Iza kulisa: Razgovor s umjetnicima Marcusom Fernandom i Tinom Hofman

10.09.2021.

Umjetnost postoji da bi se u njoj uživalo

• Fernando: Kuća koju smo kupili ima galeriju u prizemlju, pa sam pomislio da bi bila dobra ideja da izlažem vlastite fotografije • Uvijek sam bio sklon snimanju ljudskog tijela, kako muškog tako i ženskog, te prirode i to dvoje kombiniram • Hofman: odlučila sam da zbog obiteljske ravnoteže i kvalitete života postavim stroge granice gdje je kazalište, a gdje su moje vanjske obveze • Bitno je da čovjeka posao ili poziv ne nagrize •

• Povodom otvo­re­nja skup­ne izlož­be “Od rol­šu­la do Roswella” u grož­njan­skoj gale­ri­ji Fonticus, čiji su auto­ri čla­no­vi bri­tan­ske gru­pe foto­gra­fa i foto­graf­ki­nja nazva­ne Thirteen/Trinaestoro, popri­ča­li smo s jed­nim od auto­ra, grož­njan­skim Englezom Marcusom Fernandom, i nje­go­vom supru­gom, kaza­liš­nom umjet­ni­com, Tinom Hofman.

Fernando, iako ste ovom izlož­bom pred­stav­lje­ni kao foto­graf, iz Vašeg živo­to­pi­sa išči­ta­va­mo da ste i reda­telj te glumac/glazbenik. Jedna od zanim­lji­vos­ti jes­te da se bavi­te i upri­zo­re­njem bor­bi na kaza­liš­nim daska­ma za što je potreb­na poseb­na vje­šti­na. Možete li nam reći malo više o tome?

- Da, imao sam mno­go kaza­liš­nih bor­bi u svo­je vri­je­me. Izučio sam se do napred­nog nivoa što uklju­ču­je bor­bu s bode­žom, krat­kim mačem, dugim šta­pom, dugim mačem rav­ne oštri­ce, te malim šti­tom, tako­zva­nim buc­k­le­rom, a svla­dao sam i vje­šti­nu golo­ru­ke bor­be. Ono što mi se u tome naj­vi­še svi­đa jest da se radi o suštoj suprot­nos­ti od ono­ga kako to izgle­da, jer ono što se čini nasil­no, izmak­lo iz kon­tro­le i opas­no, zapra­vo je smi­re­no, kore­ogra­fi­ra­no, te sigur­no. Podučavao sam pri­ka­zi­va­nje bor­bi, kako u Britaniji tako i ovdje, te kore­ogra­fi­rao bor­be u mno­gim pro­duk­ci­ja­ma, uklju­ču­ju­ći „Macbeth“, „Romeo i Julia“, „Ali Baba i 40 haj­du­ka“, te „Priča sa zapad­ne stra­ne“. Priznajem da sam tre­nut­no ispao iz prak­se, jer je pre­ma­lo moguć­nos­ti da koris­tim tu poseb­nu vje­šti­nu ovdje u Hrvatskoj. Zapravo, veći­nu svo­jeg vre­me­na ovdje više radim kao foto­graf, nego kao kaza­li­šta­rac. Ipak, sva­ko toli­ko volim ima­ti mač uza se.

S izved­be­nih umjet­nos­ti­ma preš­li ste na foto­gra­fi­ju, kako se to dogodilo?

- Bila je to veli­ka pro­mje­na, ali ne i nagla. Iako je moj glav­ni posao u Engleskoj bilo kaza­li­šte, dio mog uče­nja uklju­či­vao je i foto­gra­fi­ju. Za potre­be pro­duk­ci­ja sam sni­mao por­tre­te glu­ma­ca, kaza­liš­ne foto­gra­fi­je, a foto­gra­fi­rao sam i za potre­be sni­ma­nja fil­mo­va, što je bilo div­no. Nakon što smo se dose­li­li u Grožnjan, prva pre­pre­ka bilo je narav­no nepoz­na­va­nje jezi­ka. Znam malo hrvat­skog, ali to nije ni pri­bliž­no dovolj­no da bih stva­rao umjet­nost u koju je uklju­čen govor. Kuća koju smo kupi­li ima gale­ri­ju u pri­zem­lju, pa sam pomis­lio da bi bila dobra ide­ja da izla­žem vlas­ti­te foto­gra­fi­je. Uvijek sam bio sklon sni­ma­nju ljud­skog tije­la, kako muškog tako i žen­skog, te pri­ro­de i to dvo­je kom­bi­ni­ram. Primjer toga su i foto­gra­fi­je ljud­skog tije­la u vode­nom okru­že­nju na izlož­bi sku­pi­ne Trinaestoro u Fonticusu. Zanimljivo je da u počet­ku nisam imao poj­ma hoće li biti inte­re­sa za moj rad u našoj gale­ri­ji, no oko nas se oku­pi­la jako dra­ga kli­jen­te­la koja dola­zi iz raz­nih mjes­ta, iz zema­lja kao što su Slovačka, Slovenija, Njemačka, Rusija, Austrija, da vide što je novo­ga. Jedan od meni naj­dra­žih komen­ta­ra, na kojem sam bio jako zahva­lan, gla­sio je: “Došao sam ovdje jer nis­te komer­ci­jal­ni.” Zamislio sam ovo mjes­to kao gale­ri­ju, a ne kao pro­da­va­oni­cu, mjes­to gdje lju­di mogu ući, raz­gle­da­va­ti, pos­tav­lja­ti pita­nja, bez da ih se nago­va­ra da oba­ve kupo­vi­nu. Ako nešto žele kupi­ti to je sjaj­no, ali bez pri­ti­ska, jer umjet­nost pos­to­ji da bi se u njoj uživalo.

