Većina mojih vršnjaka bila je žrtva obiteljskog nasilja
Književna večer sa Zoranom Žmirićem, gostom pazinske Kuće za pisce – Hiže od besid
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
• Onda se dogodila generacija koja živi neke svoje preokupacije i nema problem verbalizirati svoje muke, ali nama starijima dok to čitamo dođe: “Kakve su to pizdarije, jesu li to o čemu pišete doista problemi? Nemate vi pojma – problem je kad stari dođe doma nakraman i zabije ti glavu u zid, kad moraš ić na hitnu jer ti je stari polomio ruku, ali mama kaže: nemoj reći da je to bio tata, jer će doći milicija…” to je moje odrastanje u Rijeci, ništa ja tu ne izmišljam •
• U Središnjoj knjižnici pulske Gradske knjižnice i čitaonice u srijedu, 22. veljače održana je književna večer s riječkim književnikom, kolumnistom i glazbenikom Zoranom Žmirićem, koji trenutno boravi u pazinskoj Hiži od besid. Predstavio ga je Davor Šišović, kao promotor projekta Kuće za pisce – Hiže od besid, ali i kao član programskog vijeća koje ima zadatak iz mnoštva prijava izabrati šest do osam ljudi koji će tijekom tekuće godine tu boraviti.
Ova relativno nova istarska kulturna institucija, osnovana 2009. godine, postavila je organizacijski temelj za razvoj novih modela i modaliteta književnog života u Istri i Hrvatskoj, otvaranjem prostora za međunarodnu suradnju i dijalog među njenim gostima. Ovaj „artist in residence“ prostor namijenjen je osobama koje se književnim stvaralaštvom bave općenito – od samih autora, prozaika, pjesnika i dramskih pisaca, do prevoditelja, teoretičara, povjesničara književnosti, publicista ili književnih znanstvenika.
Riječanin Zoran Žmirić za sobom ima dugu glazbenu i novinarsku karijeru, razne druge poslove mahom u IT sektoru i deset hvaljenih knjiga (koje je i publika na predstavljanju ocijenila samim superlativima, a Šišović kaže da je „do Žmirićevih knjiga u knjižnicama teže doći nego do Predsjednika“). U Hiži posljednjih mjesec dana piše svoj novi roman, radnog naslova „Visoke trave“, kojeg je skicirao dok je još živio u Irskoj. „Svakom je piscu potrebno mjesto za uzmak i svoj mir“, kazao je, nastavljajući pričati kako je koncem prošle godine zagrizao u taj novi vrlo kompliciran rukopis, pun simbola i meta-jezika, koji će biti strukturiran u dva dijela – prvi se događa na 30 različitih lokacija u 30 godina, a drugi je zgusnut u jedan mjesec u Newbridgeu u Irskoj. „Počeo sam pisati taj prvi dio za koji mi je trebalo i puno istraživanja, posjećivanja knjižnica, ali ubrzo sam shvatio da me u pisanju dekoncentrira i najobičnije zvono. Stoga mi je rezidencija u ovom magičnom prostoru u Pazinu došla sjajno i svakom je piscu mogu preporučiti, jer se tu možemo doista neometano posvetiti radu. Skuham si maneštre za tri dana i pišem po osam do deset sati…“
Ispričavši kako bi pisci koji su do sad boravili u Hiži, mada im to nije bila prvotna nakana, često u ono što su pisali ubacivali i dijelove inspirirane Pazinom, Šišović je Žmirića upitao hoće li to biti slučaj i s njegovim novim rukopisom, na što je on zagonetno odgovorio „Pa, mogao bih nešto zakuhati s Pazinom i Istrom“. Podsjetio je da se Pazin već pojavio u njegovom romanu „Pacijent iz sobe 19“, o psihijatrijskom bolesniku s teškim PTSP-om od svojih ratnih iskustava, koji je možda bio njegov najzahtjevniji projekt, pisan pune tri godine. Preciznije, pojavljuje se kroz citiranje poznatog Tuđmanovog govora u Pazinu, u kojem je između ostaloga prvi hrvatski Predsjednik izgovorio i „Ako vam se ne sviđa – iselite.“
