Razgovor povodom izložbe Branka Gulina u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca
Majstor Branko – šaman, zanatlija, umjetnik
• Razgovarala i fotografirala Daniela KNAPIĆ
• Najbitnije mi je i trudim se da, iz svih sakupljenih životnih iskustava i znanja koje posjedujem, mogu učiniti taj korak naprijed koji će po mogućnosti biti od koristi pojedincu i zajednici u vlastitoj samospoznaji kao temelju napretka •
Do konca mjeseca u Galerijskom prostoru Sveta srca ostaje otvorena izložba pulsko-američkog multi-kreativca Branka Gulina. Tim povodom, a i kao najavu za njeno ceremonijalno zatvaranje uz promociju knjige, pripremili smo razgovor s ovim intrigantnim autorom.
Multidisciplinarnost je jedno je od glavnih obilježja vašeg kreativnog rada. Vidljiva je i na ovoj izložbi, na kojoj se predstavljate kiparskim uratcima, posebnim tzv. „energetskim“ monokromatskim slikama velikog formata, videom, crtežima/skicama za skulpture, ali i vašom reinterpretacijom rituala, kao i antropološkim obrazloženjima i shematskim prikazom vašeg razumijevanja općenito povijesti ljudskih umjetničkih djelatnosti, čiji zajednički izvor nalazite u šamanizmu drevnih naroda. Mada po službenom obrazovnom statusu niste u umjetničkoj „struci“, već ste politolog i muzealac, različitim se vidovima umjetnosti studiozno i kontinuirano bavite – kako sami kažete – „oduvijek“? Što je svu tu bujicu kreativnosti i trajnu potrebu za umjetničkim izražavanjem kod vas pokrenulo i kada?
- Taj je poriv u mom životu bio stalno prisutan, ali godinama sam radio dvostruki posao: „za egzistenciju“ i „za svoju dušu“, kako se to kaže. Životne okolnosti i egzistencija pritišću, te je stoga bavljenje vlastitom dušom ograničeno, ako ne želiš zapasti u bijedu i neimaštinu. Pogotovo ako i drugi ovise o tebi, tada se znaju prioriteti (familija, dijete itd.) i nema biranja – svaki je posao od kojega se može živjeti dobar…Kroz umjetnost, pak, ispoljavam svoju potrebu za komunikacijom i izražavanjem. Vremenom mi se tempo stvaranja stalno pojačavao i produkcija je na koncu postala značajna, a sada sam tome potpuno posvećen. Imam puno ideja na kojima sam dugo radio, danas imam gotovo za svaku ideju toliko realiziranih radova da bih mogao izložiti desetak postava poput ovog u Svetim srcima, ali s različitim sadržajima. Stiže mi vrijeme kada trebam postupno sve zaokružiti i javno predstaviti. To je proces koji će se razvijati i ostvarivati, ako me sreća posluži da sretnem ljude koji shvaćaju o čemu se tu radi i pomognu mi u realizaciji.
Kada razmišljam o tome kako mi se sve to dogodilo, da sam završio u ovim vodama, neminovno mi se nameće jedna činjenica: sreća da sam stekao obrazovanje koje imam i bio u mogućnosti da biram. U nekom svom zanosu prvo sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao filozofiju i indologiju, ali sam nakon dvije godine zaključio da mi to ne daje ono znanje koje želim, znanje kojim ću moći razumjeti svijet u kojem živim i sa kojim ću moći aktivno biti u komunikaciji i interakciji. Politologija je za mene bilo idealno rješenje, jer je to što se tamo predavalo bilo dovoljno prizemljeno, ali i dovoljno široko da sam u kolegijima nalazio prostora i za moje afinitete prema povijesti civilizacije, antropologiji, arheologiji, sociologiji kulture, filozofiji (Estetici), povijesti, povijesti umjetnosti itd. Mnogi taj studij podcjenjuju jer se bilo lako upisati i završiti, međutim za one koji su bili žedni znanja, uz izvrsne profesore, dobio si izuzetno široku naobrazbu.
