Otvorena izložba Darija Pejića „Rad/nerad“ u galeriji HUiU

09.09.2021.

Izložba „Rad/nerad – pri­po­vi­jes­ti o pro­pas­ti Uljanika“ pul­skog umjet­ni­ka Darija Pejića otvo­re­na je u uto­rak, 7. ruj­na u gale­ri­ji HUiU.

Izložba „Rad/nerad“ pri­po­vi­jest je o pro­pas­ti jed­ne tvor­ni­ce. Ispričana je kroz intim­nu priz­mu obi­telj­skih memo­ri­ja­la umjet­ni­ka Darija Pejića, čiji je otac ondje bio rad­nik. Riječ je o pul­skom bro­do­gra­di­li­štu Uljanik, a pri­ča koju naš umjet­nik pri­po­vi­je­da, razvi­ja se kroz nje­gov naiz­mje­nič­ni raz­go­vor s ocem i maj­kom, koji su u Pulu doš­li iz Tuzle, bje­že­ći od rata i u potra­zi za pos­lom. Dario je odras­tao u Puli, a Uljanik per­ci­pi­ra kao sim­bol svo­ga gra­da, rada i rad­niš­tva, ali i izgub­lje­ne rad­nič­ke bor­be te poli­tič­kih mal­ver­za­ci­ja i konač­nog pada.

Brodogradilište Uljanik osno­va­no je 9. pro­sin­ca 1856. godi­ne, kad je u Pulskom zalje­vu na isto­ime­nom oto­či­ću polo­žen nje­gov kamen teme­ljac. Temeljac je polo­ži­la cari­ca Elizabeta, nakon čega je usli­je­di­la grad­nja jed­nog od naj­sta­ri­jih bro­do­gra­di­li­šta na svi­je­tu – bro­do­gra­di­li­šta rat­ne mor­na­ri­ce Austro-Ugarske. Kroz svo­ju je povi­jest ono mije­nja­lo vlas­ni­ke – od tali­jan­ske vla­da­vi­ne, u čije se vri­je­me ondje vršio popra­vak i reza­nje sta­rih bro­do­va, pre­ko nje­mač­ke pomor­ske baze tije­kom 2. svjet­skog rata, oslo­bo­đe­nja od oku­pa­to­ra, i „zlat­nih godi­na“ bro­do­gra­di­li­šta koje su zapo­če­le 1947. godi­ne u SFRJ kad, uz popra­vak sta­rih bro­do­va, kre­će i izgrad­nja novih, pa sve do samos­tal­nos­ti Hrvatske drža­ve 1990., u kojoj Uljanik pos­ta­je dionič­ko druš­tvo, te koje već kra­jem deve­de­se­tih pola­ga­no, ali sigur­no, kli­zi pre­ma svo­joj konač­noj pro­pas­ti. Nakon niza rad­nič­kih bor­bi, Uljanik je zavr­šio u ste­ča­ju, da bi se, potom, osno­va­la nova tvrt­ka – „Uljanik bro­do­grad­nja 1856“. Njen današ­nji direk­tor Samir Hadžić, jedan je od pre­dvod­ni­ka rad­nič­kih bor­bi za Uljanik i neka­daš­nji skla­di­štar, koji je ostao akti­van u pos­tup­ku ste­ča­ja Uljanika.

