U Gradskoj galeriji Pula otvorena izložba Tee Bičić

01.10.2021.

Samostalna izlož­ba Tee Bičić otvo­re­na 30. ruj­na, pri­vuk­la je lju­bi­te­lje umjet­nos­ti u Gradsku gale­ri­ju Pula.

„Radi se o četi­ri cik­lu­sa obje­di­nje­na u jed­nu izlož­be­nu cje­li­nu, riječ je o mini retros­pek­ti­vi“, rek­la nam je auto­ri­ca uoči otvo­re­nja dodav­ši kako je proš­lo više od 20 godi­na od nje­ne prve samos­tal­ne izlož­be koju je još kao sred­njo­škol­ka ima­la u Labinu pa je na ovaj način obi­lje­ži­la dva deset­lje­ća svo­jih izlaganja.

„Drago mi je da je moja 43 samos­tal­na izlož­ba baš u Puli, u grad­skoj gale­ri­ji, čast mi je da se to dogo­di­lo upra­vo u ovom pros­to­ru“, izja­vi­la je.

Kako je rek­la, moti­vi nje­nih rado­va su aps­trak­t­ni, a osim sli­ka na plat­nu tu su i okru­gli objek­ti koje nazi­va „tanju­ri“.

„Tu se nešto pro­mi­je­nje­no u teh­ni­ci i izri­ča­ju, uvi­jek je pre­poz­nat­lji­va ta plo­ha, aps­trak­t­nost u kom­bi­na­ci­ji s crte­žom, a za mene je jako bit­no da mogu kom­bi­ni­ra­ti sli­kar­sku i crtač­ku teh­ni­ku“, izja­vi­la je.

Grafičke i sli­kar­ske karak­te­ris­ti­ke obi­lje­ža­va­le su je i kroz stu­dij te rani­je dok je bila uče­ni­ca sred­nje pri­mi­je­nje­ne u Puli te je to spo­ji­la u svoj neki izričaj.

Izrazila je zado­volj­stvo što izla­že u „svom gra­du“, iako živi u Labinu, u Puli je pro­ve­la niz godi­na rade­ći u gale­ri­ji, a jed­na je i od osni­va­ča gale­ri­je Poola.

„Pula je dois­ta moj grad, to je rezul­tat i publi­ke, ima ovdje mojih dra­gih lju­di koji su me tije­kom godi­na pra­ti­li, ponaj­vi­še na izlož­ba­ma“, pojas­ni­la je.

Tea Bičić rođe­na je 1979. godi­ne. Nakon zavr­še­ne sred­nje Škole za pri­mi­je­nje­nu umjet­nost i dizajn u Puli, diplo­mi­ra­la je sli­kar­stvo na Accademia dI bel­le arti u Veneciji, u kla­si prof. Paola Tessaria.

Samostalno izla­že od 1996. godi­ne i do sada je izla­ga­la 42 samos­tal­ne izlož­be i na više od 100 skup­nih izlo­ža­ba u zem­lji i inozemstvu.

Za svoj rad više je puta nagra­đi­va­na, sudje­lo­va­la je u neko­li­ko među­na­rod­nih likov­nih kolo­ni­ja, a rado­vi joj se nala­ze u mno­gim muzej­skim, gale­rij­skim i pri­vat­nim zbirkama.

Od 2006. radi u umjet­nič­kim gale­ri­ja­ma, u Puli (MMC Luka) pa u Labinu (Gradska gale­ri­ja) i bavi se orga­ni­za­ci­jom kul­tur­nih pro­gra­ma. Jedna je od osni­va­ča Galerije POOLA u Puli.

Članica je HDLU‑a (Hrvatsko druš­tvo likov­nih umjet­ni­ka), CEA (Concilio Europeo dell‘Arte) i MKS‑a (Udruge Mediteranski kipar­ski sim­po­zij) u kojoj od 2017. vrši funk­ci­ju pred­sjed­ni­ce Stručnog savje­ta i umjet­nič­ka je vodi­te­lji­ca mani­fes­ta­ci­je Mediteranski kipar­ski sim­po­zij koja se odr­ža­va u Parku skul­p­tu­ra Dubrova pokraj Labina.

Prvenstveno se bavi sli­kar­stvom i deko­ra­ci­jom. Živi u Labinu gdje se nala­zi i nje­zin atelje.

Eros Čakić uoči otvo­re­nja nagla­sio je kako se radi o jed­noj od top auto­ri­ci Istre ali i Hrvatske. „Naslovna reče­ni­ca s web stra­ni­ce Tee Bičić spoz­naj­no ponaj­bo­lje pojaš­nja­va nje­zi­nu esen­ci­ju umjet­nos­ti, kojom nas ova izu­zet­na likov­na umjet­ni­ca već dva deset­lje­ća, u više raz­no­vr­s­nih cik­lu­sa, daru­je svo­jim dje­li­ma ostav­lja­ju­ći pose­ban, pre­poz­nat­ljiv trag i spe­ci­fič­nu notu istar­skoj likov­noj sce­ni“, sto­ji u uvod­ni­ku Erosa Čakića koji je uoči otvo­re­nja izlož­be istak­nuo kako je Tea Bičić jed­na od top auto­ri­ca Istre i Hrvatske.

