Uspješan urod 10. Production in‑a
U Pulskoj filmskoj tvornici predstavljeno čak devet novih filmova
• Tekst Daniela Knapić
• Devet kratkometražnih igranih, eksperimentalnih i hibridnih filmova rezultat su 10. po redu Production in‑a, maratona izrade kratkog filma u organizaciju Pulske filmske tvornice • Filmovi su predstavljeni u Klubu PFT‑a i putem Zooma, a tradicionalno je uz prezentaciju održano i Kritičko rešeto, program koji svaki put ugošćuje drugog poznatog filmaša koji ocjenjuje produkciju • Ovaj put je taj zadatak dodijeljen dr. Nikici Giliću, filmskom teoretičaru i profesoru na Katedri za filmologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta • Uz poneku korisnu sugestiju za doradu filmova, on je za odgledane uratke imao samo riječi pohvale •
Podsjećamo, Production In je besplatna radionica namijenjena svima koji se žele okušati u izazovu stvaranja filma u kratkom roku od tri dana, pod vodstvom iskusnih edukatora. 10. Production in se održao od 25. do 27. veljače unutar Filmskog inkubatora – projekta sustavne pomoći novim autorima Pule i Istre u realizaciji njihovih festivalskih filmova. Polaznicima su ovog puta mentorsku pomoć pružili redatelj i pedagog Zorko Sirotić, redatelj i snimatelj Mario Papić, snimatelji i montažeri Michele Bulešić i Leo Gamboc, filmska autorica i organizatorica Sanda Letonja-Marjanović, te producent, montažer i filmski pedagog Marko Zdravković-Kunac.
Prvi je prikazan kratki film Virginie Richrath „Jumping stones“, koji je prof. Gilić ocijenio vrlo zanimljivim i dobro promišljenim. Kazao je da je intelektualno jasan i dobro strukturiran, a ujedno vrlo intiman, kao rekonstrukcija autoričinih reminiscencija. Počinje s druženjem dvije djevojke, a nastavlja se momentom kontakta s vodom i barkama koje – snimane noću – poprimaju mistično- nadrealističnu kvalitetu. Virginia je ispričala kako je početak sjećanje na šetnje plažom s prijateljicom, da bi potom noćne snimke bile podsjetnik na prolaznost, uz poruku: Uživajte u lijepom trenucima s prijateljima i ljudima koje volite, jer kad smo sami prisjećamo se stvari koje nam se, dok su se događale, nisu činile toliko bitnima. Gilić joj je čestitao na uspješno prenesenoj emociju, a čestitke su upućene i snimatelju Micheleu Bulešiću.
Nakon projekcije eksperimentalnog filma „Zadnja kap“, autorica Ivana-Nataša Turković objasnila je kako se u radionicu uključila u zadnji tren, prikupila neke svoje ranije ideje ili detalje realiziranih performansa, te ih uobličila u zaokruženi koncept. Postigla je tako svojevrsnu adaptaciju tih performerskih ideja za filmski medij. Prof. Gilić svrstao je ovaj rad u kategoriju filma eseja, zasnovanog na hibridnim karakteristikama s elementima eksperimentalne forme – montažne asocijativnosti, fragmentarnosti, filozofičnosti, lirskih momentata i začudnosti. Navevši asocijacije na neke druge eksperimentalne filmove, npr. rane radove Ante Babaje ili Jean –Luc Godarda, Gilić je ocijenio da je ovaj film smislen na puno razina, daje mnoge ideje, navodi na egzistencijalističke misli o životu, te je uspješno i zaokruženo ostvarenje. Mario Papić dodao je da je, od svih prijedloga projekata pristiglih na radionicu, Natašin bio najdovršeniji, „zreo na papiru“, te se njegova mentorska uloga svela na snimateljski posao, uz poneku sugestiju oko kadrova. Valja, ipak, napomenuti i činjenicu da Nataša među polaznicima radionice ima najviše prethodnih filmskih iskustava i za sobom već ima nekoliko odrađenih filmova.
