10. PHOTODISTORZIJA U POREČU

15.11.2021.

10. Photodistorzija – bije­nal­na foto­graf­ska izlož­ba ove se godi­ne sas­to­ji od dvi­je samos­tal­ne izlož­be u poreč­koj gale­ri­ji Zuccato i skup­ne izlož­be oda­bra­nih auto­ra pris­ti­glih na natje­čaj u Maloj gale­ri­ji. Zajedničko otvo­re­nje bit će u gale­ri­ji Zuccato u sri­je­du, 17. stu­de­nog u 19 sati, gdje će ujed­no biti pro­gla­šen pobjed­nik natje­čaj­nog dije­la. Nagrada auto­ru bit će samos­tal­na izlož­ba u Maloj gale­ri­ji 2023. godi­ne na 11. Pohotodistorziji.

Samostalna  izlož­ba foto­gra­fi­ja „Zen vrto­vi“ Igora Zirojevića bit će otvo­re­na u sri­je­du, 17. stu­de­nog  u 19 sati u gale­ri­ji Zuccato. Serijom „Zen vrto­vi“ iz 2011. u koji­ma zapo­či­nje bav­lje­nje ide­jom tran­s­cen­den­tal­ne lje­po­te i poeti­kom odba­če­nos­ti, otva­ra novo poglav­lje svog umjet­nič­kog rada radi­kal­no pomi­ču­ći fokus svog inte­re­sa na istra­ži­va­nje višes­tru­kih per­cep­ci­ja objek­ta pri­bli­ža­va­ju­ći se goto­vo aps­trak­t­nom izra­zu. Izrazit inte­res za pro­ble­ma­ti­zi­ra­njem slo­je­vi­te per­cep­ci­je pros­to­ra i inter­pre­ta­ci­je pros­tor­nos­ti, kre­ću­ći se izvan kla­sič­nih žan­rov­skih odred­ni­ca kate­go­ri­je pej­za­ža, reali­zi­ra u cik­lu­si­ma foto­gra­fi­ja tzv. Entropijskih pej­za­ža koje od 2013. sni­ma iz zra­ka i za koje osva­ja prvu nagra­du Međunarodnog fes­ti­va­la foto­gra­fi­je Photodays u Rovinju. Serija foto­gra­fi­ja iz 2013. nas­ta­je kao pos­lje­di­ca istra­ži­va­nja odno­sa pri­ro­de i čovje­ka sa ciljem kri­tič­kog pro­pi­ti­va­nja per­cep­ci­je širo­kog spek­tra ljud­skih inter­ven­ci­ja u pros­to­ru i kao tak­va dono­si redom veli­ke for­ma­te tzv. anti­pej­za­že napu­šte­nih indus­trij­skih pros­to­ra, kame­no­lo­ma, mor­skih povr­ši­na, spa­lje­nih i one­čiš­će­nih kra­jo­li­ka kao ljud­skih oti­sa­ka u pros­to­ru. U rado­vi­ma cik­lu­sa Entropija – Kontinuum iz 2015. mada i dalje inzis­ti­ra na dekons­truk­cij­skom prin­ci­pu istra­ži­va­nja kra­jo­bra­za, autor­ski se više usmje­ra­va na spe­ci­fič­ne pros­tor­ne pse­udo­ar­hi­tek­ton­ske “tvo­re­vi­ne” unu­tar arti­fi­ci­jel­nih kra­jo­li­ka veli­kih indus­trij­skih pogo­na (Petrokemija)  u koji­ma se ljud­sko pri­sus­tvo u pot­pu­nos­ti dokinulo.

Trajno pre­oku­pi­ran temom ambi­va­lent­nih osje­ća­ja i odno­sa spram urba­nog pros­to­ra koji nas­ta­nju­je, u koje­mu se sva­kod­nev­no kre­će i koji ga okru­žu­je te traj­no umjet­nič­ki ozna­ča­va, reali­zi­ra i dvi­je seri­je foto­gra­fi­ja u koji­ma je vid­lji­va inter­pre­ta­tiv­na diho­to­mi­ja kako umjet­nič­ke poeti­ke tako i kri­tič­kog komen­ta­ra arhi­tek­ton­ske stru­ke: Serija Grad Interval u koji­ma se na poet­ski način bavi kon­ti­nu­ite­tom pros­to­ra obi­ta­va­nja i Arkadijska nela­go­da 2016. u kojoj se pak bavi napu­šte­nim pul­skim asu­tro­ugar­skim utvr­da­ma, uspos­tav­lja osob­ni dija­log s ide­jom arhi­tek­ton­ske nes­vr­ho­vi­tos­ti, onto­lo­ške praz­ni­ne i pro­pas­ti grada.

