se u njoj uživalo
• Fernando: Kuća koju smo kupili ima galeriju u prizemlju, pa sam pomislio da bi bila dobra ideja da izlažem vlastite fotografije • Uvijek sam bio sklon snimanju ljudskog tijela, kako muškog tako i ženskog, te prirode i to dvoje kombiniram • Hofman: odlučila sam da zbog obiteljske ravnoteže i kvalitete života postavim stroge granice gdje je kazalište, a gdje su moje vanjske obveze • Bitno je da čovjeka posao ili poziv ne nagrize •
• Povodom otvorenja skupne izložbe “Od rolšula do Roswella” u grožnjanskoj galeriji Fonticus, čiji su autori članovi britanske grupe fotografa i fotografkinja nazvane Thirteen/Trinaestoro, popričali smo s jednim od autora, grožnjanskim Englezom Marcusom Fernandom, i njegovom suprugom, kazališnom umjetnicom, Tinom Hofman.

Fernando, iako ste ovom izložbom predstavljeni kao fotograf, iz Vašeg životopisa iščitavamo da ste i redatelj te glumac/glazbenik. Jedna od zanimljivosti jeste da se bavite i uprizorenjem borbi na kazališnim daskama za što je potrebna posebna vještina. Možete li nam reći malo više o tome?
- Da, imao sam mnogo kazališnih borbi u svoje vrijeme. Izučio sam se do naprednog nivoa što uključuje borbu s bodežom, kratkim mačem, dugim štapom, dugim mačem ravne oštrice, te malim štitom, takozvanim bucklerom, a svladao sam i vještinu goloruke borbe. Ono što mi se u tome najviše sviđa jest da se radi o suštoj suprotnosti od onoga kako to izgleda, jer ono što se čini nasilno, izmaklo iz kontrole i opasno, zapravo je smireno, koreografirano, te sigurno. Podučavao sam prikazivanje borbi, kako u Britaniji tako i ovdje, te koreografirao borbe u mnogim produkcijama, uključujući „Macbeth“, „Romeo i Julia“, „Ali Baba i 40 hajduka“, te „Priča sa zapadne strane“. Priznajem da sam trenutno ispao iz prakse, jer je premalo mogućnosti da koristim tu posebnu vještinu ovdje u Hrvatskoj. Zapravo, većinu svojeg vremena ovdje više radim kao fotograf, nego kao kazalištarac. Ipak, svako toliko volim imati mač uza se.
S izvedbenih umjetnostima prešli ste na fotografiju, kako se to dogodilo?
- Bila je to velika promjena, ali ne i nagla. Iako je moj glavni posao u Engleskoj bilo kazalište, dio mog učenja uključivao je i fotografiju. Za potrebe produkcija sam snimao portrete glumaca, kazališne fotografije, a fotografirao sam i za potrebe snimanja filmova, što je bilo divno. Nakon što smo se doselili u Grožnjan, prva prepreka bilo je naravno nepoznavanje jezika. Znam malo hrvatskog, ali to nije ni približno dovoljno da bih stvarao umjetnost u koju je uključen govor. Kuća koju smo kupili ima galeriju u prizemlju, pa sam pomislio da bi bila dobra ideja da izlažem vlastite fotografije. Uvijek sam bio sklon snimanju ljudskog tijela, kako muškog tako i ženskog, te prirode i to dvoje kombiniram. Primjer toga su i fotografije ljudskog tijela u vodenom okruženju na izložbi skupine Trinaestoro u Fonticusu. Zanimljivo je da u početku nisam imao pojma hoće li biti interesa za moj rad u našoj galeriji, no oko nas se okupila jako draga klijentela koja dolazi iz raznih mjesta, iz zemalja kao što su Slovačka, Slovenija, Njemačka, Rusija, Austrija, da vide što je novoga. Jedan od meni najdražih komentara, na kojem sam bio jako zahvalan, glasio je: “Došao sam ovdje jer niste komercijalni.” Zamislio sam ovo mjesto kao galeriju, a ne kao prodavaonicu, mjesto gdje ljudi mogu ući, razgledavati, postavljati pitanja, bez da ih se nagovara da obave kupovinu. Ako nešto žele kupiti to je sjajno, ali bez pritiska, jer umjetnost postoji da bi se u njoj uživalo.

Kao što ste istakli, jedna od vaših omiljenih tema je fotografiranje ljudskog tijela, a Vi ste sa suprugom svojedobno bili modeli poznatom slikaru Roku Zelenku. Kakvo je bilo to iskustvo?
- Prije svega, pošto Rok slika aktove, morali smo se s time suočiti prije početka rada, no puno je pomoglo što smo i inače par. Slike su imale snažan senzualni element, no srećom, to je dio motiva i mojeg foto-izražaja, pa smo oboje znali da nam neće biti nelagodne teme ni prizori. Rok je izvanredan slikar, te smo uvijek cijenili njegov rad, također i njega kao prijatelja. Ipak, on je jako specifičan u onome što želi u svom poslu, ima poseban osobni stil. Bilo nam je važno da budemo sposobni prikazati ono što je on imao na umu, a istovremeno biti dovoljno inovativni da pomognemo u kreativnom procesu. Nadalje, naravno da smo morali biti svjesni da njegova interpretacija nas na tkanini možda neće biti onakva kako mi sami sebe vidimo, no nasreću nije bilo neugodnih iznenađenja. Suradnja s Rokom je uvijek zadovoljstvo te se nadam nekim novima u budućnosti.
Odlučili ste se dakle doseliti u Hrvatsku na neko vrijeme. Kako je tekao proces? Bila je velika promjena?
- I dalje je velika. Važno je napomenuti da je Tina napustila Zagreb kad je imala 18 godina i u vremenu kad sam je upoznao bila je uvjerena da se nikada neće vratiti u Hrvatsku. Ipak sam predložio da razmislimo o tome. Bio je to veliki korak i za nju, ali to nije bilo ono stajalište, kao: vraćam se jer nisam uspio u vanjskom svijetu, nego se vraćam obogaćen mudrošću.

