Slavica Isovska i Saša Jantolek izlažu u grožnjaskoj galeriji Fonticus

25.11.2021.

Dvije samos­tal­ne izlož­be otvo­re­ne su u subo­tu 20. stu­de­nog u Gradskoj gale­ri­ji Fonticus u Grožnjanu i to foto­graf­ska izlož­ba Slavice Isovske nazva­na “Ozvučeni pros­to­ri” i sli­kar­ska Saše Jantoleka ime­na “Kriptorevolucija”. Kustos obje izlož­be bio je Eugen Borkovsky koji je pri­li­kom otvo­re­nja ista­kao da usko­ro zapo­či­nje pro­jekt izla­ga­nja rado­va iz fun­du­sa gale­ri­je koji bro­ji oko 800 rado­va. Zatim je pod­sje­tio da je Grožnjan ostao bez jed­nog vri­jed­nog čla­na svo­je zajed­ni­ce, odnos­no da nas je napus­tio Ratko (Gverino) Gorjan, te da bi na taj dan bila obljet­ni­ca rođe­nja pokoj­ne Diane Tođeras, grož­njan­ske umjetnice.

Isovska pred­stav­lja čak 88 crno bije­lih foto­gra­fi­ja, od kojih je 37 vid­lji­vo na zido­vi­ma, a osta­le se vrte na lap­to­pu u ulaz­noj pros­to­ri­ji. Motivi su glaz­be­ni­ci veza­ni za ovo podru­čje, pri­ka­za­ni su u cje­li­ni, a para­lel­no se može vidje­ti i okru­že­nje, koje, nas­lu­ću­je gle­da­telj, ima neki zna­čaj za njih, ili za este­ti­ku dje­la, ili za auto­ri­cu. Također, uhva­ćen je i izra­žaj u nekom tre­nut­ku izved­be. U poza­di­ni će net­ko pre­poz­na­ti Dajlu, pija­nu pru­gu, itd. Samu glaz­bu nije mogu­će vidje­ti, ali ovi rado­vi por­tre­ti­ra­ju muškar­ce i žene koji su joj posve­ti­li dobar dio živo­ta. Projekt tra­je tri godi­ne otkri­va auto­ri­ca, i oba­vez­no mora pos­ta­ti knji­ga fotografija.

Kustos o izlož­bi kaže: „Slavica Isovska pred­stav­lja naj­no­vi­ju seri­ju foto­graf­skih rado­va. Iako je neko­li­ko godi­na radi­la na ovom pro­jek­tu, odlu­ču­je se na pre­zen­ta­ci­ju u ovom tre­nut­ku. Projekt može­mo doži­vje­ti i kao work in pro­gress jer, shod­no temi, niz se može nas­ta­vi­ti. Tema su muzi­ča­ri, glaz­be­ni­ci u akci­ji. Fotografkinja pred­stav­lja izvo­đa­če melo­di­ja u širo­kom ras­po­nu. Od inter­pre­ta na kla­sič­nim ins­tru­men­ti­ma, do roke­ra zas­tup­lje­nih uz bub­nje­ve ili s elek­trič­nom gita­rom u ruka­ma. Ona glaz­be­ni­ke, u dogo­vo­ru s nji­ma, vabi u eks­te­ri­je­re i, u neuobi­ča­je­nom pros­to­ru koji nije pozor­ni­ca, kon­cert­na dvo­ra­na, teatar ili neki klub, pos­tav­lja u raz­no­li­ke pozi­ci­je. Uz glaz­be­ni­ke, ovdje vidi­mo i okru­že­nja. Osim pri­rod­nih, čes­to atrak­tiv­nih loka­ci­ja, u kadro­vi­ma zapa­ža­mo i zapu­šte­ne ambi­jen­te post civi­li­za­cij­skog doba. To su napu­šte­ne tvor­nič­ke hale, zaras­le tera­se i napu­šte­ne, neko­ri­šte­ne trač­ni­ce željez­nič­ke pru­ge. Ove foto­gra­fi­je kao da su nas­ta­le u atmo­sfe­ri sni­ma­nja video-spo­to­va. Autorica nago­va­ra akte­re na impro­vi­zi­ra­nje jav­nog nas­tu­pa. Svi oni bara­ta­ju glaz­be­nim ins­tru­men­ti­ma ili gla­som. Tako nekog od njih posje­da na zem­lju, neke odvo­di u neo­buz­da­nu pri­ro­du. Ponekad su okru­že­nje urba­ni­zi­ra­ne zapu­šte­ne loka­ci­je, a pokat­kad su to, za odre­đe­nog glaz­be­ni­ka, emo­ci­onal­no zna­čaj­ni pros­to­ri. Na lici­ma i u izra­zi­ma usre­do­to­če­nos­ti ras­poz­na­je­mo sklo­nost kre­ato­ra zvu­ka svom pozi­vu. Očito je da moti­vi, svi glav­ni liko­vi ovog pro­jek­ta, nisu na ofi­ci­jal­nom sta­geu. No, vje­šti­na komu­ni­ka­ci­je i kadri­ra­nje auto­ri­ce pre­no­se nam uvjer­lji­ve por­tre­te. Raznorodni iska­zi zvu­ka, nji­ho­vi izvo­di­oci, zabi­lje­že­ni su paž­lji­vim kadri­ra­njem,  odu­zi­ma­njem kolo­ra koji bi mogao zaves­ti pro­ma­tra­ča, do zguš­nja­va­nja zabi­lje­že­nih aktiv­nos­ti unu­tar uvjer­lji­vih kadro­va koji pre­va­zi­la­ze doku­ment. Pred nama je atrak­ti­van pro­jekt koji ostav­lja tra­go­ve, svje­do­čans­tva vre­me­na. Slavica Isovska ostva­ru­je foto­graf­sku, artis­tič­ku ges­tu pošto­va­nja kre­ativ­nos­ti dru­gog medija.”