Umjetnik mora istovremeno biti i intelektualac. Mislim da je, za nekoga tko se bavi umjetnošću, jako važno obrazovanje, jako je važno provesti one četiri godine na studijima, jer tada imaš vremena za samoizgradnju i samoosvještivanje, samospoznaju, bez toga je podizanje na višu razinu jako teško. Upisati, pak, Akademiju s idejom da ćeš „živjeti od umjetnosti“, a bez prave strasti za umjetničkim iskazom, po meni je potpuno promašeno. Smatram da posjedovanje akademske diplome ne čini nekoga automatski istinskim umjetnikom, a i koncept tog „življenja od umjetnosti“ je uglavnom neodrživ. Uopće ne branim svoju poziciju kao ne-akademca, jer mi to nije bitno. Mene jedino užasava kada čujem da se u umjetnost uvlače titule koje su isključivo znanstvenog karaktera, kao „doktor kiparstva“, „magistar slikarstva“, itd. – totalna besmislica! Važno je savladavati zanate kako bi što izvrsnije materijalizirali ideju, ništa više od toga.
Što se tiče moga stvaralaštva, smatram da smo svi mi koji se bavimo time samo nastavak i nadogradnja onoga što se do sada izgradilo, a učiniti jedan korak ili koračić naprijed – to je velika stvar. Najbitnije mi je i trudim se da, iz svih sakupljenih životnih iskustava i znanja koje posjedujem, mogu učiniti taj korak koji će po mogućnosti biti od koristi pojedincu i zajednici u vlastitoj samospoznaji kao temelju napretka.
Često me rastužuje kada vidim kako među suvremenim, samozvanim, umjetnicima ima puno površnosti, neznanja i šarlatanstva i kako su ideje izbanalizirane i površno pojednostavljene… Više ni samo djelo nije toliko važno , već su važniji oni koji pišu romane na temelju jedne povučene crte ili bilo čega. Tragedija je u tome što su ti samozvani umjetnici počeli zauzimati mjesta u školama pa su veliki protu akademci postali akademci sa drugačijim predznakom i postali ponovo institucija kojoj će se u budućnosti netko morati suprotstaviti. Po meni je već došlo vrijeme da se svim vrijednostima da zasluženo mjesto i vrijeme za značajan pomak kriterija.
Koje mjesto u vašim umjetničkim nastojanjima ima vaše dugogodišnje antropološko proučavanje različitih šamanističkih obreda (što je posebno vidljivo u mnogim vašim performansima)?
- Kao prvo u cjelokupnom mom stvaralaštvu ideja je na prvom mjestu, nakon toga izvrsnost izvedbe i na koncu kontekst. Za mene ti kriteriji moraju biti prisutni, u suprotnom rad nije potpun. Moje bavljenje performansima je bilo usmjereno na analizu rituala i njihove strukture uživo. Ritual mi je bio značajan kao izvor svih oblika umjetničkog stvaralaštva na jednom mjestu i u jednom trenutku. U toku povijesti elementi rituala su se, razvojem ljudske zajednice, razdvojili u pojedinačne vrste stvaralaštva (kiparstvo, slikarstvo, muzika, ples itd.), te su se one počele prakticirati individualno i posebno. Podjela rada dogodila se u proizvodnim djelatnostima, a reflektirala se i na polju umjetnosti.