Ipak djelomično i dalje radite onamo, a živite ovdje.
- Točno, još uvijek odrađujemo posao i u Engleskoj, no i to je prilagođeno novim uvjetima. Primjerice nedavno sam po prvi put režirao Shakespeareovu predstavu i to kroz platformu ZOOM, a glumci i scenarist su bili također na različitim lokacijama. Naknadno su oni došli na jednu lokaciju, predstava je igrala u Birminghamu i Buxtonu, te je čak i osvojila nagradu. Puno je toga moguće, iako nije idealno, no ako mi to dozvoljava da se probudim ujutro i odlučim hoću li otići na plažu ili štogod drugo raditi, ja sam sretan.
Tina, kako ste ostvarili tu svoju kazališnu karijeru u Engleskoj?
- Ja sam se jako dvoumila između kazališta i prava. Nisam nakon gimnazije prošla prijamni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, pa sam otputovala u Englesku. Tada je bila emigracija u tu zemlju kao skok u tminu, naša zemlja još nije bila članica europske zajednice te je bilo izazovno raditi i školovati se. Iako je plan bio upisati Pravni fakultet ako ne uđem na Akademiju, poslušala sam savjet roditelja, koji su mi rekli neka slijedim poziv koji volim i upisala sam studij fizičkog teatra u Londonu.
I što se onda desilo?
- Nakon što sam završila, odmah sam počela predavati na dvije vrhunske škole i graditi freelance karijeru. Kao mlada osoba imala sam iznenađujuće jasnu viziju i samopouzdanje u ostvarivanju iste. Nakon nekoliko godina u Londonu upoznala sam Fernanda, svog sadašnjeg supruga i preselila se iz Londona u Birmingham, koji je ujedno i puno jeftiniji grad. Kao potpuni stranac, nisam imala “veze”, ni u Hrvatskoj, a kamoli u Engleskoj, ali sam eto počela dobivati poslove kao freelancer i živjeti od toga, što je veliki uspjeh za kazališnog umjetnika u Velikoj Britaniji. Presudila je kreativna nit koja mi se oslobodila, te vještina koju sam imala za ponuditi. Do 2008. godine sam birala raznolike angažmane kao glumica i redatelj. Onda sam dobila redateljski angažman u kazalištu koje integrira izvođače sa i bez invaliditeta, gdje se mom poslu nadodao i element arhitekture da bi se stvorila pristupačnost svima. Taj drugačiji pristup me je osvojio. Nakon što sam postala roditelj, mnogo toga se promijenilo u mom radu. U Velikoj Britaniji su vrtići i tete čuvalice jako, jako skupi, a udaljenost limitira naš baka-servis. Moj odgovor na sve to bilo je osnivanje organizacije čiji je cilj promišljanje pristupačnosti umjetničkog rada u kulturi i ekonomiji koja slabo subvencionira i vrednuje brigu za djecu i starije, te limitira pristupačnost kulture.
Što se promijenilo preseljenjem u Hrvatsku i Grožnjan?
- Otkad živim u Grožnjanu, umjesto kazališta u svom klasičnom smislu, više me zanima ulazak, odnosno izlazak iz zgrade u prirodu ili na otvorene gradske prostore, gdje stvari mogu postati situacijske kroz nekakvu intervenciju koja postaje protest. Želim da gledatelj bude i netko tko ne bi nikad ušao u teatar. Drugim riječima, viđenje prostora i sudjelovanja u kulturi kao takvih mi se promijenilo. Ta je vizija dio projekta koji bi željela ostvariti u suradnji sa INK-om iz Pule. Mnogo projekata iniciram sama, imam izgrađenu profesionalnu mrežu i podršku i u Hrvatskoj i u Velikoj Britaniji, a mi u taj svoj poziv ulažemo svoje srce i dušu. No odlučila sam ipak da zbog obiteljske ravnoteže i kvalitete života i to dovedem u red, te postavim stroge granice gdje je kazalište, a gdje su moje vanjske obveze. Bitno je da čovjeka posao ili poziv ne nagrize.

Koji je Vaš zadnji zajednički pothvat?
- Ostvarili smo projekt s grožnjanskom zajednicom na kojem se radilo godinu dana – Grožnjanci: Social Eyes. Sastojao se u portretiranju cjelokupne populacije mjesta, a svaki sudionik imao je individualni doprinos svojem portretu. Projekt je bio izložen u Gradskoj galeriji Fonticus povodom proslave Dana Općine.
Tekst Marko ŠORGO
Fotografije Marko ŠORGO i Lidija KUHAR