Pikseli i slova

Darija Dolanski Majdak i Milan Marin izlažu u Fonticusu

Tekst i fotografije Lidija KUHAR

06.03.2023.

• Gradska gale­ri­ja Fonticusu Grožnjanu ugos­ti­la je u petak, 3. ožuj­ka dvo­je likov­nih umjet­ni­ka i nji­ho­ve samos­tal­ne izlož­be, pa su tako posje­ti­te­lji­ma pre­zen­ti­ra­ne “Sive par­ti­tu­re” zagre­bač­ke umjet­ni­ce Darije Dolanski Majdak, te rado­vi uma­škog sli­ka­ra Milana Marina obje­di­nje­ni pod nazi­vom “Letters”. U pri­sus­tvu auto­ra i broj­ne publi­ke izlož­be je otvo­rio kus­tos Eugen Borkovsky.

Geometrijska apstrakcija

Darija Dolanski  Majdak nam dono­si 20 odvo­je­nih cje­li­na akro­mat­skih, aps­trak­t­nih, kva­drat­nih sli­ka među koji­ma se isti­ču tri sa op art inter­ven­ci­ja­ma koje ostav­lja­ju dojam trodimenzionalnosti.

“Umjetnica rit­mi­zi­ra­no nižu­ći tono­ve pre­tva­ra mije­nu u vizu­al­ni doga­đaj”, kazu­je kus­tos te pojaš­nja­va: “Autorica ovu pre­zen­ta­ci­ju dije­li na dvi­je gru­pa­ci­je. Tu su rado­vi uljem na plat­nu koji­ma daje nas­lov „My Gray Skyline“ te gru­pa rado­va izve­de­na akri­lom, nešto većeg for­ma­ta, a koje nazi­va „Duboko crno”. Ona tuma­či da su rado­vi ove dru­ge gru­pe po sen­zi­bi­li­te­tu dub­lje, tajans­tve­ni­je, bar­šu­nas­te, s fini­jim gra­da­ci­ja­ma tono­va i da nisu mrač­ne samim time što su crne, već nose pozi­tiv­ne vibra­ci­je. Nudi seri­je sli­kar­skih rado­va koji pri­pa­da­ju slič­nom pro­miš­lja­nju. Svi rado­vi ima­ju šest puta šest kva­drat­nih polja ispu­nje­nih nebo­ja­ma – ras­po­nom tono­va od crne, pre­ko lepe­ze sivih, do bije­le. Tek kat­ka­da doda­je novi ele­ment: kap­lji­cu teku­ći­ne kao svo­je­vr­s­ni otklon, mogu­ći bijeg od stro­go­će moti­va. Iako ovi rado­vi nude ide­ju kre­ta­nja, pro­mje­ne, čini se da je mije­na doživ­lje­na kao mono­to­ni čin. Situaciju pred nama može­mo doži­vje­ti kao dnev­nič­ke zapi­se. Kao dis­tan­ci­ra­no bilje­že­nje ponav­lja­ju­ćih doživ­lja­ja komu­ta­ci­ja. Raznoliki ras­po­re­di sje­no­vi­tih kva­dra­ta jed­ni dru­ge pre­obli­ku­ju. Doživljaj ujed­na­če­nog kre­ta­nja, sa ili bez uve­de­nih izne­nad­nih ele­me­na­ta, svo­jom mono­to­noš­ću ini­ci­ra opu­šta­nje tije­la i buđe­nje mis­li. Ovi rado­vi nakon pri­bliž­nog išči­ta­va­nja vra­ća­ju nas sebi sami­ma u tre­nut­ke osob­nih pro­miš­lja­nja. Na dje­lu je pro­pi­ti­va­nje mije­ne kori­šte­njem aps­trak­t­nih, geome­trič­nih for­mi. Poput neka­daš­njih TV ekra­na, koji bi, u pauza­ma čeka­nja pro­gra­ma, nudi­li – emi­ti­ra­li niz pra­vil­nih, oko­mi­tih tra­ka sivog spek­tra. Piksel je prev­la­dao vizu­ali­za­ci­jom sadaš­nji­ce. Darija Majdak Dolanski dovo­di u pita­nje smi­sao i este­ti­ku suvre­me­nih komu­ni­ka­ci­ja. Nižući rado­ve koji su nas­ta­li kao seri­ja pos­tav pos­ta­je ins­ta­la­ci­ja, jedan rad.”