U osnovi, po meni je performans u suvremenom kontekstu očuvani oblik rituala, zato su svi performansi koje sam radio imali tu strukturu i to vrlo dosljedno i jasno. Na primjer, dvije izvedbe i reinterpretacije rituala (namjerno ih ne nazivam performansima) koje sam postavio na otvorenju ove izložbe – Rituala majke Zemlje i plodnosti, te Ritual zmije, u stvari su moje studije strukture rituala realizirane uživo. U neku ruku su to arheološko-antropološke studije, proizašle direktno iz moje svestrane izobrazbe iz područja povijesti civilizacija, arheologije i antropologije, ali i poznavanja umjetnosti uopće, jer inače ne bih mogao doći do toga. Izvedbe u Svetim srcima su bile verzije rituala za koje ne znamo kakvi su izvorno bili, zato sam dopustio improvizaciju glumaca koja je bila izvrsna. Značajnije su mi te dvije instalacije koje su ostale nakon izvedbe i biti će prisutne do zatvaranja, kao svojevrsni trag rituala koji su se tu dogodili. Aludiram na arheologiju koja iz pronađenih ostataka (artefakata) ide u rekonstrukciju onoga što se eventualno zbivalo. Ja sam malo hrabriji, pa sam rekonstrukciju izvršio u potpunosti. Isto je bilo i sa realizacijom Čovjeka na križu u Rovinju, Sizifa (kad sam pred jedan Uskrs pulskim usponima gurao golemo jaje od kaširanog papira) i ostalih performansa (rituala) koji su bili jasan rezultat mojih ideja.
Kada ste se prije 20 godina zaputili u SAD, organizirali ste u Puli aukciju svojih dotadašnjih radova kako biste ih se riješili i krenuli doslovno ispočetka, „od nule“…
- Da, ta je oproštajna aukcija bila uspješna prva dva dana, ali ostalo je i radova koje nitko nije htio kupiti, pa smo treći dan organizirali anti-aukciju Tko da manje (Chi da meno) i sve je planulo. Sve to oko radova i novca je velika besmislica, moj je generalni stav da je ta relacija umjetnina – novac toliko perverzna da pokazuje kako potrošački sistem vrijednosti mora propasti, jer je izopačen.
Što ste za svog boravka spoznali o Americi, onako iz prve ruke?
- Amerika je spektar od najboljeg do najlošijeg. Činjenica je da se rad cijeni i da postoji sistem napredovanja, ali isto je tako činjenica da to nije socijalna država i da je tamo opće shvaćanje da si sam kriv za svoju dobru ili lošu sudbinu. Ogromna je to zemlja s velikim potencijalom, a budući da je osnova biznis i kapitalistička ekonomija, sve je jednostavnije. Centri ekonomske i političke moći odvojeni su od naroda, pa se pojedinac svodi na poslušnog i radišnog građanina koji za uzvrat može imati solidan standard i solidno zadovoljene osnovne potrebe, ali ne puno više od toga. Na primjer – interes za kulturu i umjetnost je zanemariv, a općenito su znatno slabije obrazovani u tom smislu u usporedbi s Europom. Amerika kao ideološki kompaktan entitet ne postoji, ona može apsorbirati najrazličitije mentalitete i kulture koji nalaze svoj prostor djelovanja i života u enklavama, ali kada idu na posao sve ostavljaju za sobom jer se na radnome mjestu moraju utopiti u opća pravila koja su neumoljiva.
Nakon 17 godina u SAD‑u vratili ste se, a s vama je stigao i kontejner pun novih radova. U Ameriku ste krenuli s nakanom da napokon počnete i za egzistenciju zarađivati „radom za svoju dušu“, ali to baš nije tako ispalo. Ipak, imali ste sreću 12 godina asistirati u ljevaonici vrsnog majstora, akademskog kipara Nicholasa Legerosa, te izučiti još jedan vrijedan umjetnički zanat. Tim ste poslom dovoljno zarađivati i ujedno dobili priliku svoje radove lijevati u bronci, a u vlastitom studiju raditi na nizu drugih ideja, npr. na „Paralelnim realnostima“ (ciklusu slika bogatog kolorita koje ste redovito predstavljali i putem Facebooka), zatim na monokromnim slikama iz ciklusa „Energetska struktura ideja, prostora i vremena“, ciklusu skulptura „Ponovno rođenje Venere“, seriji crteža velikog formata pod nazivom „Lice rata“ itd, itd..
