Razgovor s Federicom Marzi – autoricom romana „Moj dom negdje drugdje” (Bottega Errante)

Tekst Luisa SORBONE

24.03.2022.

„Stranieritudine“: kad je dom negdje drugdje

• “Moj dom neg­dje drug­dje” je nas­lov – oksi­mo­ron koji izra­ža­va kom­plek­s­no zna­če­nje pri­če koju pri­po­vi­je­da. Junakinje ovog roma­na prvi­jen­ca Federice Marzi u izda­nju nak­lad­ni­ka Bottega Errante su dvi­je žene koji­ma je zajed­nič­ka sadaš­njost: grad Trst, odre­diš­na luka naj­bli­ža istoč­noj gra­ni­ci, a zajed­nič­ka im je i proš­lost: sud­bi­na kova­na u ratu koji ih je pri­mo­rao da napus­te svo­ju domovinu.

Norina je Istranka koja je pobje­gla u Trst 1954. godi­ne u masov­nom eso­du Talijana koji su napus­ti­li teri­to­ri­je koji su pri­pa­li Jugoslaviji. Radi se o sred­njo­vječ­noj ženi koja je snaž­no veza­na za svo­ju proš­lost, pre­pu­na pita­nja koja čeka­ju važ­ne odgo­vo­re. Norina uvi­jek koris­ti dija­lekt jer je to njen jezik, čak i s oni­ma koji nisu Istrani.

PH. Erica Costantini

 

Amila je mla­đa – dva­de­se­to­go­diš­nja­ki­nja iz Bosne, izbje­gla u Trst u 90-ima kad je njen grad pos­tao dio Republike Srpske. Za raz­li­ku od Norine ona je uro­nje­na u svoj novi život, želi živje­ti u sadaš­njos­ti kao i dru­ge dje­voj­ke nje­nih godi­na, a možda i pro­na­ći lju­bav i izgra­di­ti buduć­nost. O godi­na­ma pro­ve­de­nih u izbje­glič­kom kam­pu ima samo sje­ća­nja o koji­ma, na počet­ku roma­na, kaže da ne želi raz­miš­lja­ti. No i Amila će se mora­ti suoči­ti s proš­loš­ću kako bi u pot­pu­nos­ti pri­hva­ti­la svoj identitet.

“Moj dom neg­dje drug­dje” pri­po­vi­je­da o jed­nom teškom povi­jes­nom tre­nut­ku što ga čini nara­tiv­nim doku­men­tom jed­nog svje­do­čans­ta­va. Puno je Norina, Amelija i Nevija u svi­je­tu. Svaka od njih čuva dubo­ke taj­ne i sje­ća­nja koja su čes­to bol­na te poz­na­je zna­če­nje tog „neg­dje drug­dje“. U ovom roma­nu Federica Marzi ski­ci­ra nji­ho­ve osob­nos­ti i doživ­lja­je s izra­že­nim senzibilitetom.

Priče koje pri­po­vi­je­daš mogle bi biti stvar­ne. Jesi li se možda ins­pi­ri­ra­la živo­ti­ma lju­di koje osob­no poznaješ?

- Priče o koji­ma pišem u roma­nu “Moj dom neg­dje drug­dje” su sve stvar­ne, ali isto­vre­me­no i izmiš­lje­ne. Stvarne su u smis­lu da kre­ću od pro­ma­tra­nja stvar­nos­ti i mno­gih oso­ba iz mog živo­ta počev­ši od broj­ne rod­bi­ne iz Istre koja je, poput Norine, bila dio eso­da i zavr­ši­la u izbje­glič­kom kam­pu Padriciano. Mnogi od njih, poput Nevije u roma­nu, otpu­to­va­li su na „naj­no­vi­ji kon­ti­nent“ Australiju kra­jem 50-ih. Drugi dio te moje pogra­nič­ne rod­bi­ne je osta­la s dru­ge stra­ne gra­ni­ce – u tadaš­njoj Jugoslaviji, a danas Sloveniji i Hrvatskoj.