Razgovor je potom preletio autorov književni opus, u kojem je anti-ratni roman „Blockbuster“ najnagrađivaniji i proglašen je knjigom godine 2010. po izboru Hrvatskog književnog društva. Zanimljivo je da je napisan u svega 23 dana, noću, nakon dnevnih obiteljskih i poslovnih obaveza i proba s bandom. „Dobro, bio sam mlađi, mogao sam, imao više energije“, nasmijao se Žmirić. Lani mu je objavljena najnovija knjiga – roman o nasilnom odrastanju generacije 80-ih „Hotel Warburg“, jedan od četiri koje je dovršio tijekom boravka u Irskoj iz koje se nedavno vratio. Šišović je u romanu iščitao štimung romantičnog, nostalgičnog, blago duhovitog, politički neutralnog, ali satiričkog diskursa, međutim smatra da se od njega ne bi smjela raditi obiteljska TV serija jer ima previše jezivih detalja. Kako se uz ostalo u romanu problematizira obiteljsko nasilje, koji je do nedavno bio tabu tema, a sada je postao trend, Šišović je Žmirića pitao kako komentira pojavu sve više romana s tom tematikom, posebno kod ženskih autorica.
„Živio sam u neboderu od 25 katova i 140 obitelji“, započeo je odgovor Žmirić, „većina mojih vršnjaka bila je žrtva obiteljskog nasilja, mahom uslijed alkoholizma oca, ali moja generacija o tome nije govorila. Možda i zbog toga što nam se u formativnim godinama dogodila 91. i to ljeto koje je trebalo trajati beskrajno dugo su nam zapravo uzeli i pretvorili ga u pakao, pa nismo više mogli razmišljati o tome da li nas je tata tukao. Onda se dogodila generacija koja živi neke svoje preokupacije i nema problem verbalizirati svoje muke, ali nama starijima dok to čitamo dođe: Kakve su to pizdarije, jesu li to o čemu pišete doista problemi? Nemate vi pojma – problem je kad stari dođe doma nakraman i zabije ti glavu u zid, kad moraš ić na hitnu jer ti je stari polomio ruku, ali mama kaže: nemoj reći da je to bio tata, jer će doći milicija… to je moje odrastanje u Rijeci, ništa ja tu ne izmišljam. Ali da, pojavila se gomila sjajnih autorica koje to tematiziraju i neka, meni je to skroz u redu. Mislim da su žene po defoltu, u ovoj prokletoj civilizaciji na koju smo osuđeni, te koje trpe nasilje puno više od muškaraca. Iako ga trpe i muškarci, ali to je alibi svakog psihopatskog muškaraca. Npr. ako spomenem da je neka žena pretrpjela nasilje ili je ubijena, koja već po redu, uvijek će se naći neki koji će reći: Da, ali ima i žena koje tuku muškarce! Kakva je to argumentacija, kad su statistike neumoljive i u njima su žrtve uglavnom žene!?!“
Žmirić smatra da je među mladima nekad bilo više kreativnosti, slobodne misli i bunta nego danas. Današnje su generacije, kaže, vrlo konzervativne i potkrijepio je tvrdnju primjerom s jednog susreta sa srednjoškolcima koji su na pitanje o obiteljskom nasilju odgovorili: „Pa što? Postoje Sigurne kuće, u čemu je problem?“ Odgovorio im je: „Problem je što žena, koja ni kriva ni dužna trpi nasilje, mora ostaviti svoj život, svoj komoditet i rutinu i sklanjati se od nasilnika u sigurnu kuću, umjesto da se on nađe u sigurnom zatvoru…“