- U Ameriku sam doslovce otišao sa dva kofer skica i knjiga, s krivom pretpostavkom da je tamo moguće živjeti od Arta. U stvari moguće je ako Artu pristupaš kao biznisu i u timu s galeristom i kritičarom umjetnosti proizvodiš i prodaješ, ali uz žrtvu svoje neovisnosti i slobode stvaralaštva. Naime, da bi stvar hodala moraš poštovati tržište, a tada se pretvaraš u najamnog radnika, jer od tebe traže da radiš ono što donosi profit. Ja u takve kompromise nisam htio ulaziti, pa sam odlučio ići svojim, težim putem.
Sreća je da sam završio u Minnesoti, a ne npr. New Yorku, gdje bih vjerojatno zbog troškova života bio morao raditi do 12 sati dnevno u nekoj piceriji ili kao konobar u nekom restoranu. Ovako je sve bilo jeftinije i dostupnije. Ubrzo sam, nakon par tjedana, u kvartu našao prostor u jednoj napuštenoj pivovari pretvorenoj u prostore za umjetnike – bilo je oko 700 ateljea i još više umjetnika. U tom prostoru sam radio 17 godina iz dana u dan, nakon posla u ljevaonici majstora Legerosa. Biti ljevač bronce bio je moj dječački san koji sam tamo ostvario. Neopisivo je koliko mi je značilo to da sam našao posao koji volim – 12 godina sam bio asistent u ljevaonici, naučio sve tajne zanata i stekao znanje koje ne bih nikada stekao da nisam otišao za Ameriku. U dogovoru za posao bila je i stavka da mogu koristiti ljevaonicu za svoje potrebe kada je slobodna, te sam tako realizirao i skulpture u bronci koje još nisu izlagane i koje bi mogle biti zanimljive za javnost. Naravno, to je bio samo jedan manji dio onoga što sam radio. Moj atelje se sastojao od dva dijela, jedan za „prljave poslove“ – skulpture i jedan za „čiste“ – slikanje i crtanje. Tu sam ostvario cijeli niz radova koji su bili idejno koherentne cjeline. Paralelno sam radio na dvije do tri ideje istovremeno koje su i po tematici i po tehnici izvedbe bile totalno različite. Produkcija je bila nevjerojatna, a moj osjećaj da nisam dovoljno napravio stalno je rastao.
„Paralelna realnost“ je ciklus koji je nastao kao neka vrsta vizualne autobiografije. Četiri godine sam svakog dana okinuo jednu fotografiju i od njih pravio albume, a fotografije koristio kao predložak za taj ciklus. Skupilo se tako oko 1.500 fotografija od kojih sam do sada napravio oko 360 skica olovkom u boji. One mi, pak, služe kao predložak za slike akrila na platnu većih dimenzija od kojih sam realizirao tridesetak. Tematika tog ciklusa se tiče moje usamljenosti, otuđenosti i izgubljenosti u dalekoj zemlji, ali sve u vedrom i raskošnom koloritu. Svi ti brojni raznovrsni ciklusi samo su odraz mog širokog interesa za pitanja suvremenog svijeta. Tretiram ih na svoj osobit način kroz kreaciju koristeći znanja koja imam, nove spoznaje, imaginaciju i sposobnost transcendiranja tih tema u meni svojstven svijet koji će, nadam se, biti dostupan i drugima.
Naveo bih i apstraktne portrete, velik broj crteža i skulptura u drvu i bronci na koje sam posebno ponosan. Njima propitujem individualnost kroz oblike u prostoru koji upućuju na to da smo svi dio jednog bića, ali budući da to biće obitava u različitim tijelima zaboravljamo da smo u svojoj jedinstvenosti i posebnosti ujedno i dio jedne opće samosvijesti. Kroz te radove pokušavam ukazati i na tu dimenziju.
Vratimo se na izložbu. Pored radova u kamenu, bronci i drvu, izložili ste i nekoliko novijih skulptura u staklu?