Kristina Lazić je predstavila svoj kratkometražni igrani film „Jednooki kralj“, bajkovitu i poetičnu priču koju je sama napisala na temu različitih viđenja stvarnosti. Film počinje kao dječja priča, da bi u jednom trenutku skrenuo u pravcu nelagode i horora, ukazujući na arhertipske i podsvjesne ljudske nesigurnosti i tjeskobe. Na samu radionicu je Kristina već došla ne samo s dovršenom pričom već i s izrađenim maskama za taj film, a za snimanje je odlično iskorišten ambijent Doma hrvatskih branitelja. Leo Gamboc je odradio dobar snimateljski posao, dok su za montažu zaslužni Sanda Letonja-Marjanović i Marko Zdravković-Kunac. Prof Gilić je ocijenio da se film uklapa u tradiciju filmskog nadrealizma, od ranih autora iz 20tih godina prošlog stoljeća do Davida Lyncha, i smatra da Kristina ima veliki potencijal, jer joj „leži“ ta poetika istraživanja egzistencijalnih mučnina, te vjeruje da bi u daljnjem radu, s više vremena i boljim uvjetima, mogla postići vrijedna ostvarenja. Kristina je odgovorila da ima punu bilježnicu ideja, a ovaj je film prvo trebao biti animacija, ali je onda vidjela priliku i prijavila je svoju priču na Production in.
Kratki lirski eksperimentalni film „Prokleti ljudski rode“, autorice Ane Kune, u svom nastavku dovršava ovaj naslov pitanjem „što sanjaš?“. Vizualni elementi prikaza procesa slikanja i ljudskog tijela u polumraku vrlo su sugestivni. Jednostavna šminka, rasvjeta, zrcaljenja – lirski postupci tipični za mnoge pravce eksperimentalnog filma, daju ovom uratku snažnu atmosferu i – smatra Gilić- jako su dobro iskorišteni, te bi film mogao dobro funkcionirati i u galerijskim prostorima. Pohvaljen je i mentorski rad Zorka Sirotića, kao i kamera i rasvjeta Michelea Bulešića. Ana je naglasila kako je Production in bila odlična prilika, zadovoljna je postignutim rezultatom i raduje se novim radionicama.
Dio svog kratkometražnog hibridnog filma „Na istoku je moj komad poliestera“, Antonio Juričić snimio je u pulskim Zerostrasse tunelima, a istaknuo je kako nije baš bio spreman i sve je ispalo dosta improvizirano. Mentor Zorko Sirotić pojasnio je kako je u stvari riječ o anti-spotu, ili priči o pokušaju uglazbljivanja jedne pjesme, praćenoj i vizualima koji su pokušaj spota (i psom Lunom koja na kraj, s odobravanjem, zalaje). Međutim, Gilić je ustvrdio kako, u usporedbi s glazbenim spotovima u Hrvatskoj, ovo nije anti već sasvim solidan spot, s time da je sugerirao kako bi možda skraćenjem materijala za četvrtinu bio još efektniji. Antonio je zaključio kako bi volio ponovno doći na radionicu, ali bi u tom slučaju morao doći s konkretnije razrađenom idejom.
Nijemac Thomas Dietlein (inače čest gost Pule, kao i projekcija u PFT‑u), predstavio se svojim prvim filmom – šaljivim kratkim igranim filmom „Sve faze karantene/Corona rollercoaster“, parodijom na nijeme filmove i događanja u protekle dvije godine, u kojem uz njega glumi i Sanda Letonja-Marijanović. Riječ je –ocijenio je prof. Gilić – o šarmantnom uratku koji bi bilo dobro prijaviti na zagrebački Međunarodni festival nijemog filma, u koji bi se dobro uklopio. Thomas je objasnio da je odluka da film bude nijem donesena stoga što je za ovakav kratki format i uz vremensko-prostorni limit (snimalo se svega četiri sata, u Sandinom stanu) za produkciju to bila lakša opcija. Gilić je savjetovao da, ukoliko prije slanja na festivale želi još malo poraditi na filmu, može u procesu post-produkcije ubrzati pojedine scene, kao tipičan znak nijeme komedije. To bi, smatra on, dodatno pojačalo duhovitost filma.