Dalje je pričao kako, kao i većina pisaca, u glavi neprekidno piše, smišlja nove scene i prikuplja nove materijale, a trenutak kad se upali „Word“ je „trenutak kada već imaš toliki kreativni svrab da više ne možeš izdržati, trenutak kad umireš od žeđi i gutaš tu vodu. To je taj rudarski dio posla nakon kojeg slijedi onaj filigranski, prepravljanja, dopunjavanja…“ Najvažnije mu je što je (nakon što je shvatio da godinama u razgovorima često nije slušao sugovornike, već razmišljao o protuargumenata i jedva čekao uskakati s „Da, ali“) naučio primjećivati i slušati ljude i od tada puno lakše piše priče. Potom je pročitao i svoju kratku priču „Bolja vremena“, koji duhovito prikazuje nostalgičarenje za prošlošću. „Nisam nostalgičan tip i ne razmišljam o prošlosti jer ona više ne postoji, kao ni budućnost, jedino ovo sada“, pojasnio je Žmirić, „Prošlost mi je korisna samo u smislu da mogu pogledati sebe od prije deset godina i provjerim jesam li bolji. Ako nisam, znači da tu još ima prostora za popravljanje. Nisam ni Jugonostalgičar, jer sustav u kojem možeš zbog političkog vica završiti u zatvoru ne može biti dobar, ali koja smo mi vrsta idiota! Umjesto da 91. uzmemo sve što je u Jugoslaviji vrijedilo – besplatno zdravstvo i školstvo i dr. te sve to nastavimo nadograđivati, mi smo podvukli crtu i počeli izmišljati nove riječi, kao da povijest kreće od nas… To puno priča o našem mentalitetu i mislim da smo općenito mi ovdje na Balkanu doslovno biološke zagonetke, zapravo Trumanov show za neku napredniju civilizaciju koja nas proučava u svemiru.“
Za kraj Šišović je Zorana, kao istaknutog predstavnika riječke rock scene (bio je basista bandova Grad, Grč i Laufer, a kao „svoj dug toj sceni“ napisao je i knjigu „Riječke rock himne“, u kojoj je kroz mnoštvo intervjua odrađenih kroz novinarske godine, te analizu pjesama i aktera, dao presjek RI-rocka od 1979. do 2009.), zamolio i za komentar plasmana Leta3 na Euroviziju.
Ovaj je odmah naglasio da ga ne zanimaju ni Dora, ni Eurovizija „ni nogomet u Kataru, ni Svjetsko prvenstvu u pikadu, jer mene nitko od njih ne predstavlja“, ali simpatično mu je vidjeti reakcije na „Mamu ŠČ“, s pozicije nekoga tko Let3 prati još od kad su Mrle i Prlja imali band Strukturne ptice i Let 2. Kazao je kako mu je npr. apsurdna situacija da Mia Dimšić dijeli savjete za nastup na Euroviziji Letu3, čime pokazuje potpuno nepoznavanje povijesti tog banda koji je u njenim godinama već za sobom imalo dva antologijska albuma i europske turneje na kojima su pozornicu dijelili s bendovima poput Siouxie and the banshees ili Einsturzende Neuebauten… “Vjerujte, njima je manje od mene stalo do Dore. Oni su punkeri, anarhisti u lagano lijevom zaokretu kojima je vlast uvijek išla na živce i uvijek su je bockali. Npr. spot za „Rado Srbin ide u vojnike“ ne može se naći na netu, jer u njemu onaniraju, ili pak drugi primjer: u vrijeme kad su se diljem zemlje počeli rušiti antifašistički spomenici oni od grada do grada promoviraju svoju 4 metarsku statuu nazvanu „Babin kurac“… Stalno nešto provokativno rade, tako da je u usporedbi s njihovim dosadašnjim ispadima nastup na Dori prava kamilica.“
Šišović se na ovo nadovezao zaključkom kako Žmirićevo pisanje svakako nije kamilica i nada se da će i ovaj susret biti poticaj čitateljima da dublje zarone u žestoko Žmiričevo stvaralaštvo.