Pokušala sam ispri­ča­ti to povi­jes­no poglav­lje, koje je za mene dio obi­telj­ske povi­jes­ti, gle­da­ju­ći na nje­ga s današ­nje per­s­pek­ti­ve i iz kuta gle­da­nja koji je pro­ši­re­no kolek­ti­van – s ove i one stra­ne gra­ni­ce – iz kuta gle­di­šta prvih gene­ra­ci­ja i nji­ho­vih otvo­re­nih rana, ali i dru­gih i tre­ćih gene­ra­ci­ja – dje­ce i unu­ka – (oni­ma koji­ma pri­pa­dam i koji­ma pri­pa­da­ju dva­de­se­to­go­diš­nja­ci poput Amile i Simona).

Teren po kojem sam se kre­ta­la je u pot­pu­nos­ti fik­ti­van, to sam pos­ti­gla upo­ra­bom tre­ćeg lica jed­ni­ne kako bih izbje­gla auto­bi­ograf­ski regis­tar te rad­njom koja je u plod moje mašte. Jedan od raz­lo­ga je što nisam nikad zais­ta upoz­na­la povi­jest moje obi­te­lji. Upoznala sam nji­ho­vu tiši­nu koja je možda elok­vent­ni­ja od bilo koje rije­či. Pisanje roma­na bio je moj poku­šaj da ju upoz­nam i pono­vo sagra­dim uz pomoć sje­ća­nja iz dje­tinj­stva, mašte i narav­no, istra­ži­va­njem dokumenata.

Matteo Cavezzali, Federica Marzi, Alessandro Venier

 

Zadivljujućom nara­tiv­nom vje­šti­nom punom rit­ma i flash back-ova koji pro­gre­siv­no zida­ju kons­truk­ci­ju pri­če, Federica Marzi uspi­je­va pre­ni­je­ti čita­te­lji­ma zna­če­nje stvar­nos­ti tuđi­ne i onaj osje­ćaj „biva­nja na rubu“ koji je uvi­jek pri­su­tan u živo­ti­ma juna­ki­nja roma­na kojeg auto­ri­ca zove „Stranieritudine“.

Koja je tvo­ja defi­ni­ci­ja ter­mi­na „stra­ni­eri­tu­di­ne“?

- Stranieritudine je moja kova­ni­ca za koju nisam mis­li­la da će biti tako uspješ­na. U sva­kom slu­ča­ju ona poku­ša­va opi­sa­ti „dezo­ri­jen­ti­ra­nost“ onih koji žive izme­đu više jezi­ka, kul­tu­ra ili nači­na pri­pa­da­nja. Radi se o jed­nom od ključ­nih tre­nu­ta­ka u knji­zi kada Amila saz­na­je da mora ići jed­nim novim putem, da mora oda­bra­ti nove nači­ne biva­nja, kre­ta­nja, borav­ka pa i pri­pad­nos­ti: „(…) više nije bilo spor­no pita­nje pot­vr­đi­va­nja pra­va izbo­ra, već iza­bra­ti. Ne htje­ti, već zna­ti. Znati što je uvi­jek po sri­je­di. Činilo joj se da bi se to moglo zva­ti tuđi­nom. Ili još bolje: stra­ni­eri­tu­di­ne. Neka mje­ša­vi­na tuđi­ne i pra­ved­nos­ti. To je bila ona. Sve je bilo sadr­ža­no u tome, sve o njoj, nje­noj obi­te­lji i nje­noj pri­či. Htjela je zna­ti što je nemir neo­d­luč­nos­ti, htje­ti, ali nikad ne uspje­ti ići pra­vim putem. Iako, ne može se živje­ti idu­ći isto­vre­me­no u dva smje­ra, to je bilo jasno.“

Područje iden­ti­tet­skih poli­ti­ka je čes­to kon­tra­dik­tor­no i skli­sko, nikad jed­no­s­mjer­no već se uvi­jek pro­te­že u više mogu­ćih smje­ro­va. To je tako­đer stranieritudine.

