Najbitnije je doista sjesti i otvoreno slušati osobu
Pulski fokus: “Odlučna” – izložba Nine Đurđević u Dnevnom boravku DC‑a Rojc
Tekst Daniela KNAPIĆ • Foto Dejan ŠTIFANIĆ iz arhiva Rojcneta
• Možemo se već sada odlučiti ljepše ponašati jedni prema drugima, s malo više prihvaćanja i razumijevanja, što će također biti neki korak ka društvu koje će biti otvorenije i mekše – Nina Đurđević •
• Svakog radnog dana do konca ožujka u Dnevnom boravku DC‑a Rojc može se posjetiti multimedijalnu izložbu „Odlučna“ vizualne umjetnice Nine Đurđević. Otvorena je u četvrtak, 9. ožujka kad je tu upriličen i razgovor s autoricom i s psihologinjom Sanjom Tolić, prenošen i na Radio Rojcu.
Potaknuta dvjema tragedijama u vlastitoj obitelji, u „Odlučnoj“ se Nina Đurđević bavi delikatnom temom suicida, portretirajući osobe koje imaju iskustvo (neuspjelog) samoubojstva i bile su o tome voljne s njom otvoreno progovoriti. Izložba se sastoji od devet portreta velikog formata, osoba fotografiranih na mjestima pokušaja samoubojstva, dva njena autoportreta s mjesta gdje su se ubili njeni otac i brat, te još 300-tinjak fotografija manjeg formata koje se projiciraju na zid. Svakom portretu je pridružen i popratni autoričin tekst, a u podlozi ide 30 minutni audio uradak.
U uvodu, moderator večeri Jan Franjul je u ime organizatora, Udruge Proces, izložbu predstavio kao prvi u nizu zanimljivih programa koji će se ove godine tu događati u sklopu manifestacije „Proces 2023.“, te upitao Ninu kako se odlučila za ovu temu i kako je u nju krenula…
„Osjećala sam da me nešto muči i želim to izbaciti“, pričala je Nina o izložbi koja je započela kao svojevrsna samo-terapija. „Postavši svjesna da u obitelji imam dva suicida željela sam to izraziti i dvije sam godine razmišljala o konceptu. Pitala sam se kako pristupiti temi samoubojstva, a da ne uđem u patetiku ili dramu, da je prikažem racionalno, bez naglaska na emocijama. Trebalo mi je dvije godine i da nađem hrabre protagoniste koji su željeli podijeliti svoju priču, jer je tema prilično zatvorena, stigmatizirana, o njoj se ne priča, kao što se ni o našim emocijama puno ne priča.“
Podsjetivši da izložbu čini i zvučni zapis razgovora s portretiranim osobama na mjestima njihovih pokušaja, Jan je dalje pitao kako su tekli ti razgovori i susreti.
„Tema je osjetljiva, te ljude nisam poznavala, a trebali smo pričati o nečemu doista intimnom. Prvo bi ih kontaktirala izloživši projekt, te potom puštala da prespavaju, odluče žele li sudjelovati. Prije samog fotografiranja snimali smo razgovore, koje su oni autorizirali i sve je prošlo kroz dogovor. Priča je bila jako transparentna, no mislim da je ključni moment bilo moje osobno iskustvo, kao poveznica koja nas je stavljala u jednaku, ravnopravnu poziciju. Ako bi pristali, dogovorili bi dan kada ćemo ići fotkati. Neki su se na mjesta gdje su se pokušali ubiti vratili nakon više godina, ponovno se suočavajući s tim iskustvom. Stoga nismo mogli odmah krenuti u fotografiranje, nego smo prvo snimali razgovore s njima iz kojih je nastao 30 minutni dramaturški zapis s isječcima tih razgovora. Sve je dopunjeno i običnim mobitelskim fotkama u kojima sam željela prikazati neke njihove životne situacije i male radosti“, kazala je Nina, dodajući na Janovu opasku kako je riječ i o aktivističkoj izložbi: „Super je imat priliku nešto reći, a istovremeno se i suočiti s time. Mislim da izložba progovara o univerzalnim temama.“
Druga gošća večeri bila je psihologinja i gestalt psihoterapeutkinja Sandra Tolić i Jan ju je upitao zašto su suicid i općenito psihički problemi nešto što „volimo baciti pod tepih“.
Ona je odgovorila kako smatra da je to i generacijsko pitanje, jer primjećuje da –dok je kod starijih dominantan stav „šuti i trpi“ i stigmatizacija mentalnih problema, a srednja generacija odbacuje trpljenje, ali i dalje šuti – mladi ili „Gen X“ više ne šute, otvoreno progovaraju o svojim stanjima i manje se libe zatražiti stručnu pomoć.
Nedostaje kadra i podrške sustava, diskutiralo se dalje, te je Jan naveo i podatak da je u Hrvatskoj stopa suicida veća od EU prosjeka. Razvijene zemlje – pričala je dalje Tolić – imaju pomno osmišljene strategije zaštite mentalnog zdravlja, a kod nas je lani nacrt domaće strategije od 2020. do 2030. tek stavljen na red za savjetovanje i bilo je puno manjkavosti i primjedbi – npr. da ne uključuje djecu i mlade, ne govori o potrebi za više psihologa i stručne podrške u školama, a i financijska podrška je neizvjesna. Također, taj nacrt nije uključio vrijeme post-pandemije, u kojem je utvrđen općenito porast mentalnih poteškoća, ali i porast broja mladih s pokušajima suicida.
„Sustavne Podrške zapravo nema. Bilo je nekih udruga ili čak volonterskih okupljanja roditelja, ali državne potpore nema“, nadovezala se Nina, prepričavši primjer jedne od svojih protagonistica koja je tražila pomoć, ali nakon svakog od višekratnih pokušaja samoubojstva samo su joj pripisivali lijekove i slali doma, natrag u nesnošljive situacije.