Kao što ste istak­li, jed­na od vaših omi­lje­nih tema je foto­gra­fi­ra­nje ljud­skog tije­la, a Vi ste sa supru­gom svo­je­dob­no bili mode­li poz­na­tom sli­ka­ru Roku Zelenku. Kakvo je bilo to iskustvo?

- Prije sve­ga, pošto Rok sli­ka akto­ve, mora­li smo se s time suoči­ti pri­je počet­ka rada, no puno je pomo­glo što smo i ina­če par. Slike su ima­le sna­žan sen­zu­al­ni ele­ment, no sre­ćom, to je dio moti­va i mojeg foto-izra­ža­ja, pa smo obo­je zna­li da nam neće biti nela­god­ne teme ni pri­zo­ri. Rok je izvan­re­dan sli­kar, te smo uvi­jek cije­ni­li nje­gov rad, tako­đer i nje­ga kao pri­ja­te­lja. Ipak, on je jako spe­ci­fi­čan u ono­me što želi u svom pos­lu, ima pose­ban osob­ni stil. Bilo nam je važ­no da bude­mo spo­sob­ni pri­ka­za­ti ono što je on imao na umu, a isto­vre­me­no biti dovolj­no ino­va­tiv­ni da pomog­ne­mo u kre­ativ­nom pro­ce­su. Nadalje, narav­no da smo mora­li biti svjes­ni da nje­go­va inter­pre­ta­ci­ja nas na tka­ni­ni možda neće biti onak­va kako mi sami sebe vidi­mo, no nasre­ću nije bilo neugod­nih izne­na­đe­nja. Suradnja s Rokom je uvi­jek zado­volj­stvo te se nadam nekim novi­ma u budućnosti.

Odlučili ste se dak­le dose­li­ti u Hrvatsku na neko vri­je­me. Kako je tekao pro­ces? Bila je veli­ka promjena?

- I dalje je veli­ka. Važno je napo­me­nu­ti da je Tina napus­ti­la Zagreb kad je ima­la 18 godi­na i u vre­me­nu kad sam je upoz­nao bila je uvje­re­na da se nika­da neće vra­ti­ti u Hrvatsku. Ipak sam pred­lo­žio da raz­mis­li­mo o tome. Bio je to veli­ki korak i za nju, ali to nije bilo ono sta­ja­li­šte, kao: vra­ćam se jer nisam uspio u vanj­skom svi­je­tu, nego se vra­ćam obo­ga­ćen mudrošću.

Ipak dje­lo­mič­no i dalje radi­te ona­mo, a živi­te ovdje.

- Točno, još uvi­jek odra­đu­je­mo posao i u Engleskoj, no i to je pri­la­go­đe­no novim uvje­ti­ma. Primjerice nedav­no sam po prvi put reži­rao Shakespeareovu pred­sta­vu i to kroz plat­for­mu ZOOM, a glum­ci i sce­na­rist su bili tako­đer na raz­li­či­tim loka­ci­ja­ma. Naknadno su oni doš­li na jed­nu loka­ci­ju, pred­sta­va je igra­la u Birminghamu i Buxtonu, te je čak i osvo­ji­la nagra­du. Puno je toga mogu­će, iako nije ide­al­no, no ako mi to dozvo­lja­va da se pro­bu­dim uju­tro i odlu­čim hoću li oti­ći na pla­žu ili što­god dru­go radi­ti, ja sam sretan.

Tina, kako ste ostva­ri­li tu svo­ju kaza­liš­nu kari­je­ru u Engleskoj?

- Ja sam se jako dvo­umi­la izme­đu kaza­li­šta i pra­va. Nisam nakon gim­na­zi­je proš­la pri­jam­ni ispit na Akademiji dram­skih umjet­nos­ti u Zagrebu, pa sam otpu­to­va­la u Englesku. Tada je bila emi­gra­ci­ja u tu zem­lju kao skok u tmi­nu, naša zem­lja još nije bila čla­ni­ca europ­ske zajed­ni­ce te je bilo iza­zov­no radi­ti i ško­lo­va­ti se. Iako je plan bio upi­sa­ti Pravni fakul­tet ako ne uđem na Akademiju, pos­lu­ša­la sam savjet rodi­te­lja, koji su mi rek­li neka sli­je­dim poziv koji volim i upi­sa­la sam stu­dij fizič­kog teatra u Londonu.