Damir Stojnić je tom pri­go­dom pro­či­tao svoj tekst za kata­log izlož­be u kojem, izme­đu osta­log, sto­ji: „Zanima me ono čime su se Teine sli­ke, barem meni, poka­za­le bre­me­ni­ti­ma i što pri­lič­no ekla­tant­no objav­lju­je pro­ma­tra­ču svo­ju pri­sut­nost: ugo­đaj peri­oda auto­ri­či­nog živo­ta u koje­mu ih je stva­ra­la, kao i onih mjes­ta gdje ih je stva­ra­la. I tu se za pre­va­gu “bore” Istra i Venecija, kao dva isho­di­šta. U jed­no­me je sta­sa­la kao oso­ba, u dru­go­me kao autor. Slikama iz tog peri­oda domi­ni­ra crna i uči­ni­lo mi se kao da mogu osje­ti­ti jas­nu dis­tink­ci­ju izme­đu istar­ske i vene­ci­jan­ske crne. Potonja kao da je malo hlad­ni­ja i lako me pre­no­si u vlaž­ne vene­ci­jan­ske zime, stu­dent­ske sobe s crtom povu­če­nom pre­ko zido­va, koja poka­zu­je dok­le seže “aqua alta” kada se dig­ne, osje­ćaj nes­ta­bil­nos­ti koje­ga taj grad na vodi sam po sebi pru­ža, kao da si na nekom ogrom­nom, sta­rom jedre­nja­ku, tru­lje­nje i ras­pad, deka­den­ci­ja pro­že­ta s toli­ko poeti­ke i vrhun­ske umjet­nos­ti da ju sve­jed­no upi­jaš iako ti može iza­zva­ti bla­gu muč­ni­nu. Tim dije­lom cik­lu­sa domi­ni­ra ele­ment vode.

S dru­ge stra­ne, istar­ski ništa lak­ši mrak, silu­ete napu­šte­nih kuća koje izra­nja­ju iz šipraž­ja u suton, tem­pe­ra­ment­ni i man­trič­ki pote­zi uglje­nom koji mogu simu­li­ra­ti sta­bla jabla­na koja kao pilas­tri drže tam­ni oblak nad sobom, dok se na dru­gim sli­ka­ma mogu čita­ti i kao bilje­že­nje pro­to­ka vre­me­na arhe­tip­skim gra­fiz­mom povu­če­ne crte, kada nas pri­tis­ne kla­us­tro­fo­bič­nost egzis­ten­ci­je i sva­ki nam pros­tor naj­ed­nom pos­ta­ne pre­vi­še sku­čen. Taj je cik­lus sli­ka auto­ri­ca zna­ko­vi­to nazva­la “Karbon” i zanim­lji­vo kako tom jed­nos­tav­nom, repe­ti­tiv­nom ges­tom nano­še­nja uglje­nog tra­ga na plat­no uspi­je­va impli­ci­ra­ti sav sim­bo­lič­ki reper­to­ar vezan uz tu rudu i nje­no iska­pa­nje. Od osje­ća­ja zato­če­nos­ti u utro­bi zem­lje do topli­ne i ener­gi­je koju je, kao mate­ri­jal, u sta­nju oslo­bo­di­ti. Sa osta­lih sli­ka sja­ji bli­je­do sun­ce sive ili jar­ko crve­ne aure­ole nad povi­jes­nim ruše­vi­na­ma, nazi­re se lik sove ili ćuka sve­den na drškom kis­ta eks­pre­siv­no ure­za­ni znak, i mogli bismo te aps­trak­ci­je oka­rak­te­ri­zi­ra­ti kao pej­zaž­ne, inti­mis­tič­ke i lir­ske, sa jas­nom svi­ješ­ću kako ta kons­ta­ta­ci­ja nije niti izbli­za dovolj­na da im bude pan­dan u rije­či­ma. Tim dije­lom domi­ni­ra ele­ment zem­lje. Tea si ne pri­sva­ja taj mrak, mrak Venecije i nje­nih kana­la, Istre, zem­lje i labin­skog uglje­na. On joj je ima­nen­tan. I sama kaže “Karbon je dio moga crno­ga, moje proš­los­ti, proš­los­ti moje obi­te­lji, mojih kori­je­na i dio mjes­ta koje­mu se vra­ćam od rođe­nja. “.

Izložbu je služ­be­no otvo­ri­la pro­čel­ni­ca za kul­tu­ru Grada Pule, Lena Radunić upu­tiv­ši auto­ri­ci rije­či hvale.

Tekst i foto­gra­fi­je Paola ALBERTINI