Konstatirajući kako je sve više osoba s poteškoćama mentalnog zdravlja, a prevencije nema (jer „smo narod koji samo gasi požar“), Sandra Tolić je pohvalila način na koji je Nina obradila temu, za razliku od medija koji joj često pristupaju senzacionalistički, veličaju i dodaju nepotrebne detalje, što izaziva tzv. „Werterov efekt“ povećanja suicida. To je i Nina potvrdila, ispričavši kako je neko vrijeme radila kao fotograf crne kronike i samoubojstva se iz istog razloga nikad nisu objavljivala.
„Što nam je činiti ako nam se osoba povjeri da je suicidalna?“, pitao je dalje Jan.
Iako često mislimo da će osoba počinit suicid ako o tome s njom pričamo, zapravo je puno veći rizik ako to ignoriramo, poričemo i ništa ne poduzimamo – pričala je dalje Tolić – Najbitnije je doista sjesti i otvoreno slušati osobu, ne umanjivati i omalovažavati njeno iskustvo, ne iz neke naše bespomoćnosti govoriti: „ti to možeš, sve će biti u redu, stvari će se promijeniti“. To je jedan vrlo intiman i slojevit proces osobe koja duboko u sebi jako pati i treba shvatiti težinu njene situacije. Naravno da suicid nije dobro rješenje, ali postoje razlozi –sama pomisao „Želim se ubiti“ je gotovo normalna reakcija na vrlo nenormalnu situaciju u kojoj se ta ideja pojavi. Bitno je s jedne strane ne preuzimati na sebe spašavanje te osobe, ali isto tako treba biti podrška u smislu brige i poticanja na traženje stručne pomoći, jer se suicidalne osobe jako teško pokreću u tom smjeru.
Nina je dodala da, neovisno o postojanju stručne pomoći, možemo nešto i sami za sebe učiniti dok tu pomoć čekamo, pronaći snagu u sebi koju trebamo osvijestiti i upotrijebiti je da se izvučemo iz teških situacija. „Ono što sam uočila u razgovoru s akterima, ali i s drugima koji nisu željeli sudjelovati u projektu je dojam da se oni zapravo ne žele ubiti nego žele promjenu, a ne vide da je ona moguća. Nađeš se u nekom stanju, zarobljen u situacijama koje se ponavljaju i dugo traju i ne vidiš drugačije perspektive.“
Tolić se složila da treba tražiti snagu u sebi, jer suicid nikad nije „Želim si oduzet život“, nego „Želim da ovaj osjećaj u meni prestane“. Istraživanja osoba koje su suicid preživjele potvrđuju da su sve u samom trenutku pokušaja pomislile: „Ne, ne želim umrijeti.“ Međutim, nalaženje snage u sebi je ponekad vrlo teško ako je osoba zapela u toj kaljuži. Zato je jako važna podrška okoline i prijatelja – smatra Tolić – potrebno je validirati iskustvo, „prodrmati“ osobu i pružiti joj osjećaj da je netko za nju tu.
Kako se Udruga Proces bavi LGBT+ osobama, kod kojih je rizik suicida veći (a i na ovoj izložbi su u većini), Jan je pitao zašto je tome tako…
Sandra Tolić je odgovorila da se u literaturi kao najčešći uzroci suicida navode upravo pitanja identiteta i seksualnosti, a tu su LGTB+ osobe puno ranjivije. Kod njih nije samo stvar „tko sam i što sam“, nego ima još puno drugih slojeva – od diskriminacije, isključivanja, bulinga, nasilja, odbacivanja od strane obitelji itd. Zato su – smatra – bitne i ovakve izložbe, zbog osjećaja pripadanja i validacije koji pružaju osobama kojima se slične misli vrzmaju glavom. One tu mogu osjetiti nadu, pomisliti „možda ipak nisam sam/a na svijetu, možda tu mogu dobiti osjećaj razumijevanja, a ne samo odmahivanje rukom, unižavanje, gaslighting“ , jer koliko god želimo izraziti svoju individualnost i identitet i dalje smo društvena bića i treba nam taj kontakt – zaključila je Tolić.
Na pitanje iz publike: kako bi trebao izgledati dobar preventivni program?, Tolić je odgovorila da treba krenuti od škole, od povećanja broja stručnjaka (a ne da jedan psiholog radi s tisuću djece), zatim uvesti građanski odgoj, ima raznih inicijativa, ali pitanja mentalnog zdravlja i ljudskih prava zapinju na politici. Dodala je da se stvari doista sporo pokreću, ali kad vidi ovakve izložbe, a i mlađe generacije i njihovu spremnost na raspravu o ovakvim temama ipak vidi i pomake i nadu.
„Slažem se“, nadovezala se Nina, „Imam u zadnje vrijeme potrebu naglasiti samoj sebi da zajednica može stvarno učiniti čuda i u pozitivnom smjeru. Znam da živimo u problematičnom i teškom svijetu, ali kao što možemo činiti grozote, možemo i neke divne stvari-počevši od toga da se možemo ljepše ponašati jedni prema drugima, s malo više prihvaćanja i razumijevanja. To možemo napraviti već sada i to će također biti neki korak ka društvu koje će biti otvorenije i mekše“, zaključila je.
Nina Đurđević (1980, Brežice, Slovenija) je snimateljica i fotografkinja. Završila je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, a usavršavala se na Master programu za fotografiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Članica je ULUPUH‑a od 2011. godine, a od 2017. učlanjena je u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika. Fotografije iz njezine serije Objekt(iv)na nalaze se u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je dobila brojne nagrade i priznanja za svoj rad.