Za Sandra Pivaša kratki eksperimentalni film „Plavo sunce“ je također njegov prvi filmski uradak, a prvotni cilj bio mu je vizualno prikazati svoj odnos prema glazbi, odnosno –kako je rekao-„ono što mi je u glavi dok sviram“. Pri tome plavo sunce, odnosno sve snimke u negativu, imaju značenje negativne strane razmišljanja, dok pozitivne predstavljaju one normalno snimane. Gilić je sugerirao da bi se, kad bi film malo dulje trajao, moglo dodatno poigrati s glazbom, što bi ostvarilo i semantički efekt. Vidljiv je i utjecaj tri mentora- snimao je Mario Papić, pomoć kod montaže i pripreme koncepta pružio je Zorko Sirotić, da bi film montažerski finalizirao Zdravković-Kunac, što je u ovim radionicama čest slučaj, jer zbog vremenskog ograničenja svi jedni drugima „uskaču“. Zaključeno je kako bi bilo vrlo zanimljivo dorađivati ga ili raditi neki budući film sa sličnim konceptom.
Mentorski tim istaknuo je kako je sve zrelošću pristupa i vizije iznenadio „Kraj povijesti“, kratkometražni eksperimentalni film mladog studenta japanistike Erika Jelčića. On je već ranije imao iskustvo PFT radionice, kad je kao dječak sudjelovao na Školi animiranog filma, a u međuvremenu je pogledao jako puno filmova. Film je sam montirao, a i odabir glazbe je njegov. Zdravković je napomenuo kako je Erik sve zbunio kad je na početku izjavio kako želi napraviti „film o kamenu, bronci i vodi“, ali mentor Mario Papić prekinuo ga je ustvrdivši da ga je on odmah oduševljeno shvatio. Erik je pojasnio je da se tek tijekom snimanja prisjetio istoimene knjige američkog filozofa Francisa Fukuyame.
Prof. Gilić čestitao je Eriku na-kako je rekao- jako dobrom- zrelom, jasnom, lijepom, dojmljivom i logično razrađenom filmu. Zvukovi, prizori, krupni planovi –pričao je dalje Gilić- daju dokumentaristički sugestivnu sliku, onog tipa dokumentarizma zaljubljenog u svijet, koji svijet pokazuje u njegovom najboljem izdanju, kao nešto fascinantno, a opet ima i dimenziju svijeta koji nestaje, Mediterana koji je još uvijek lijep, ali i „na pola mrtav“, pred izumiranjem. Sve to skupa u ovako kratkom filmu daje bogatstvo asocijacija i konotacija, zaključio je.
Kadrovi kamenih blokova amfiteatra (vjerojatno samo Puljani prepoznaju lokacije, jer su svi kadrovi krupni) i detalja brončanih skulptura stvaraju –primijetio je Zdravković- dojam naslaganih odbačenih kulisa ili pobacanih i napuštenih igračaka. Međutim, film nije apokaliptičan, već daje i neku prigušenu nadu, jer u filmu ipak – mada su spomenici prošlosti izgubili svoj izvorni značaj – ima života: negdje u pozadini naziru se ljudi, cvijeće, čuje se žamor grada… Zadnjim kadrom je to posebno naglašeno – u njemu voda s fontane iz Titovog parka predstavlja premosnicu i simbolizira stvarnu neuništivost života, čak i usred općeg rasula kojem nam se ponekad čini da svjedočimo.
Večer je zaokružio kratkometražni hibridni film „Oslobađanje“, najmlađeg polaznika Production in‑a, 14-godišnjeg Sergeja Zdravković-Kunca. On u svom filmu i glumi, a na radionicu je došao s razrađenom idejom i pripremljenom kostimografijom. Film, primijetio je prof. Gilić, podsjeća na stare SF filmove. Funkcionira doslovno i kao remake „Čovjeka koji je pao na Zemlju“ s Davidom Bowiem, ali i kao alegorija, jasne koncepcije i izvedbe. Puno je tu prostora i za dorade i za daljnji razvoj, a Kunac mlađi će svakako imati još filmova, zaključio je prof. Gilić, predvidjevši i ostalim prikazanim filmovima uspješnu festivalsku budućnost.
Partneri 10. Production In‑a su Medvid Produkcija i Hrvatski filmski savez, a financijski ga podupiru Grad Pula, Zaklada Kultura nova i Hrvatski audiovizualni centar.
Fotografije iz arhive PFT‑a
