Repriza predstave „Amarcord“ u Istarskom narodnom kazalištu

B. V.

07.02.2023.

Repriza pred­sta­ve „Amarcord“, kopro­duk­ci­je Istarskog narod­nog kaza­li­šta Gradskog kaza­li­šta Pula i HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, u reži­ji i adap­ta­ci­ji Luciana Delprata na ras­po­re­du je u uto­rak 7. i sri­je­du 8. velja­če u 19.30 sati u INK‑u. U pred­sta­vi igra­ju: Olivera Baljak, Tanja Smoje, Jelena Lopatić, Aleksandara Stojanović Olenjuk, Biljana Lovre, Ivna Bruck, Serena Ferraiuolo, Jasmin Mekić, Dean Krivačić, Giuseppe Nicodemo, Edi Čelić, Mario Jovev, Andrea Tich i Deni Sanković.

Talijanski humor­ni film iz 1973. reda­te­lja Federica Fellinija, remek-dje­lo europ­ske kine­ma­to­gra­fi­je, prvi će put oži­vje­ti na pul­skoj i riječ­koj pozor­ni­ci u reži­ji nagra­đi­va­nog argen­tin­skog kaza­liš­nog umjet­ni­ka Luciana Delprata. Djelomično auto­bi­ograf­ska pri­ča o sta­re­nju, nos­tal­gič­na, duho­vi­ta, gor­ko-slat­ka dra­ma koja pri­po­vi­je­da pri­ču o razuz­da­noj sku­pi­ni liko­va u sli­ko­vi­tom tali­jan­skom gra­di­ću Riminiju, Fellinijevu rod­nom mjes­tu, vra­ća nas u reda­te­lje­vo dje­tinj­stvo i Rimini 1930-ih obi­lje­žen tra­di­ci­onal­nim druš­tve­nim spek­tak­li­ma i obi­telj­skim ritu­ali­ma. Luciano Delprato, nakon dva veli­ka uspje­ha na reper­to­aru riječ­kog Kazališta (višes­tru­ko nagra­đi­va­ni „Kralj Edip” i „Decameron”), vra­ća se reži­jom ovog dugo­oče­ki­va­nog nas­lo­va u oba kazališta.

„Na latin­skom ricor­dis što zna­či vra­ti­ti se putem srca. Zanimljivo je da nešto što bi zdrav razum pri­je pove­zao s umom, zapra­vo je više izrav­no pove­za­no s tije­lom. Kroz srce, a ne kroz gla­vu, drev­ni Rimljani pred­la­žu pro­ći ponov­no. Ne kroz nepo­mič­ni organ kon­tro­le, zatvo­ren u sku­če­noj tami luba­nje, već kroz vri­je­dan mišić smje­šten u sre­di­štu prs­nog koša koji ne pres­ta­je podrh­ta­va­ti do kra­ja naših živo­ta. Konstantno kre­ta­nje. Umjesto aps­trak­t­nih ide­ja, krv juri vena­ma. U Fellinijevom svi­je­tu, sje­ća­nje je dio tije­la koji inten­ziv­no koris­ti­mo za smi­jeh, čež­nju, poz­drav. Gorko-slat­ki opro­štaj od nevi­nos­ti što defi­ni­ra pri­je­laz iz dje­tinj­stva u odras­lu dob, buđe­nje tje­les­ne požu­de, uzne­mi­ru­ju­će iskus­tvo nazi­ra­nja bli­zi­ne kra­ljev­s­tva smr­ti. Život kao ispre­ki­da­ni sli­jed brač­nih noći i tugo­va­nja. Seks i smrt, podru­čja živo­ta gdje ide­je i rije­či pod­ba­ce, gdje vla­da samo drh­ta­vo meso. Sjećanje čini da se iskus­tvo vra­ti tijelu.

„Upravo s tim kom­pa­som upu­šta­mo se u riskan­tan zada­tak kaza­liš­ne adap­ta­ci­je (umjet­nost tije­la i pri­sut­nos­ti) ovog omi­lje­nog kino kla­si­ka (umjet­nost sno­va i sli­ka). U ovom nemo­gu­ćem pot­hva­tu jed­no od naših naj­ve­ćih nadah­nu­ća bili su Federicovi crte­ži, kao da u nji­ma pos­to­ji podru­čje posre­do­va­nja izme­đu ove dvi­je toli­ko raz­li­či­te dis­ci­pli­ne, pro­na­la­že­nje u zna­ku uda­ra, duh ruke koja je pov­la­či­la crtu na papi­ru, pomi­ču­ći se od oti­ska do oti­ska kako bi se ispu­ni­le cipe­le koje je nemo­gu­će napu­ni­ti. U vre­me­ni­ma kada se veli­ke pri­jet­nje nadvi­ja­ju nad tije­li­ma i kada se susret i dru­že­nje čine nemo­gu­ći­ma, nadam se da je pred­sta­va brač­na noć izme­đu kina i kaza­li­šta, izme­đu glu­ma­ca i publi­ke, izme­đu izgub­lje­ne proš­los­ti i buduć­nos­ti koju tre­ba osvo­ji­ti . Ako u tom svad­be­nom mar­šu, kojeg ćemo zajed­no zaple­sa­ti čim pred­sta­va poč­ne, uspi­je­mo makar i na neko­li­ko sekun­di da nam srca kora­ča­ju u istom rit­mu, ostva­rit ćemo nešto vri­jed­no – sje­ća­nja“, piše reda­telj Delprato u opi­su predstave.