Razgovor s Federicom Marzi – autoricom romana „Moj dom negdje drugdje” (Bottega Errante)
Tekst Luisa SORBONE
„Stranieritudine“: kad je dom negdje drugdje
• “Moj dom negdje drugdje” je naslov – oksimoron koji izražava kompleksno značenje priče koju pripovijeda. Junakinje ovog romana prvijenca Federice Marzi u izdanju nakladnika Bottega Errante su dvije žene kojima je zajednička sadašnjost: grad Trst, odredišna luka najbliža istočnoj granici, a zajednička im je i prošlost: sudbina kovana u ratu koji ih je primorao da napuste svoju domovinu.
Norina je Istranka koja je pobjegla u Trst 1954. godine u masovnom esodu Talijana koji su napustili teritorije koji su pripali Jugoslaviji. Radi se o srednjovječnoj ženi koja je snažno vezana za svoju prošlost, prepuna pitanja koja čekaju važne odgovore. Norina uvijek koristi dijalekt jer je to njen jezik, čak i s onima koji nisu Istrani.
Amila je mlađa – dvadesetogodišnjakinja iz Bosne, izbjegla u Trst u 90-ima kad je njen grad postao dio Republike Srpske. Za razliku od Norine ona je uronjena u svoj novi život, želi živjeti u sadašnjosti kao i druge djevojke njenih godina, a možda i pronaći ljubav i izgraditi budućnost. O godinama provedenih u izbjegličkom kampu ima samo sjećanja o kojima, na početku romana, kaže da ne želi razmišljati. No i Amila će se morati suočiti s prošlošću kako bi u potpunosti prihvatila svoj identitet.
“Moj dom negdje drugdje” pripovijeda o jednom teškom povijesnom trenutku što ga čini narativnim dokumentom jednog svjedočanstava. Puno je Norina, Amelija i Nevija u svijetu. Svaka od njih čuva duboke tajne i sjećanja koja su često bolna te poznaje značenje tog „negdje drugdje“. U ovom romanu Federica Marzi skicira njihove osobnosti i doživljaje s izraženim senzibilitetom.
Priče koje pripovijedaš mogle bi biti stvarne. Jesi li se možda inspirirala životima ljudi koje osobno poznaješ?
- Priče o kojima pišem u romanu “Moj dom negdje drugdje” su sve stvarne, ali istovremeno i izmišljene. Stvarne su u smislu da kreću od promatranja stvarnosti i mnogih osoba iz mog života počevši od brojne rodbine iz Istre koja je, poput Norine, bila dio esoda i završila u izbjegličkom kampu Padriciano. Mnogi od njih, poput Nevije u romanu, otputovali su na „najnoviji kontinent“ Australiju krajem 50-ih. Drugi dio te moje pogranične rodbine je ostala s druge strane granice – u tadašnjoj Jugoslaviji, a danas Sloveniji i Hrvatskoj.
Pokušala sam ispričati to povijesno poglavlje, koje je za mene dio obiteljske povijesti, gledajući na njega s današnje perspektive i iz kuta gledanja koji je prošireno kolektivan – s ove i one strane granice – iz kuta gledišta prvih generacija i njihovih otvorenih rana, ali i drugih i trećih generacija – djece i unuka – (onima kojima pripadam i kojima pripadaju dvadesetogodišnjaci poput Amile i Simona).
Teren po kojem sam se kretala je u potpunosti fiktivan, to sam postigla uporabom trećeg lica jednine kako bih izbjegla autobiografski registar te radnjom koja je u plod moje mašte. Jedan od razloga je što nisam nikad zaista upoznala povijest moje obitelji. Upoznala sam njihovu tišinu koja je možda elokventnija od bilo koje riječi. Pisanje romana bio je moj pokušaj da ju upoznam i ponovo sagradim uz pomoć sjećanja iz djetinjstva, mašte i naravno, istraživanjem dokumenata.
Zadivljujućom narativnom vještinom punom ritma i flash back-ova koji progresivno zidaju konstrukciju priče, Federica Marzi uspijeva prenijeti čitateljima značenje stvarnosti tuđine i onaj osjećaj „bivanja na rubu“ koji je uvijek prisutan u životima junakinja romana kojeg autorica zove „Stranieritudine“.
Koja je tvoja definicija termina „stranieritudine“?
- Stranieritudine je moja kovanica za koju nisam mislila da će biti tako uspješna. U svakom slučaju ona pokušava opisati „dezorijentiranost“ onih koji žive između više jezika, kultura ili načina pripadanja. Radi se o jednom od ključnih trenutaka u knjizi kada Amila saznaje da mora ići jednim novim putem, da mora odabrati nove načine bivanja, kretanja, boravka pa i pripadnosti: „(…) više nije bilo sporno pitanje potvrđivanja prava izbora, već izabrati. Ne htjeti, već znati. Znati što je uvijek po srijedi. Činilo joj se da bi se to moglo zvati tuđinom. Ili još bolje: stranieritudine. Neka mješavina tuđine i pravednosti. To je bila ona. Sve je bilo sadržano u tome, sve o njoj, njenoj obitelji i njenoj priči. Htjela je znati što je nemir neodlučnosti, htjeti, ali nikad ne uspjeti ići pravim putem. Iako, ne može se živjeti idući istovremeno u dva smjera, to je bilo jasno.“
Područje identitetskih politika je često kontradiktorno i sklisko, nikad jednosmjerno već se uvijek proteže u više mogućih smjerova. To je također stranieritudine.