- Da, to je još jedna tehnika koju bih volio usavršiti, a kako u Puli imamo tvornicu stakla, nadam se da će mi se i za to ukazati prilika. Masivno staklo je poseban materijal, sušta igra svjetlosti kroz oblik, nešto samo po sebi izuzetno dinamično i sa nesagledivim mogućnostima.
Jedan veliki dio izložbe zauzima ritual, kao okosnica edukativne priče koju ste ponudili. Kažete da je, uz ideju i izvedbu, jedan od 3 bitna momenta vašeg stvaranja kontekst. Dakle, za ova 2 rituala, u ovom vremenu neke onirične apokalipse (ili „otkrivenja“?), niste mogli potrefiti bolji prostor: Taj nekad sakralni objekt – crkva Sv. Srdaca, potom dvorana za tjelesni obližnje škole, pa godinama zapušten i derutan prostor, zadnjih je godina galerijsko-muzejska aktivnost ponovno oživjela. Ovim ste mu projektom na neki svoj način vratili sakralnu namjenu, ali kroz jednu drugačiju, iskonskiju duhovnost – kroz slavljenje elemenata (od kojih je vatra kroz video stalno „upaljena“ na oltarskom prostoru, zajedno s instalacijom vaše ideje kako je mogao izgledati neki izvorni ritual, sa skulpturom Majke Zemlje u središtu), te slavljenje božanskog ženskog principa. Kao nadgradnja tog posvećenja na katu je ciklusom monokromnih slika dodan i element općenitog slavljenja čovjeka. U njima, s dubokim suosjećanjem, aktivistički progovarate o svim „odviše ljudskim“ te stoga nekima možda nedovoljno „svetim“ tragedijama – od poražavajuće kratkoće života samog (četiri slike godišnjih doba koje pričaju i o fazama ljudskog života) preko groznih stvari koje ljudi jedni drugima čine- rasizma, genocida, trgovine ljudima i organima, ekonomskih i ratnih razaranja sve do ritualnog samospaljivanja kao najradikalnijeg čina pobune protiv takvog svijeta.
U njima često koristite i klasične religijske motive, ali uvijek ih interpretirate na vlastiti – društveno angažiran – način. Tako možemo pogledati i „Posljednju večeru radničkog savjeta „Uljanika““, nastalu u vrijeme kalvarije pulskog škvera, ali i raspelo koje, posebno postavljenim reflektorima, vrlo efektno progovara o fenomenu prosvjetljenja. Pričate o ljudskoj patnji i krhkosti, o prolaznosti i stoga beznačajnosti ljudskih bića koja istovremeno, bar kao potencijal, u sebi nose i veličanstveni šamanski ključ posredovanja između duha i materije; „svetog“ i „profanog“; „vječnog“ i „prolaznog“. Dakle, vaša je duhovnost vrlo široko, reklo bi se sveobuhvatno, postavljena, ali u njoj ipak –posebno kroz skice i skulpture u kamenu koje se nadovezuju na pretpovjesna nalazišta ženskih figurica i često vrlo erotizirano variraju temu harmonizacije spolova – naglasak stavljate na oživljavanje drevnih i kroz povijest dugo zatiranih matrijarhalnih korijena ljudske duhovnosti, odnosno prizivate povratak ravnoteže među spolovima i usklađenje svih dualnosti ovog svijeta unutar sebe samih?
Puno sam se zanimao za tu problematiku, posebno posredstvom moje bivše supruge Leigh Herrick, koja je bila vrlo feminističko-egalitaristički orijentirana. Zahvaljujući njoj proučavao sam literaturu o tome i jedna od prvih knjiga koja me se posebno dojmila bila je „When God was a Woman“ arheologinje Marije Gimbutas, ali zanimala me je i duhovna tradicija američkih (posebno Hopi) Indijanaca. U svim mojim slikarskim i kiparskim ciklusima javlja se ista ikonografija čovjeka, ali bez spolnih oznaka – ni na jednoj mojoj slici ili skulpturi ljudska figura nije spolno određena. Zanimljivo je to da sam u Americi osvijestio i usvojio ideju egalitarizma nasuprot patrijarhalnoj hijerarhiji kojoj kumuju monoteizam i razne ideologije. Prvobitne i takozvane primitivne zajednice, kao male zajednice temeljile su se na egalitarizmu, bez obzira da li je poglavar bila žena ili muškarac.