 

Likovi čija je zada­ća naći nit vodi­lju kom­pli­ci­ra­nih egzis­ten­ci­ja su karak­te­ri­zi­ra­ni do mini­mal­nih deta­lja. Mjesta rad­nje nisu obič­na sce­no­gra­fi­ja već nužan dio pri­po­vi­je­da­nja. Šuma koja zna slu­ša­ti i pok­la­nja­ti dra­go­cje­ne tiši­ne, osje­ćaj fami­li­jar­nos­ti istar­ske polja­ne i sta­re kuće u Bujama, očaj­ne bara­ke izbje­glič­kih kam­po­va. A na kra­ju i more koje pobu­đu­je želju za godiš­njim odmo­rom i slo­bo­dom te u konač­ni­ci pos­ta­je poza­di­nom mogu­će lju­bav­ne priče.

Koji je tvoj odnos pre­ma tim mjestima?

- Poznajem ih kao što se poz­na­je grad u kojem ste odlu­či­li živje­ti, to su podru­čja duše gdje je mogu­će izgu­bi­ti se ili pono­vo pro­na­ći, mjes­ta koji­ma se pri­pa­da i koji­ma se uvi­jek volim vra­tit. Kao Tršćanki, istar­sko podru­čje mi pred­stav­lja poseb­nu i apso­lut­nu „sen­ti­men­tal­nu poza­di­nu“ ako želi­mo koris­ti­ti ter­min Fulvija Tomizze. No radi se i o podru­čju koje je labo­ra­to­rij mul­ti­kul­tu­ral­nos­ti pre­ma kojem tre­ba teži­ti, raz­li­či­to iako usko veza­no s podru­čjem Trsta.

Za mene je bilo vrlo važ­no upoz­na­va­nje s uma­škim Forumom Tomizza gdje sam 2016. godi­ne osvo­ji­la nagra­du Lapis Histriae i gdje sam upoz­na­la gru­pu inte­lek­tu­ala­ca, spi­sa­te­lji­ca i spi­sa­te­lja, pre­vo­di­te­lji­ca i pre­vo­di­te­lja koji ima­ju slič­ne sen­zi­bi­li­te­te i zajed­nič­ki pogled na gra­ni­ce i nji­ho­ve pri­če. Forum Tomizza mi je ujed­no otvo­rio i nove pros­to­re za pisa­nje (rezi­den­ci­ja u pazin­skoj Kući za pis­ce – Hiži od besid) i objav­lji­va­nje (u hrvat­skom pri­je­vo­du Lorene Monice Kmet) zahva­lju­ju­ći koji­ma sam se razvi­la kao auto­ri­ca. Ako pos­to­ji pola­ziš­na toč­ka mene kao spi­sa­te­lji­ce to je zasi­gur­no Forum Tomizza za kojeg me vežu i broj­na prijateljstva.

Što te nag­na­lo da napi­šeš ovu knjigu?

- Mislim da je puno toga utje­ca­lo na to počev­ši s gore nave­de­nim osje­ća­jem dezo­ri­jen­ta­ci­je koji je jedan od mno­gih i raz­no­li­kih aspe­ka­ta živo­ta na gra­ni­ci i kojeg sam htje­la uči­ni­ti vid­lji­vim pa i ponu­di­ti neko mogu­će rje­še­nje. Ono što me potak­nu­lo su zasi­gur­no zani­ma­nje i opse­si­ja – koje pro­iz­la­zi iz moje biogra­fi­je, ali i mojih stu­di­ja i opser­va­ci­ja nekih nači­na živo­ta koji su tipič­ne za sadaš­njost – pre­ma gra­nič­nim egzis­ten­ci­ja­ma, pre­ma pri­ča­ma o otrg­nu­tos­ti i novom repo­zi­ci­oni­ra­nju, pre­ma kom­plek­s­nim iden­ti­te­ti­ma i geogra­fi­ja­ma, mno­go­broj­nim i više­je­zič­nim, pre­ma nji­ho­vim dra­ma­ma, ali i pre­ma nji­ho­vim šan­sa­ma za novom inter­pre­ta­ci­jom zajed­ni­ca i društava.

