Zlatni zub: predstava „Korak po korak“ Planet Arta u Poreču

01.04.2022.

Kazališna pred­sta­va „Korak po korak“ u pro­duk­ci­ji Planet Arta igrat će u pone­dje­ljak, 4. trav­nja s počet­kom u 20 sati u Kazališnoj dvo­ra­ni Pučkog otvo­re­nog uči­li­šta Poreč, a u sklo­pu 15. Zlatnog zuba. Režiju pot­pi­su­je Marko Trojanac, a u glav­nim ulo­ga­ma igra­ju Vanda Winter, Jasna Bilušić i Marija Jerneić.

„Svaki uspon pred­stav­lja iza­zov. Lažima nije mjes­to u pla­ni­na­ma. Maske obma­ne raz­bi­ja­ju se svo­jom kame­nom pri­ro­dom. Osvajanje pla­nin­skih vrhu­na­ca zbog toga je uvi­jek meta­fo­ra život­nih iza­zo­va, izbo­ra, vlas­ti­tih sno­va kao i neiz­vjes­nos­ti živo­ta samog. U pod­nož­ju pla­ni­ne koju želi­mo osvo­ji­ti, na samom počet­ku puta, baš kao i u mla­dos­ti, zajed­no se sa svo­jim pri­ja­te­lji­ma, nala­zi­mo na manje više istim start­nim pozi­ci­ja­ma; sve su nam moguć­nos­ti još otvo­re­ne, svi sno­vi ostva­ri­vi, a pri­je sve­ga sve nas kra­si isti entu­zi­ja­zam, opti­mi­zam kao i veli­ka oče­ki­va­nja. Svi se nada­mo da ćemo uspon što uspješ­ni­je sav­la­da­ti, osvo­ji­ti vrhun­ce koji­ma stre­mi­mo i zado­volj­ni s vrha pogle­da­ti pre­ma putu koji smo prešli.

„No, kad jed­nom kre­ne­mo, bez obzi­ra iza­be­re­mo li svoj put sami ili nam je on na bilo koji način namet­nut, uspon nam dono­si lak­še ili teže pre­pre­ke. U skla­du sa svo­jim pro­cje­na­ma, uvje­re­nji­ma i okol­nos­ti­ma kre­će­mo se pute­vi­ma, sta­za­ma ili pre­či­ca­ma pri čemu se neri­jet­ko dogo­di i da zalu­ta­mo, odlu­ta­mo ili se čak izgu­bi­mo pa se zatim poku­ša­va­mo vra­ti­ti na izgub­lje­ni put ili pro­na­ći novi za koji vje­ru­je­mo da nas vodi u smje­ru koji će nam doni­je­ti ispunjenje.

„Uspon nuž­no sa sobom dono­si i zamor, a kad dobra­no odmak­ne­mo od pod­nož­ja poči­nju se pojav­lji­va­ti i prva pita­nja koja dono­se sum­nje i dvoj­be: jesmo li mogli iza­bra­ti bolji, dru­ga­či­ji, lak­ši, brži, manje zah­tje­van put koji bi nas uči­nio sret­ni­ji­ma, zado­volj­ni­ji­ma, mir­ni­ji­ma, manje iscrp­lje­ni­ma kao i što bi taj dru­ga­či­ji put zah­ti­je­vao od nas, je li on uop­će (bio) moguć, ima­mo li sad vre­me­na i moguć­nos­ti kre­nu­ti ispo­čet­ka, može­mo li taj dru­gi put uop­će naći ili se tre­ba­mo pomi­ri­ti s done­se­nim izbo­rom i na oda­bra­nom putu ustra­ja­ti ili… čak odus­ta­ti… doga­đa se i to…

„Kako se pri­bli­ža­va­mo vrhu pla­ni­ne kao i vrhun­cu živo­ta ta su pita­nja i pre­is­pi­ti­va­nja sve inten­ziv­ni­ja, a uz njih se pojav­lju­ju i nova: što kad osvo­ji­mo taj vrh i kada više nema uspo­na, kada nema više ‘dalje’, već samo dolje…kad sli­je­di povra­tak, silazak…

„Tako se Monika, Sofija i Paula, tri pri­ja­te­lji­ce iz mla­dos­ti, susre­ću nakon dugo vre­me­na, u tre­nut­ku kada su već oda­bra­le svo­je pute­ve i kada su ih iskus­tva pri­kup­lje­na vlas­ti­tim uspo­ni­ma obli­ko­va­la, pro­mi­je­ni­la i odre­di­la zbog čega su jed­ne dru­gi­ma pos­ta­le nepre­poz­nat­lji­vi­ma u odno­su na doba kada su zajed­no kre­ta­le u život, sva­ka sa svo­jim očekivanjima.

„Može li nji­ho­vo pri­ja­telj­stvo biti jače od pute­va koji su ih obli­ko­va­li? Je li mogu­će ponov­no naći povje­re­nje, bli­skost i otvo­re­nost koje su ih neka­da dav­no pove­za­le? Strmi pute­vi pla­ni­ne ogo­lju­ju. Vladimir Vysotsky kaže ”Lažima nije mjes­to u pla­ni­na­ma. Maske obma­ne raz­bi­ja­ju se svo­jom kame­nom prirodom.”.

„Ova dubo­ka i ozbilj­na pita­nja iza kojih počes­to vre­ba­ju pro­va­li­je, Peter Quilter nam dono­si kroz obi­lje humo­ra i zaba­ve u ovoj šar­mant­noj pri­či o tri pri­ja­te­lji­ce raz­li­či­tih život­nih pute­va i sud­bi­na koje se neo­če­ki­va­nim povo­dom sas­ta­ju u namje­ri da sav­la­da­ju dugo odga­đa­ni uspon na pla­ni­nu koja će ih suoči­ti sa sami­ma sobom i među­sob­no. Na tom će puto­va­nju svat­ko moći pre­poz­na­ti i svo­je život­ne dvoj­be te pro­na­ći možda i pone­ki odgo­vor. Pripremite se! Uspon je velik, a put urne­be­san! Pazite da ne osta­ne­te bez daha! Zato – korak po korak…“, piše u opi­su predstave.

Priredio B. V.