Umjetnica o svim rado­vi­ma kaže: “Ja sli­kam pik­se­le, jedan kva­dra­tić pred­stav­lja jedan pik­sel, to mi je bila prvot­na ide­ja.” Dodaje da su svi nje­zi­ni cik­lu­si raz­li­či­ti, ali svi su geome­trij­ska aps­trak­ci­ja na kojoj bazi­ra cije­li svoj dva­de­se­to­go­diš­nji rad. Ovo su akro­mat­ski rado­vi, sli­ke su sive i crne, na koji­ma je u pola­zi­šte stav­lje­na bije­la ili siva, niza­ni su tono­vi, a ni umjet­ni­ca nije uvi­jek zna­la kako će na kra­ju ispas­ti. Na kro­mat­skim sli­ka­ma, na koji­ma je lak­še radi­ti i kom­bi­ni­ra­ti, sli­ka sis­te­mom skyli­ne, tako da se po jed­na boja pojav­lju­je samo jed­nom ver­ti­kal­no i hori­zon­tal­no. To je motiv koji je pos­li­je modi­fi­ci­ra­la uz neka dru­ga zna­če­nja, u nekim cik­lu­si­ma išla je od crnih pre­ma bije­lim sli­ka­ma ili od veli­kih kva­dra­ta pre­ma malim kva­dra­ti­ma. Svaki nje­zin cik­lus je aps­trak­ci­ja, ali sva­ki je kon­cept za sebe, ima neku novi nado­grad­nju, novo tuma­če­nje, novo bro­ja­nje, jer se ipak radi o geome­tri­ji. “Redanjem ovih sivih tono­va nas­to­jim pos­ti­ći ritam, dina­mi­ku, spa­jam ih u trip­ti­he, te time dobi­vam pro­tok ener­gi­je, rit­mo­ve, uvi­jek paze­ći da kom­po­zi­ci­ja bude sta­bil­na i savr­še­na”, nagla­ša­va umjet­ni­ca. Promatrajući nje­na dje­la pita­li smo se dobi­va li, dok ih stva­ra, ins­pi­ra­ci­ju za ritam uz neku glaz­bu, no auto­ri­ca svo­je pre­ciz­no reda­nje tono­va voli radi­ti u tišini.

Darija Dolanski Majdak rođe­na je 1965. godi­ne u Zagrebu. Školu pri­mi­je­nje­nih umjet­nos­ti, odjel gra­fi­ke, zavr­ši­la je 1983. godi­ne u Zagrebu. Akademiju likov­nih umjet­nos­ti, nas­tav­nič­ki odjel, u Zagrebu, zavr­ša­va 1991. godi­ne i sti­če zva­nje mag. art. pro­fe­sor likov­ne kul­tu­re i likov­nih umjet­nos­ti. Izlagala je na tri­de­se­tak samos­tal­nih i pre­ko šez­de­set kolek­tiv­nih izlož­bi u domo­vi­ni i ino­zem­s­tvu. Nagrađivana neko­li­ko puta. Ima sta­tus Samostalne umjet­ni­ce u miro­vi­ni, HZSU Zagreb. Članica je HDLU‑a Zagreb.

Neiščitana svjedočanstva

Milan Marin svo­jom izlož­bom “Letters” pre­zen­ti­ra 28 kva­drat­nih rado­va dimen­zi­ja 50 sa 50 cen­ti­me­ta­ra. Pozadinu u nijan­sa­ma sivog pre­ki­da­ju rezo­vi, pone­ki u pla­vim i pas­tel­nim žutim boja­ma. Podloga na kojoj radi je tka­ni­na, mate­ri­jal je nesva­ki­daš­nji i pro­na­la­zi ga u gra­đe­vi­nar­stvu, pa rado­vi ima­ju gru­bu, reljef­nu površinu.

Kustos obraz­la­že da kre­ativ­ni pro­ces ovog sli­ka­ra poči­nje nano­še­njem neko­li­ko slo­je­va na plat­ne­ne pod­lo­ge. “U veći­ni slu­ča­je­va ona biva boga­ta pri­kri­ve­nim tono­vi­ma, uvi­jek gru­ba, ras­te­ri­ra­na, uz bar­šu­nas­ti odziv. Umjetnik je razvio karak­te­ris­ti­čan način izved­be rada raz­no­rod­nim nes­li­kar­skim mate­ri­ja­li­ma. To su, osim pig­men­ta, i pije­sak, cement, gra­đe­vin­ska lje­pi­la; zapra­vo vari­jan­ta fres­co nači­na brzog rada na svje­žoj pod­lo­zi. Autor, una­toč aps­trak­t­nom karak­te­ru rado­va, uvi­jek neka­ko upli­će ele­men­te real­nog. Umjetnik je, una­toč dugo­go­diš­njem bav­lje­nju sli­kar­stvom, i dalje nevje­ro­jat­no spon­tan, uz snaž­no nagla­šen smi­sao za kom­po­zi­ci­ju. Kolor koji zapa­ža­mo naj­češ­će pro­vi­ru­je iz dub­ljih slo­je­va rado­va. Ne nala­zi­mo tekst, ali zapa­ža­mo slov­ne zna­ko­ve. Ponegdje je to zapis nalik gra­fi­tu ili dje­čjoj šari. Ritam je nagla­šen ras­po­re­dom naku­pi­na ozna­ka. Frekvencija ele­me­na­ta mije­nja se od rada do rada i unu­tar kadra poje­di­nog rada. Tragovi akti­vi­te­ta neri­jet­ko izla­ze iz for­ma­ta sli­ke. Pred nama je razvoj pro­miš­lja­nja koji je tije­kom reali­za­ci­je pro­šao niz doživ­ljaj­nih i spoz­naj­nih poma­ka. Poput nekih sta­rih zamr­lja­nih zapi­sa koji, i bez detalj­nog išči­ta­va­nja, suge­ri­ra­ju emo­ci­ju, doživ­ljaj. Moguće poru­ke, zapra­vo pita­nja, autor ura­nja u bje­li­nu gale­rij­skog mira. Potrebna je mašto­vi­tost, misa­ona ener­gi­ja za odgo­ne­ta­nje. Dramaturški naboj daje kon­trast nutri­ne i vid­lji­ve vanj­šti­ne”, kazu­je Borkovsky.