Slavica Isovska rođe­na je 1980. godi­ne u Kopru. Nakon sred­nje ško­le upi­su­je Višu stru­kov­nu ško­lu u Sežani (SLO), smjer foto­gra­fi­ja, gdje je diplo­mi­ra­la repor­taž­nu foto­gra­fi­ju. Njeni su rado­vi pred­stav­lje­ni na više od 60 skup­nih izlož­bi u Hrvatskoj i svi­je­tu te na 18 samos­tal­nih izlož­bi i više puta su nagra­đi­va­ni. Zanima ju doku­men­tar­na i repor­taž­na, te kon­cep­tu­al­na foto­gra­fi­ja. Uz ana­log­nu i digi­tal­nu foto­gra­fi­ju bavi se i alter­na­tiv­nim pos­tup­ci­ma u foto­gra­fi­ji, (foto­gram, cija­no­ti­pi­ja i dr.). Bavi se edu­ka­ci­jom kroz teča­je­ve foto­gra­fi­je, foto­graf­ske radi­oni­ce, foto izle­te i sl. Živi i radi u Istri.

Saša Jantolek, samo­uki sli­kar iz Kastva izla­že 17 sli­ka raz­li­či­tih for­ma­ta izve­de­nih u naj­raz­li­či­ti­jim teh­ni­ka­ma, osim ulja. Podloga je uvi­jek šper­plo­ča, a čes­to se sas­to­je od dva dije­la koja ne mogu samos­tal­no ops­ta­ti. Izvor nadah­nu­ća su kuk­ci, ali su pri­ka­za­ni kao nadre­al­na iskon­ska bića. Ova eks­po­zi­ci­ja nije skroz aps­trak­t­na, ali je, ako se tako smi­je reći, dosa­nja­na umjet­noš­ću. Autor, koji je jako zado­vo­ljan nas­ta­lim, napo­mi­nje da je, nakon što je saku­pio sta­ri­je rado­ve, u pos­ljed­njih godi­nu dana uspio sve to nas­li­ka­ti, te da je pro­jekt i dalje u tije­ku, a tema je pre­obra­žaj, lju­di i kukaca.