Ovo je tvoj prvi roman, no pri­je toga, kao što si nas pod­sje­ti­la pisa­la si pri­po­vi­jet­ke objav­lje­ne u hrvat­skim i bosan­skim anto­lo­gi­ja­ma i časo­pi­si­ma pre­ve­de­ne na hrvat­ski koje nisu objav­lje­ne na tali­jan­skom. O čemu pričaju?

- Subjekti tih pri­ča su više-manje uvi­jek isti – pogra­nič­ne zem­lje s Trstom u sre­di­štu, više­je­zič­nost, migra­ci­ja – subjek­ti koji su ispri­ča­ni u odre­đe­noj sti­lis­tič­koj šifri koja ple­te jezi­ke i dija­lek­te s tali­jan­skim jezi­kom. “Nemoj drh­ta­ti” govo­ri o sred­njo­vječ­nim liko­vi­ma nakon potre­sa i nji­hov odnos pre­ma gra­du iz kojeg dola­ze – Gemona del Friuli; “Mamin jezik” pri­ča o zam­ka­ma i nelo­gič­nos­ti­ma trš­ćan­ske više­je­zič­ne obi­te­lji iz jed­nog infan­til­nog kuta gle­di­šta; “Žena koja se pope­la na Ursus” pri­ča o žen­skom pri­ja­telj­stvu u čijoj su poza­di­ni mani­fes­ta­ci­je pro­tiv zatva­ra­nja trš­ćan­ske želje­za­re; “Pukotine” pri­ča o dola­sku mla­de Bosanke u jed­no tali­jan­sko pri­hva­ti­li­šte i o nje­nom poku­ša­ju dava­nja novog zna­če­nja dra­ma­tič­nom iskus­tvu izbje­gliš­tva mimo poz­na­tih shema.

Radiš li tre­nut­no na novim projektima?

- Razmišljam o njim što zna­či da na nji­ma i radim. Korak pre­ma novom, a meni dru­gom roma­nu nije jed­nos­ta­van. Opklada bi bila mogu li pro­ba­ti napi­sa­ti nešto dovolj­no raz­li­či­to i isto­vre­me­no osta­ti unu­tar moje sti­lis­tič­ke i nara­tiv­ne šifre što je ono što naj­bo­lje poz­na­jem i što naj­bo­lje znam raditi.

Federica Mrzi je rođe­na u Trstu 1974. godi­ne, a diplo­mi­ra­la je Talijanistiku na trš­ćan­skom Sveučilištu te na Heinrich-Heine-Universität u Düsseldorfu s radom na temu tali­jan­ske migra­ci­je u Njemačku. Njene pri­po­vi­jet­ke su objav­lji­va­ne u tali­jan­skim anto­lo­gi­ja­ma i časo­pi­si­ma, a hrvat­ski pri­je­vo­di (Lorena Monica Kmet) objav­lje­ni su u izda­nju Gradske knjiž­ni­ce Umag, u Novoj Istri i na knji­žev­nom por­ta­lu Strane. S pri­po­vi­jet­kom „Pukotine“ osvo­ji­la je nagra­du Lapis Histriae (u sklo­pu 17. pogra­nič­nih susre­ta Forum Tomizza) 2016. godi­ne. Gostovala je na knji­žev­noj rezi­den­ci­ji u pazin­skoj Kući za pis­ce – Hiži od besid gdje je napi­sa­la dio roma­na “Moj dom neg­dje drug­dje” (poseb­no priz­na­nje Nagrade FiuggiStoria 2021. godine).