Upitan što ga je nadah­nu­lo i ima­ju li nje­go­vi rado­vi povez­ni­cu s gra­fi­ti­ma, Milan Marin odgo­va­ra da se ovdje radi o aso­ci­ja­tiv­nom sli­kar­stvu i da ga svat­ko može na svoj način pro­tu­ma­či­ti, pus­ti­ti mašti na volju. “Moja je ide­ja bila zapra­vo pro­miš­lja­nje, da se vra­ti­mo malo u povi­jest, pos­tan­ka uop­će, odak­le smo i što smo. Je li misao, kao kate­go­ri­ja, nas­ta­la zajed­no s izgo­vo­re­nom rije­či ili je jed­no od to dvo­je pri­je nas­ta­lo, to je enig­ma koju ćemo teško moći odgo­net­nu­ti. Međutim pismo je nešto što je pro­mi­je­ni­lo tijek naše civi­li­za­ci­je. To je zapra­vo skla­di­šte­nje naše memo­ri­je. Memorija je jed­no od naj­ve­ćih vri­jed­nos­ti uma, sve ono što smo pos­ti­gli do sada je zahva­lju­ju­ći pismu jer smo mogli memo­ri­ra­ti i stvo­ri­ti skla­di­šta svih naših pos­tig­nu­ća. To je ustva­ri ta empi­ri­ja koju smo uspje­li saže­ti u knji­ge, pismo je gru­pi­ra­lo sve ono što danas ima­mo. Pismo je jedan od naj­ve­ćih feno­me­na naše civi­li­za­ci­je i to me je ponu­ka­lo da na jedan likov­ni način pri­đem toj temi”, rekao je umjet­nik i dodao da je svo­ju spe­ci­fič­nu teh­ni­ku rada raz­ra­đi­vao zad­njih tri­de­se­tak godi­na da bi došao do sadaš­nje faze rada s tim masa­ma, s puno slo­je­va, puno ges­te, s bojom koja pro­vi­ru­je iz unu­traš­njos­ti same pod­lo­ge, s bar­šu­nas­tom bojom koja se pos­ti­že s raz­nim pre­ma­zi­ma, a to je pro­ces koji je tra­jao niz godi­na da bi se doš­lo do sadaš­njih rezul­ta­ta. “Pomalo aso­ci­ra na fres­co sli­kar­stvo sta­rih maj­sto­ra, među­tim to je na jedan suvre­men način obra­đe­no i ja sam evo nas­to­jao da pove­žem tu neku našu sli­kar­sku povi­jest kroz današ­nji suvre­me­ni izraz. Ovdje se radi o istra­ži­va­nju for­mi slo­va, zna­ka. Jer mi kad piše­mo kao da sli­ka­mo, sli­ka­mo kao da piše­mo, piše­mo o našim unu­traš­njim osje­ća­ji­ma kroz sli­ke. Slike i pismo su pove­za­ni. Forme samih zna­ko­va su ustva­ri likov­ne for­me”, zaklju­ču­je Milan Marin.

Milan Marin diplo­mi­rao je Povijest umjet­nos­ti na Filozofskom fakul­te­tu u Ljubljani gdje je i na Akademiji za likov­nu umjet­nost i obli­ko­va­nje, magis­tri­rao sli­kar­stvo. Sudjelovao je na broj­nim samos­tal­nim i skup­nim izlož­ba­ma u Hrvatskoj i ino­zem­s­tvu. Dobitnikom je više od pede­set među­na­rod­nih nagra­da i priz­na­nja. Radovi mu se nala­ze u mno­gim pri­vat­nim i jav­nim zbir­ka­ma. Dvije skul­p­tu­re mu se nala­ze na jav­nim povr­ši­na­ma gra­da Umaga. Kao kus­tos reali­zi­rao je više temat­skih pro­jek­ta. Obavlja duž­nost pred­sjed­ni­ka Hrvatskog druš­tva likov­nih umjet­ni­ka Istre. Živi i radi u Umagu.