„Rad/nerad“ ins­ta­la­ci­ja je kojom Dario Pejić, s jed­ne stra­ne pri­zi­va kon­tu­re rod­nog gra­da koje, bez Uljanikovih diza­li­ca – danas osvi­jet­lje­nih raz­no­boj­nim reflek­to­ri­ma te pro­zva­nih „svi­je­tle­ći divo­vi“ – ne bi bile iste, dok s dru­ge stra­ne, u doku­men­tar­nom fil­mu, koji je njen inte­gral­ni dio, pro­go­va­ra o povi­jes­ti svo­je obi­te­lji, neizos­tav­no veza­noj uz ovo bro­do­gra­di­li­šte. Koristeći se jute­nom špa­gom kao gra­div­nim mate­ri­ja­lom i prov­la­če­ći je duž čita­ve gale­ri­je, ispre­pli­će nje­ne konop­ce, opo­na­ša­ju­ći vizu­re bro­do­gra­di­li­šta i divov­skih kra­no­va. Unutar mre­že od kono­pa­ca, koja nali­ku­je kak­vom monu­men­tal­nom ruč­nom radu nas­ta­lom kuki­ča­njem, smje­šta i ekran, suge­ri­ra­ju­ći tako goto­vo sim­bi­otič­ku pove­za­nost obi­telj­ske pri­če i Uljanika. Mreža one­mo­gu­ća­va slo­bod­no kre­ta­nje gale­ri­jom, čime umjet­nik impli­ci­ra dis­tan­cu i neo­bjek­tiv­no inter­pre­ti­ra­nje pri­če o Uljanikovoj pro­pas­ti, kako od stra­ne medi­ja, tako i svih onih koji su pola­ga­no uru­ša­va­nje tvor­ni­ce pra­ti­li tek kao slu­čaj­ni svje­do­ci i čija egzis­ten­ci­ja nije bila direk­t­no ovis­na o isho­du. Dario Pejić ovim radom pov­la­či para­le­lu izme­đu maši­ne­ri­je i pogo­na bro­do­gra­di­li­šta, uvi­jek pri­sut­nih u vizu­ra­ma gra­da, a opet izmje­šte­nih i ogra­đe­nih viso­kim ogra­da­ma, s pri­čom o skon­ča­va­nju tvor­ni­ce – diskur­su pri­sut­nom u pul­skim kolek­tiv­nim memo­ri­ja­ma, ali kojeg, opet, nije mogu­će u pot­pu­nos­ti razu­mje­ti oni­ma koji nisu taj diskurs živjeli.

Središnji dio pri­če koju sli­je­di­mo na ekra­nu smje­šte­nom unu­tar jute­ne mre­že zauzi­ma­ju oče­va pri­sje­ća­nja na rad­ni vijek pro­ve­den u bro­do­gra­di­li­štu, od dola­ska u Pulu i zapoš­lja­va­nja, pa sve do srča­nog uda­ra kojeg je doži­vio upra­vo na rad­nom mjes­tu. Dvoglasje kojem svje­do­či­mo u doku­men­tar­nom fil­mu ono je nje­go­vih rodi­te­lja. Majčin glas pro­go­va­ra domi­nant­no o emo­ci­ja­ma doživ­lje­nim dola­skom u nepoz­nat grad i, kas­ni­je, veza­nim uz očev srča­ni udar, koji pred­stav­lja svo­je­vr­s­nu kul­mi­na­ci­ju ove pri­če. Urušavanje tvor­ni­ce sim­bo­lič­no pra­ti uru­ša­va­nje zdrav­lja nje­nog rad­ni­ka, pri čemu Dario, na sup­ti­lan način, ostav­lja moguć­nost pro­ma­tra­ču zaklju­či­ti kako su broj­ne iscrp­lju­ju­će rad­nič­ke bor­be i nebri­ga vlas­ti kumo­va­li tom, za čita­vu obi­telj, teškom događaju.

„Onda je poče­lo da kola idu niz­br­do za Uljanik. I to str­mo­gla­vo. I onda su poče­li ti štraj­ko­vi. ….mani­pu­la­ci­ja se vrši obos­tra­no. I ruko­vod­stvo sin­di­ka­ta na nji­ho­ve čla­no­ve i čla­no­vi na ruko­vod­stvo. Iskorištavaju zavis­no od momen­ta što kome tre­ba. A pra­vog inte­re­sa i pra­ve sin­di­kal­ne bor­be nema. Prvi štraj­ko­vi kad su poče­li, pove­li su sin­di­ka­ti… pove­li su oni koji su nji­ma bli­ži, pa je to bilo sa bub­nje­vi­ma, sa ne znam čime. A onda je u Uljaniku bilo pre­ko 2000 rad­ni­ka. I onda je to bila jed­na situ­aci­ja kad 400 – 500 lju­di ide na uli­ce, a 400, 500, 600 ili 1000 lju­di ne ide na uli­ce. Jer ih je sra­mo­ta ići sa oni­ma“, pri­sje­ća se Darijev otac samih poče­ta­ka rad­nič­kih bor­bi u Uljaniku.

