Mariana Ban i Luisa Ritoša izlažu u grožnjanskoj Gradskoj galeriji Fonticus

B. V.

31.03.2023.

„Isijavanja“ i „Zaboravljene“

• Dvije samos­tal­ne izlož­be – Mariane Ban „Isijavanja“ i Luise Ritoša „Zaboravljene“ bit će otvo­re­ne u subo­tu, 1. trav­nja u 19 sati u Gradskoj gale­ri­ji Fonticus u Grožnjanu.

„Prolaznost živo­ta, pro­mjen­lji­vost sta­nja tije­la, nela­go­da nemi­nov­nog nes­tan­ka oso­be, kao da su okos­ni­ca ovog likov­nog pro­jek­ta Mariane Ban. Čini se da tema, pre­mi­sa nje­nog vizu­al­nog pro­pi­ti­va­nja dodi­ru­je sta­sa­nje, zre­nje, sta­re­nje i smrt­nost pri­pad­ni­ka ljud­skog roda. Uz tje­les­ne pro­mje­ne vežu se zasi­gur­no i psi­hič­ke mije­ne per­cep­ci­je, ovis­ne o vre­me­ni­tos­ti per­so­na. Pitamo se je li pred nama neko dru­že­nje. No, uvi­đa­mo da auto­ri­ca tek meta­fo­rič­no koris­ti grupu.

„Umjetnica nas okru­žu­je znat­nim for­ma­ti­ma uz izved­bu teh­ni­kom ulja­nih boja na papir­noj pod­lo­zi. Na rado­vi­ma prev­la­da­va pig­ment caput mortuum/violet, kar­di­nal lju­bi­čas­ta, ili Mars lju­bi­čas­ta. Specifičnost i ovih rado­va umjet­ni­či­na je ino­va­tiv­na pro­vo­ka­ci­ja, ide­ja da se rado­vi mogu vidje­ti obos­tra­no. Autorica pre­pu­šta pig­men­tu na volju da se pro­bi­je kroz slo­je­ve papi­ra i da for­mi­ra obli­ke na dru­goj stra­ni pod­lo­ge. Ona pone­kad odlu­ču­je poka­za­ti oba lica for­ma­ta. Ovaj pos­tu­pak dra­ma­ti­zi­ra situ­aci­ju. U pita­nju su ljud­ski liko­vi koji se pojav­lju­ju nešto jas­ni­jih obli­ka, ocr­ta­ni­ji na jed­noj stra­ni, a znat­no zamu­će­ni­ji na dru­goj. Događa se efekt mut­nog ogle­da­la. Ovo nudi više mogu­ćih išči­ta­va­nja. Poput sje­na, duho­va ili aure – tje­les­nog ener­get­skog polja, mogu­ća aso­ci­ja­ci­ja doka­za ener­get­ske biv­s­tve­nos­ti, poput Kirlianove foto­gra­fi­je“, piše kus­tos Eugen Borkovsky o izlož­bi Mariane Ban.

„Luisa Ritoša pred­stav­lja recent­nu kolek­ci­ju likov­nih ostva­re­nja. Odmah pri­mje­ću­je­mo da su u pita­nju žene i mašto­vi­tim vizu­ali­za­ci­ja­ma obi­lje­že­no pro­pi­ti­va­nje nji­ho­ve pozi­ci­je u druš­tvu. Jer, tije­kom povi­jes­ti žene su veći­nom sma­tra­ne inte­lek­tu­al­no, moral­no i dušev­no sla­bi­ji­ma od muška­ra­ca, zbog čega ih se zadr­ža­va­lo u pri­vat­nom podru­čju živo­ta te isklju­či­va­lo iz jav­no­ga uskra­ći­va­njem poli­tič­kih i druš­tve­nih pra­va (gla­so­va­nje, obra­zo­va­nje, eko­nom­ska neo­vis­nost, tje­les­na auto­no­mi­ja i dr.). Najranijom zago­vor­ni­com pra­va žena spo­mi­nje se Christine de Pisan, čija su dje­la, objav­lje­na 1405. (Knjiga o gra­du žena, Knjiga o tri vrli­ne…). Iako su odre­đe­na pred­fe­mi­nis­tič­ka nas­to­ja­nja zabi­lje­že­na već od antič­kih vre­me­na, tek su se u XIX. sto­lje­ću javi­la ozbilj­na akti­vis­tič­ka kre­ta­nja koji­ma je cilj druš­tve­na, soci­jal­na, poli­tič­ka i eko­nom­ska rav­no­prav­nost spo­lo­va, odnos­no izjed­na­ča­va­nje pra­va žena s pra­vi­ma muškaraca.

„Sva izlo­že­na dje­la na zido­vi­ma nas­ta­la su teh­ni­kom kola­ža. Autorica usmje­ru­je paž­nju na tiska­ne medi­je, doku­men­te, povi­jes­ne foto­gra­fi­je, čak i nađe­na pisma iz kojih ili koji­ma for­mi­ra plo­he rado­va. Unatoč kom­bi­na­ci­ja­ma ele­me­na­ta na pro­por­ci­onal­no neujed­na­čen način, rado­vi dje­lu­ju kom­po­zi­cij­ski sta­bil­ni kao cje­li­ne. Dok su jed­ni boga­ti kolo­rom, dru­gi su crno-bije­li, pa se doima­ju poput gra­fi­ka. Na neki­ma zapa­ža­mo nara­tiv­ne aso­ci­ja­ci­je kom­bi­na­ci­ja­ma pre­poz­nat­lji­vih ele­me­na­ta. Oni čine cje­li­ne pri­mak­nu­te rubo­vi­ma nadre­aliz­ma. Svaki ele­me­nat je važan pa rado­vi zah­ti­je­va­ju paž­lji­vo pro­ma­tra­nje i išči­ta­va­nje. Mnogi deta­lji ima­ju sim­bo­lič­ka zna­če­nja. Iako je pro­jekt jako seri­ozan po pre­mi­si, poneg­dje nala­zi­mo čak i humor­ne vizu­ali­za­ci­je“, navo­di kus­tos Borkovsky.