Naglašavate šamanizam kao pra-izvor umjetničkog djelovanja, fokusiranja pažnje kolektiva… Što je s iscjeliteljskom funkcijom šamana, može li umjetnost danas na sebe preuzeti i tu ulogu?
- Normalno da su drevni šamani imali poseban (nehijerarhijski) status u zajednici. U određenom smislu njihova uloga je bila da u ritualima, a i van njih, kontaktiraju onostrani (duhovni) svijet i pomažu zajednici osjetiti to kao nešto stvarno i postojeće, što inače ne bi mogli. Iako su u ritualima učestvovali svi članovi zajednice, šaman im je pomagao shvatiti tu duhovnu sferu kao nešto što utječe na život zajednice i pojedinca. S druge strane tada nije postojala razvijena medicina, postojale su ljekovite trave i prirodni tretmani, ali kod teških bolesti šamani su posezali za postupcima koji su više orijentirani na duhove koji nisu sa ovoga svijeta. U tim bi postupcima upadali u trans i zajednica im je vjerovala, a kroz to su povjerenje poticali u svakome prisutne potencijale samoiscjeljenja ( ili „prirodni imunitet“). Zbog te svoje uloge trebali su, kako bi bili što uvjerljiviji, znati izrađivati sve rekvizite za ceremonije: maske, odore, instrumente, scenografiju, ples, pjesmu itd. – bili su stvarno prvi umjetnici i prvi performeri. Ja u suvremenim umjetnicima (ne svima) vidim sljednike šamana, jer oni svojom individualnom akcijom i kreativnošću utječu na druge ljude i zajednicu i to iscjeliteljski – osvještavajući emotivne i racionalne razine pojedinca ili zajednice, potičući razvoj samosvijesti, empatiju, itd.
Suvremena znanost je izmjerila da umjetnost (boje, zvuk, ples, pjevanje itd.), djeluje iscjeliteljski tako što liječi stres i povoljno utječe na našu psihu, a time i na fizičko zdravlje. Da ne govorim o tome koliko je amatersko bavljenje umjetnošću ljekovito, kao oblik samoterapije. U amaterizmu to ostaje na individualnoj razini, ali ako je stvaralaštvo jako, može utjecati i na grupe i zajednicu u cjelini. Suvremeni umjetnik (ako je) predan svom poslu spada u kategoriju čudaka (u pozitivnom smislu), koji imaju posebne moći. On ne podliježe potrošačkim i drugim manipulativnim utjecajima, suvereno i slobodno svojim kreativnim stvaralaštvom utječe i na posredan način iscjeljuje i vraća izgubljeni integritet pojedinca i zajednice.
Zanimljivo je da u Americi postoji raširen izraz Iscjeliteljska umjetnost (Healing art), oko kojeg je izgrađena terapijska teorija. Zato, posebno po bolnicama i drugim javnim ustanovama, ima puno prostora u kojima se izlažu umjetnine, a terapije liječenja raznim umjetnostima u mnogim su zdravstvenim ustanovama prihvaćene i sve se više prakticiraju.
Vaša se izložba zatvara 31. ožujka u 19 sati, promocijom knjige. Možemo li toj najavi dodati još neki detalj ili ostavljamo posjetiteljima da ih znatiželja privuče i na taj događaj?
- Dogoditi će se i ceremonijalno skidanje izložbe uz posebne zvučne i svjetlosne efekte. Ako netko želi pogledati izložbu toga zadnjega dana, stići će to učiniti od 9 do 18,30 sati.