Spomenuti opus dugo­roč­nog pro­jek­ta foto­graf­ske izlož­be­ne tri­lo­gi­je „Pula – grad inter­val“, zapo­če­te 2014. i pra­će­ne tro­di­jel­nom umjet­nič­kom mono­gra­fi­jom u surad­nji s povjes­ni­čar­kom umjet­nos­ti i kus­to­si­com Paolom Orlić te istak­nu­tim knji­žev­ni­ci­ma i povjes­ni­ča­ri­ma („Stanari“, 2015. s Draganom Velikićem, „Čuvari“, 2017. s Milanom Rakovcem i „Pregaoci“, 2019. s Miroslavom Bertošom), seri­ja je u kojoj reži­ra­nim kadro­vi­ma evo­ci­ra slo­je­vi­tost memo­rij­skog utr­nu­ća baštin­skih matri­ca gra­da Pule s jedva zamjet­nim liko­vi­ma sta­na­ra – pro­ta­go­nis­ti­ma arhi­tek­tu­re koju nas­ta­nju­ju s raz­nih  dis­tan­ci. Evocirajući ih u veli­kim for­ma­ti­ma, koji ujed­no pos­ta­ju i nje­gov umjet­nič­ki pot­pis, sve tri seri­je: „Stanari“ i „Čuvari“ i „Pregaoci“ auto­ro­va su svo­je­vr­s­na osob­na posve­ta kon­ti­nu­ite­tu i uza­jam­nos­ti pros­to­ra i vre­me­na mjes­ta s kojim bašti­ni spe­ci­fi­čan odnos “pri­pa­da­nja”. Inzistirajući na per­ma­nent­nom dekons­truk­cij­skom čita­nju arhi­tek­tu­re gra­da Pule kao gus­tog tka­nja naj­raz­li­či­ti­jih zna­ko­va unu­tar kojih arhe­tip­ski pre­poz­na­je i gra­di ono poseb­no mjes­to koje će, sagra­đe­no na teme­lji­ma subjek­tiv­nih memo­rij­skih zapi­sa, ozna­či­ti upra­vo svojim.

Igor Zirojević je foto­graf, arhi­tekt i gra­fič­ki dizaj­ner. Rođen 1967. u Puli, diplo­mi­rao arhi­tek­tu­ru na Arhitektonskom fakul­te­tu u Ljubljani. Od kra­ja 90-ih pro­fe­si­onal­no se bavi foto­gra­fi­jom i redo­vi­to izla­že. Od 2010. pro­ši­ru­je dje­lat­nost na izda­vaš­tvo kada u vlas­ti­toj nak­lad­nič­koj kući StudioLAB poči­nje izda­va­ti umjet­nič­ke mono­gra­fi­je.  Izlagao je na više od 30 samos­tal­nih i grup­nih izlož­bi u zem­lji i ino­zem­s­tvu. Do sada je izdao šest mono­gra­fi­ja istar­skih gra­do­va i tri umjet­nič­ke foto­mo­no­gra­fi­je u surad­nji s istak­nu­tim knji­žev­ni­ci­ma i povjes­ni­ča­ri­ma. Član je ULUPUH‑a i Društva samos­tal­nih umjet­ni­ka Hrvatske.

Samostalna izlož­ba foto­gra­fi­ja Elizabete Ružić, nagra­đe­ne auto­ri­ce s 9. Photodistorzije nazi­va „Štala“ bit će otvo­re­na u sri­je­du, 17. stu­de­nog u 19 sati u gale­ri­ji Zuccato.

„Štala“ je seri­ja auto­por­tre­ta nas­ta­lih tije­kom 18 mje­se­ci u jed­nom selu. Scene su pos­tav­lje­ne i foto­gra­fi­ra­ne u male­nom pros­to­ru koji je neka­da slu­žio kao šta­la za živo­ti­nje. Iako se pros­tor ne mije­nja, on se tran­sfor­mi­ra i oživ­lja­va na sva­koj sli­ci. Kao da su slo­je­vi proš­los­ti, koji su osta­li zabo­rav­lje­ni ispod pra­ši­ne i pauči­ne ponov­no oživjeli.