I što se onda desilo?

- Nakon što sam zavr­ši­la, odmah sam poče­la pre­da­va­ti na dvi­je vrhun­ske ško­le i gra­di­ti fre­elan­ce kari­je­ru. Kao mla­da oso­ba ima­la sam izne­na­đu­ju­će jas­nu vizi­ju i samo­po­uz­da­nje u ostva­ri­va­nju iste. Nakon neko­li­ko godi­na u Londonu upoz­na­la sam Fernanda, svog sadaš­njeg supru­ga i pre­se­li­la se iz Londona u Birmingham, koji je ujed­no i puno jef­ti­ni­ji grad. Kao pot­pu­ni stra­nac, nisam ima­la “veze”, ni u Hrvatskoj, a kamo­li u Engleskoj, ali sam eto poče­la dobi­va­ti pos­lo­ve kao fre­elan­cer i živje­ti od toga, što je veli­ki uspjeh za kaza­liš­nog umjet­ni­ka u Velikoj Britaniji. Presudila je kre­ativ­na nit koja mi se oslo­bo­di­la, te vje­šti­na koju sam ima­la za ponu­di­ti. Do 2008. godi­ne sam bira­la raz­no­li­ke anga­žma­ne kao glu­mi­ca i reda­telj. Onda sam dobi­la reda­telj­ski anga­žman u kaza­li­štu koje inte­gri­ra izvo­đa­če sa i bez inva­li­di­te­ta, gdje se mom pos­lu nado­dao i ele­ment arhi­tek­tu­re da bi se stvo­ri­la pris­tu­pač­nost svi­ma. Taj dru­ga­či­ji pris­tup me je osvo­jio. Nakon što sam pos­ta­la rodi­telj, mno­go toga se pro­mi­je­ni­lo u mom radu. U Velikoj Britaniji su vrti­ći i tete čuva­li­ce jako, jako sku­pi, a uda­lje­nost limi­ti­ra naš baka-ser­vis. Moj odgo­vor na sve to bilo je osni­va­nje orga­ni­za­ci­je čiji je cilj pro­miš­lja­nje pris­tu­pač­nos­ti umjet­nič­kog rada u kul­tu­ri i eko­no­mi­ji koja sla­bo subven­ci­oni­ra i vred­nu­je bri­gu za dje­cu i sta­ri­je, te limi­ti­ra pris­tu­pač­nost kulture.

Što se pro­mi­je­ni­lo pre­se­lje­njem u Hrvatsku i Grožnjan?

- Otkad živim u Grožnjanu, umjes­to kaza­li­šta u svom kla­sič­nom smis­lu, više me zani­ma ula­zak, odnos­no izla­zak iz zgra­de u pri­ro­du ili na otvo­re­ne grad­ske pros­to­re, gdje stva­ri mogu pos­ta­ti situ­acij­ske kroz nekak­vu inter­ven­ci­ju koja pos­ta­je pro­test. Želim da gle­da­telj bude i net­ko tko ne bi nikad ušao u teatar. Drugim rije­či­ma, viđe­nje pros­to­ra i sudje­lo­va­nja u kul­tu­ri kao tak­vih mi se pro­mi­je­ni­lo. Ta je vizi­ja dio pro­jek­ta koji bi želje­la ostva­ri­ti u surad­nji sa INK-om iz Pule. Mnogo pro­je­ka­ta ini­ci­ram sama, imam izgra­đe­nu pro­fe­si­onal­nu mre­žu i podr­šku i u Hrvatskoj i u Velikoj Britaniji, a mi u taj svoj poziv ula­že­mo svo­je srce i dušu. No odlu­či­la sam ipak da zbog obi­telj­ske rav­no­te­že i kva­li­te­te živo­ta i to dove­dem u red, te pos­ta­vim stro­ge gra­ni­ce gdje je kaza­li­šte, a gdje su moje vanj­ske obve­ze. Bitno je da čovje­ka posao ili poziv ne nagrize.

Koji je Vaš zad­nji zajed­nič­ki pothvat?

- Ostvarili smo pro­jekt s grož­njan­skom zajed­ni­com na kojem se radi­lo godi­nu dana – Grožnjanci: Social Eyes. Sastojao se u por­tre­ti­ra­nju cje­lo­kup­ne popu­la­ci­je mjes­ta, a sva­ki sudi­onik imao je indi­vi­du­al­ni dopri­nos svo­jem por­tre­tu. Projekt je bio izlo­žen u Gradskoj gale­ri­ji Fonticus povo­dom pros­la­ve Dana Općine.

Tekst Marko ŠORGO

Fotografije Marko ŠORGO i Lidija KUHAR