Likovi čija je zadaća naći nit vodilju kompliciranih egzistencija su karakterizirani do minimalnih detalja. Mjesta radnje nisu obična scenografija već nužan dio pripovijedanja. Šuma koja zna slušati i poklanjati dragocjene tišine, osjećaj familijarnosti istarske poljane i stare kuće u Bujama, očajne barake izbjegličkih kampova. A na kraju i more koje pobuđuje želju za godišnjim odmorom i slobodom te u konačnici postaje pozadinom moguće ljubavne priče.
Koji je tvoj odnos prema tim mjestima?
- Poznajem ih kao što se poznaje grad u kojem ste odlučili živjeti, to su područja duše gdje je moguće izgubiti se ili ponovo pronaći, mjesta kojima se pripada i kojima se uvijek volim vratit. Kao Tršćanki, istarsko područje mi predstavlja posebnu i apsolutnu „sentimentalnu pozadinu“ ako želimo koristiti termin Fulvija Tomizze. No radi se i o području koje je laboratorij multikulturalnosti prema kojem treba težiti, različito iako usko vezano s područjem Trsta.
Za mene je bilo vrlo važno upoznavanje s umaškim Forumom Tomizza gdje sam 2016. godine osvojila nagradu Lapis Histriae i gdje sam upoznala grupu intelektualaca, spisateljica i spisatelja, prevoditeljica i prevoditelja koji imaju slične senzibilitete i zajednički pogled na granice i njihove priče. Forum Tomizza mi je ujedno otvorio i nove prostore za pisanje (rezidencija u pazinskoj Kući za pisce – Hiži od besid) i objavljivanje (u hrvatskom prijevodu Lorene Monice Kmet) zahvaljujući kojima sam se razvila kao autorica. Ako postoji polazišna točka mene kao spisateljice to je zasigurno Forum Tomizza za kojeg me vežu i brojna prijateljstva.
Što te nagnalo da napišeš ovu knjigu?
- Mislim da je puno toga utjecalo na to počevši s gore navedenim osjećajem dezorijentacije koji je jedan od mnogih i raznolikih aspekata života na granici i kojeg sam htjela učiniti vidljivim pa i ponuditi neko moguće rješenje. Ono što me potaknulo su zasigurno zanimanje i opsesija – koje proizlazi iz moje biografije, ali i mojih studija i opservacija nekih načina života koji su tipične za sadašnjost – prema graničnim egzistencijama, prema pričama o otrgnutosti i novom repozicioniranju, prema kompleksnim identitetima i geografijama, mnogobrojnim i višejezičnim, prema njihovim dramama, ali i prema njihovim šansama za novom interpretacijom zajednica i društava.
Ovo je tvoj prvi roman, no prije toga, kao što si nas podsjetila pisala si pripovijetke objavljene u hrvatskim i bosanskim antologijama i časopisima prevedene na hrvatski koje nisu objavljene na talijanskom. O čemu pričaju?
- Subjekti tih priča su više-manje uvijek isti – pogranične zemlje s Trstom u središtu, višejezičnost, migracija – subjekti koji su ispričani u određenoj stilističkoj šifri koja plete jezike i dijalekte s talijanskim jezikom. “Nemoj drhtati” govori o srednjovječnim likovima nakon potresa i njihov odnos prema gradu iz kojeg dolaze – Gemona del Friuli; “Mamin jezik” priča o zamkama i nelogičnostima tršćanske višejezične obitelji iz jednog infantilnog kuta gledišta; “Žena koja se popela na Ursus” priča o ženskom prijateljstvu u čijoj su pozadini manifestacije protiv zatvaranja tršćanske željezare; “Pukotine” priča o dolasku mlade Bosanke u jedno talijansko prihvatilište i o njenom pokušaju davanja novog značenja dramatičnom iskustvu izbjeglištva mimo poznatih shema.
Radiš li trenutno na novim projektima?
- Razmišljam o njim što znači da na njima i radim. Korak prema novom, a meni drugom romanu nije jednostavan. Opklada bi bila mogu li probati napisati nešto dovoljno različito i istovremeno ostati unutar moje stilističke i narativne šifre što je ono što najbolje poznajem i što najbolje znam raditi.
Federica Mrzi je rođena u Trstu 1974. godine, a diplomirala je Talijanistiku na tršćanskom Sveučilištu te na Heinrich-Heine-Universität u Düsseldorfu s radom na temu talijanske migracije u Njemačku. Njene pripovijetke su objavljivane u talijanskim antologijama i časopisima, a hrvatski prijevodi (Lorena Monica Kmet) objavljeni su u izdanju Gradske knjižnice Umag, u Novoj Istri i na književnom portalu Strane. S pripovijetkom „Pukotine“ osvojila je nagradu Lapis Histriae (u sklopu 17. pograničnih susreta Forum Tomizza) 2016. godine. Gostovala je na književnoj rezidenciji u pazinskoj Kući za pisce – Hiži od besid gdje je napisala dio romana “Moj dom negdje drugdje” (posebno priznanje Nagrade FiuggiStoria 2021. godine).