Nagrada Ivan Goran Kovačić pripala je Senku Karuzi, a dobitnik Gorana za mlade pjesnike je Vid Bešlić
Objavljeni dobitnici nagrada 60. Goranovog proljeća
• Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu pripala je Senku Karuzi za knjigu „Nestajanje“ (MeandarMedia, 2020.), dok je ovogodišnji dobitnik nagrade Goran za mlade pjesnike Vid Bešlić, za rukopis naslovljen „Ektoplazma“.
Žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar jednoglasno je donio odluku da se nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu objavljenu u dvogodišnjem razdoblju dodijeli knjizi Senka Karuze „Nestajanje“. Na natječaj je pristiglo 95 naslova, od kojih je 93 odgovaralo njegovim uvjetima i propozicijama. U finalu su za nagradu konkurirale također knjige: „Ponornice“ Krešimira Bagića (Meandarmedia, 2021), „Vježbe hrabrosti“ Gorana Bogunovića (Durieux, 2021), „Skica za junakinju“ Sanje Lovrenčić (Mala zvona, 2021) i „Proces gorenja“ Darka Šeparovića (Durieux, 2022).
„Knjiga „Nestajanje“ Karuzin je pjesnički prvijenac, kojim je otvorio svoju poetsku dionicu. U ovoj je zbirci na površinu izbio pjesnički impuls koji se nije očitovao samo u nastupima, nego i u knjigama Karuzine kratke proze, osobito ondje gdje se autor osvjedočio kao majstor kratkih poteza, od zbirke „Busbuskalai“ (1997) preko „Vodiča po otoku“ (2005) pa sve do „Fotografija kraja“ (2018). U tekstovima što stanu na jednu stranicu, a koji žanrovski šeću od kratke priče do crtice i pjesme u prozi, Karuza u nekoliko nabačaja gradi atmosferu i oblikuje perspektivu, prepleće emociju i misao i na kraju sve zavrće autoironičnom poantom. Ton pritom najčešće ostaje staložen i kontroliran, što je često podcrtano karakterističnim pripovjednim „mi“ kojim se donekle poopćava udio osobnog i intimnog. Čita li se zbirka „Nestajanje“ u relaciji prema takvoj (poetskoj) prozi, u oči upada činjenica da ovdje nije riječ o pukom ogoljenju poetske srži od proznoga tkiva niti o stihovnom preoblikovanju poznate prozne materije – na djelu je otkrivanje jednog sasvim novog prostora i njegovih mogućnosti, i upravo taj zamah otkrića nosi ove pjesme i čini ovu knjigu uzbudljivim štivom. Ono što je naoko prepoznatljivo Karuzino sada se zatječe iz jedne sasvim nove perspektive, čuje se kao jedan drugačiji glas.
„Na koncu, može se reći da je „Nestajanje“ ujedno i ispovijest, i svođenje računa, i puštanje mašti na volju; knjiga koja ne pravi razliku između velikih tema i malih stvari. Moglo bi se reći da se radi o poeziji stečenoga iskustva, ali stvar je u tome da upravo to iskustvo dolazi pod znak pitanja – da poezija počinje tamo gdje se iskustvo provjerava, prihvaća ili odbacuje. Tamo gdje se miješaju očaj i smijeh Karuza ispisuje svoje najbolje stihove, pjesme koje se pamte“, piše Branislav Oblučar u obrazloženju odluke žirija.
Na ovogodišnji natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike pristiglo je ukupno 38 rukopisa. Žiri u sastavu: Marija Dejanović, Dinko Kreho i Branko Maleš žirirao je anonimno, pod šiframa, i jednoglasno kao najbolji odabrao rukopis Vida Bešlića, naslovljen „Ektoplazma“. Žiri je također odlučio pohvaliti rukopise „Kuća na otoku“ Silbe Ljutak, „Kosa nam ne smije biti mokra“ Nikole Serdara i „Iz mraka se bježi ravno u kaktus“ Mateje Tutis.
„“Ektoplazma“ Vida Bešlića zaokružen je i pomno osmišljen konceptualni rukopis pjesama u prozi pisan snažnim, originalnim autorskim glasom. Dominantno sredstvo prikazivanja tekstualne građe je naracija u prvom licu jednine, uz ujednačeno i dosljedno korištenje interpunkcije koja svojim karakteristikama ne odstupa od svakodnevnog razgovornog jezika. Jednostavnim se i pročišćenim stilom – koji je, uz poneke iznimke, pretežito lišen metafora, metonimija i epiteta – kombinira minuciozno bilježenje detalja iz svakodnevice s kontemplacijama i refleksijama o većim temama poput prolaznosti, smrtnosti i budućnosti, zbog čega se rukopis doima gotovo kao dnevnički zapis. Tematski, ovaj bi se rukopis mogao svrstati u zavičajnu i egzistencijalističku poeziju. „Ektoplazma“ je knjiga o Baniji, o potresu kao prijelomnoj točki, trenutku nakon kojeg se ratom obilježena prošlost ove regije, iskazana kroz usmene legende i uspomene na preminule ljude, prikazuje simultano s autofikcionalnim zapisima u prvom licu koji dočaravaju besperspektivnu sadašnjost lirskog subjekta i ljudi koji ga okružuju, tvoreći tako dojam da su prošlost, sadašnjost i budućnost u ovom rukopisu jedna točka na karti Banije – točka pucanja kataklizmičkih razmjera“, piše Marija Dejanović u obrazloženju žirija.