Borkovsky pojaš­nja­va: “Saša Jantolek pred­stav­lja sasvim svje­žu kolek­ci­ju pro­miš­lja­nja izve­de­nu raz­no­li­kim likov­nim nači­ni­ma. Niz može­mo ugru­bo podi­je­li­ti na rado­ve koji nude neke pre­poz­nat­lji­ve obli­ke ili deta­lje. Drugi, manji dio kolek­ci­je je aps­trak­t­ni­ji. Raznorodan, ali naj­češ­će umi­ren kolor karak­te­ri­zi­ra rado­ve. Građeni su kom­bi­na­ci­jom lini­ja i plo­ha. Ponekad je na nji­ma kolor jed­na­ko­mje­ran, a poneg­dje ras­te­ri­ran, odre­đen fle­ka­ma, decent­no razvi­ja­nim nakupinama/slojevima ton­skih gra­da­ci­ja. Uz sli­kar­ske pos­tup­ke, auto­ru je važan potez, iskaz lini­jom. Unutar rado­va pri­sut­ni su crte­ži u slo­je­vi­ma koji ne mora­ju pošto­va­ti obo­je­ni ili ras­te­ri­ra­ni dio plo­he. Neke naku­pi­ne pote­za kao da su dje­čje. Tragovi bru­še­nja, gre­ba­nja, zafle­ka­va­nja, gru­bih inter­ven­ci­ja uklop­lje­ni su u podru­čja sli­ka. Veliki dio kre­ativ­no-rad­nih inter­ven­ci­ja izve­den je sli­kar­ski neti­pič­nim pos­tup­ci­ma, a čini se da je poneg­dje kori­šte­no, uvr­šte­no u slo­je­ve rada i zate­če­no, nađe­no sta­ne pod­lo­ge. Slikar svo­je osje­ća­je eks­pre­siv­no pre­no­si pote­zi­ma, mrlja­ma, obli­ci­ma. Slike pred­stav­lja­ju ispre­ple­te­nost, nere­ži­ra­nost pros­to­ruč­nog pote­za koji vjer­no odra­ža­va­ju puta­nje umjet­ni­ko­va dje­lo­va­nja u real­nom pros­to­ru. On čuva dozu figu­ra­tiv­nos­ti koja u rezul­ta­tu poja­ča­va eks­pre­siv­nost. Tragovi pro­miš­lja­nja tek se pone­kad pojav­lju­ju, možda u pos­ljed­njoj fazi, pri dovr­še­nju poje­di­nih rado­va. No, umjet­nik zna pre­ki­nu­ti pro­ces kada je sklop ele­me­na­ta zado­vo­lja­va­ju­ći. On ne usla­gu­je „višak infor­ma­ci­ja“. Možemo ovdje pono­vi­ti kako Jantolek kroz sko­ro cije­li svoj opus odr­ža­va rav­no­te­žu izme­đu sadr­ža­ja i spon­ta­nos­ti izved­be. Socijalna i memo­rij­ska pro­miš­lja­nja ovdje su podig­nu­ta na razi­nu zna­ka. No, umjet­nik se uvi­jek zna­lač­ki zaus­tav­lja u tre­nut­ku kad svi ele­men­ti na zado­vo­lja­va­ju­ći način iska­zu­ju dovr­še­ni sklop, zavr­še­ni rad.

Saša Jantolek je 1968. godi­ne u Rijeci. Mjegovo umjet­nič­ko dje­lo­va­nje obu­hva­ća strip, crtež, sli­ke, ins­ta­la­ci­je, objek­te, iro­nič­ne kon­cep­tu­al­ne ili „stvar­ne“ pus­te­ve (pok­lad­ne lut­ke), poet­ske ilus­tra­ci­je, lut­ke, pri čemu je kons­tan­ta nje­go­vog umjet­nič­kog izra­ža­va­nja inte­gra­ci­ja sli­kar­skog i kipar­skog, humo­ris­tič­nog, mašto­vi­tog i lucid­nog, poet­skog i gro­te­sk­nog. Posuđujući frag­men­te raz­li­či­tih umjet­nič­kih sti­lo­va, teh­ni­ka i pos­tu­pa­ka – na tra­gu dje­čjeg izra­za, medi­te­ran­ske sen­zi­bil­nos­ti, neo-eks­pre­si­oniz­ma, ludiz­ma, aut­si­der arta, art bru­ta – kroz svoj je rad ostva­rio karak­te­ris­ti­čan stil i este­ti­ku. Jantolekova ima­gi­na­ci­ja odno­si se na ilus­tra­ci­ju život­nih sek­ven­ci, intim­nih život­nih frag­me­na­ta nje­go­vih epi­zo­dis­ta, čes­to bizar­nih uvi­jek emo­tiv­no bli­skih i shvat­lji­vih. Njegovi su rado­vi pred­stav­lje­ni na mno­gim loka­ci­ja­ma. Član je HDLU Rijeka, HDLU Istre, ULUPUH‑a i HZSU‑a.

Tekst Lidija KUHAR i Marko ŠORGO

Fotografije Marko ŠORGO