„Svaka sce­na zaseb­na je pri­ča, uvi­jek ins­pi­ri­ra­na istar­skom proš­loš­ću i tra­di­ci­jom, ali i osob­na jer se pri­ka­zu­jem kao lik u sva­koj od pri­ča. Metamorfiziram se u raz­li­či­te oso­be kako bih upri­zo­ri­la pri­če koje sam slu­ša­la tije­kom dje­tinj­stva, ali i svo­ja vlas­ti­ta emo­ci­onal­na sta­nja. Spojem proš­los­ti i este­ti­zi­ra­nog, čes­to mor­bid­nog, ali i vese­log pri­ka­za seoskog živo­ta, nas­ta­je neka vrsta pos­t­mo­der­nog komen­ti­ra­nja i pro­pi­ti­va­nja proš­los­ti. U srži foto­gra­fi­je nala­zi se tre­nu­tak smr­ti – ono što je foto­gra­fi­ra­no uvi­jek je već pro­šao tre­nu­tak zabi­lje­žen za nak­nad­no gle­da­nje. Dok foto­gra­fi­ja oživ­lja­va proš­lost i tra­di­ci­ju, isto­vre­me­no bilje­ži tre­nu­tak smr­ti koji se deša­va u tre­nu oki­da­nja iste“, piše u opi­su izložbe.

Elizabeta Ružić rođe­na je 1996. godi­ne u Puli. Nakon osvo­je­ne tre­će nagra­de na držav­noj domi­ja­di 2015. godi­ne za vide­orad Autoportret, upi­su­je Umjetničku aka­de­mi­ju u Splitu, smjer Film i video. Na Dubrovačkom film­skom fes­ti­va­lu 2015. osvo­ji­la je prvu nagra­du za eks­pe­ri­men­tal­ni film Autoportret u otvo­re­noj kate­go­ri­ji. Sudjelovala je u neko­li­ko grup­nih izlož­bi foto­gra­fi­ja. 2018. godi­ne zavr­ša­va pred­di­plom­ski stu­dij i upi­su­je diplom­ski smjer Medijska umjet­nost i ani­ma­ci­ja. 2019. godi­ne s radom Izgaranje sudje­lu­je na grup­noj izlož­bi Tijelo koje gori koju orga­ni­zi­ra HULU‑a Split. Te godi­ne je njen krat­ki film Ponekad je lak­še ubi­ti neko­ga dru­go­ga bio pri­ka­zi­van na neko­li­ko film­skih fes­ti­va­la, a među nji­ma i na Pula film fes­ti­va­lu u stu­dent­skoj kategoriji.

Skupna izlož­ba „Estetika ruž­nog“ foto­gra­fi­ja i videa Marine Đira, Denisa Gržetića, Petra Lebineca, Karmen Orlić i Ivana Tripara, oda­bra­nih auto­ra pris­ti­glih na natje­čaj bit će otvo­re­na u sri­je­du, 17. stu­de­nog u 19 sati u Maloj galeriji.

„Na tra­gu dekons­truk­ci­je i re-defi­ni­ci­je „ruž­nog“ u smis­lu afir­mi­ra­nja onog „dru­gog“ i „dru­ga­či­jeg“ što u sebi nosi uvri­je­že­ne kva­li­te­te koje se kao kul­tu­ro­lo­ški uvje­to­van mul­ti­fa­se­ti­ra­ni kons­trukt zna­čenj­ski uglav­nom drže za „odmak od skla­da tj. har­mo­ni­je“ te među koji­ma se isti­ču poj­mo­vi diso­na­na­ce, nere­da, suviš­nos­ti ili manj­ka, nefor­mal­nos­ti, pore­me­će­nos­ti, neprik­lad­nos­ti sadr­ža­ja repre­zen­ta­ci­je, amo­ral­nos­ti, besko­ris­nos­ti i ulti­ma­tiv­ne bez­vri­jed­nos­ti, uvjet par­ti­ci­pa­ci­je natje­ča­ja Photodistorzije 2021. jest rad na temu „ruž­nog“ kao svo­je­vr­s­ne este­tič­ke pobu­ne“, piše Paola Orlić.

Izvor