Darijov glas ne čuje se u doku­men­tar­nom fil­mu, a tiši­nu izme­đu dva­ju gla­so­va – oče­vog i maj­či­nog – umjet­nik raz­bi­ja narod­njač­kim melo­som, daju­ći na taj način pečat auten­tič­nos­ti pri­či ispri­ča­noj od stra­ne rodi­te­lja koji su se iz rod­ne Tuzle, bje­že­ći pred ratom, zapu­ti­li u novu sre­di­nu u potra­zi za sigur­ni­jim živo­tom. Ironija se išči­ta­va u spoz­na­ji kako je anti­ci­pa­ci­ja nemi­nov­ne pro­pas­ti tvor­ni­ce i svi­jest o gubit­ku pos­la, za umjet­ni­ko­va oca bila goto­vo pogub­ni­ja od rat­ne ugro­ze od koje je pobje­gao, a oče­ki­va­nje bolje sutraš­nji­ce, zami­je­ni­la je neiz­vjes­nost i razo­ča­ra­nje u vod­stvo Uljanika, ali i u sin­di­ka­te: „Sve je pore­me­će­no i ništa ne pos­to­ji na prin­ci­pi­ma na koji­ma bi tre­ba­lo pos­to­ja­ti. Sindikati pos­to­je da bi zašti­ti­li inte­re­se rad­ni­ka. Ako sin­di­kat šti­ti samo inte­re­se onog rad­ni­ka koji daje čla­na­ri­nu nje­mu i od čije čla­na­ri­ne sin­di­kal­ni ruko­vo­di­oci pri­ma­ju pla­ću, pa on zas­tu­pa samo njih, onda to nije sin­di­kat. Onda je to udruga…U Uljaniku se deša­va­lo da su koope­ran­ti nisu dobi­va­li pla­ću po 4, 5, 6, 7, 8 mje­se­ci. Nijedan, nijedan…Tri sin­di­ka­ta pos­to­je u Uljaniku i kad su tri sin­di­ka­ta u jed­noj fir­mi, to dovolj­no govo­ri o sindikatima….Ali dok su koope­rant­ski rad­ni­ci dobi­va­li pla­će sa zakaš­nje­njem od 5, 6, 7, 8 mje­se­ci nit­ko iz sin­di­ka­ta nikad to nije spo­me­nuo. Nitko od sin­di­ka­ta se nije borio da ti koope­rant­ski rad­ni­ci dobi­ju pla­ću na vrijeme.“

Priča o pro­pas­ti Uljanika pri­ča je o nepod­noš­lji­voj lako­ći uni­šta­va­nja tvor­ni­ca i ras­pro­da­je držav­ne imo­vi­ne deve­de­se­tih godi­na, na eufo­rič­nim teme­lji­ma naci­onal­nog pono­sa zbog ostva­re­ne samos­tal­nos­ti i elu­ziv­nim obe­ća­nji­ma kapi­ta­lis­tič­kog pros­pe­ri­te­ta. Priča je to, o rad­ni­ku, nje­go­voj sizi­fov­skoj bor­bi sa sus­ta­vom, razo­ča­ra­nju u poli­ti­ku i sin­di­ka­te. No, Darijeva pri­ča, bez ima­lo pate­tič­nos­ti, pro­go­va­ra i o lju­ba­vi. Zagrebemo li malo ispod povr­ši­ne izlož­be “Rad/nerad“, nas­lu­ću­je­mo je u svim nje­nim seg­men­ti­ma – lju­bav je to izme­đu umjet­ni­ko­vih rodi­te­lja – ona se prov­la­či kroz čitav nara­tiv; njež­nost se, tako­đer, čita u nji­ho­vu odno­su pre­ma Dariju, a evi­dent­na je i auto­ro­va lju­bav i pove­za­nost s Pulom.

Darijev otac opo­ra­vio se od srča­nog uda­ra koji ga je zade­sio na rad­nom mjes­tu, a kako će zavr­ši­ti Uljanik – ne znamo.

Dario Pejić je rođen 1991. u Tuzli. Od 2013. do 2019. stu­di­rao je na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Nürnbergu. Radeći pre­te­ži­to s audi­ovi­zu­al­nim medi­ji­ma, slu­ži se povi­jes­nim i suvre­me­nim tema­ma kao odskoč­nim daska­ma za istra­ži­va­nje pro­ce­sa pri­je­no­sa infor­ma­ci­ja i inte­gra­ci­ja u raz­no­vr­s­nim pri­po­vje­dač­kim stra­te­gi­ja­ma, čes­to u kon­tek­s­tu osob­nih iskus­ta­va. Trenutno živi u Puli.

Priredio B. V.