„Zaboravljene“ i „Isijavanje“

(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Izložba Luise Ritoša i Mariane Ban u Gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu

Tekst i fotografije Marko ŠORGO i Lidija KUHAR

07.04.2023.

Otvorenje još jed­ne dvos­tru­ke izlož­be u Gradskoj gale­ri­ji Fonticus u Grožnjanu odr­ža­no je u  subo­tu 1. trav­nja. Jedna od njih ima­la je ženu u sre­di­štu, a dru­ga muškar­ce kao glav­ne moti­ve. Izlažu Mariana Ban i Luisa Ritoša, a nji­ho­vi pos­ta­vi nose naziv „Zaboravljene“ i „Isijavanje“. Obe su auto­ri­ce Istranke, Ritoša iz Pazina a Ban i Pule.

Anomalija egzistencije u očima umjetnika

Mariana Ban izla­že osam sli­ka veli­kog for­ma­ta, pri­ka­za­ni su liko­vi oso­ba na čijim lici­ma i tije­li­ma je vid­ljiv pro­živ­lje­ni život. Likovi su goli, a neki se od njih ponav­lja­ju, kako bi se možda dalo do zna­nja da pat­nja može biti pri­sut­na u bilo kome, ili je even­tu­al­no sva­ki od nas­li­ka­nih liko­va arhe­tip raz­nih vrsta izmu­če­nih lju­di. Prilagođavala je i defor­mi­ra­la nji­ho­ve izra­ze lica da odgo­va­ra­ju spe­ci­fič­nim polo­ža­ji­ma tije­la. Od svih sli­ka, dvi­je su okre­nu­te licem pre­ma zidu, tako da se vidi samo zale­đe i mut­na silu­eta liko­va. Pulska sli­ka­ri­ca time uskra­ću­je poka­za­ti dio svo­jih rado­va publi­ci, ostav­lja­ju­ći veo taj­ni iza sebe, te pojaš­nja­va da je to zapra­vo nje­na ide­ja, izra­ža­va­ju­ći time da se tre­nu­ci egzis­ten­ci­jal­ne kri­ze repli­ci­ra­ju u našim gla­va­ma kroz maglu. Umjetnica nagla­ša­va moti­ve, a namjer­no se u pot­pu­nos­ti odrek­la poza­di­ne i pej­za­ža jer sma­tra da svat­ko nosi u svom izra­ža­ju njih tisu­ću. “Htjela sam pri­ka­za­ti čovje­ka, tra­go­ve živo­ta, te stvar­no život­no iskus­tvo”, nagla­ša­va Ban.

Kustos Eugen Borkovsky tuma­či da Mariana Ban izlož­bom “Isijavanje” pri­ka­zu­je pro­laz­nost živo­ta, pro­mjen­lji­vost sta­nja tije­la te nela­go­du nemi­nov­nog nes­tan­ka oso­be. “Čini se da tema, pre­mi­sa nje­nog vizu­al­nog pro­pi­ti­va­nja dodi­ru­je sta­sa­nje, zre­nje, sta­re­nje i smrt­nost pri­pad­ni­ka ljud­skog roda. Umjetnica nas okru­žu­je znat­nim for­ma­ti­ma uz izved­bu teh­ni­kom ulja­nih boja na papir­noj pod­lo­zi. Specifičnost ovih rado­va umjet­ni­či­na je ino­va­tiv­na pro­vo­ka­ci­ja, ide­ja da se rado­vi mogu vidje­ti obos­tra­no. Autorica pre­pu­šta pig­men­tu na volju da se pro­bi­je kroz slo­je­ve papi­ra i da for­mi­ra obli­ke na dru­goj stra­ni pod­lo­ge. Ona pone­kad odlu­ču­je poka­za­ti oba lica for­ma­ta. Ovaj pos­tu­pak dra­ma­ti­zi­ra situ­aci­ju. U pita­nju su ljud­ski liko­vi koji se pojav­lju­ju nešto jas­ni­jih obli­ka, ocr­ta­ni­ji na jed­noj stra­ni, a znat­no zamu­će­ni­ji na dru­goj. Događa se efekt mut­nog ogle­da­la koje nudi više mogu­ćih išči­ta­va­nja. Zapažamo da umjet­ni­ca osta­tak pod­lo­ge ostav­lja praz­nim. Odustajanjem od ide­je ambi­jen­ta, defi­ni­ci­je okru­že­nja, ona uspi­je­va doves­ti dra­ma­ti­ku sce­na do kul­mi­na­ci­je. Pred nama su plo­he ispu­nje­ne muškim figu­ra­ma. Likovi su raz­li­či­tih dobi: od mla­di­ća do čovje­ka u poz­nim godi­na­ma živo­ta. Svi su nagi i čes­to u nekom pokre­tu. Ne može­mo reći da se sva­đa­ju, ali zapa­ža­mo da ges­ti­ku­li­ra­ju. Ponegdje nam se čini da možda i komu­ni­ci­ra­ju, no, veći­na akte­ra zabi­lje­že­na je u samopromišljanju.

„Strah od smrt­nos­ti pro­ži­ma cije­li ljud­ski vijek. Umjetnica kao da želi izre­ći ide­ju nesi­gur­nos­ti, tje­sko­be napor­ne suvre­me­nos­ti. Uz to, i spoz­na­ju o kra­ju pos­to­ja­nja poje­din­ca. Tako pokre­ti ovih oso­ba kao da iska­zu­ju osje­ćaj stra­ha, napo­ra, ne/prihvaćanja neumit­nog nes­tan­ka oso­be, nje­go­va tije­la na kra­ju život­nog cik­lu­sa. To je naro­či­to dojm­lji­vo na stra­ni­ca­ma rado­va koji su pred­stav­lje­ni sa straž­nje stra­ne pod­lo­ga. Ovdje kao da aura, koja je ener­gi­ja, tje­les­no elek­tro­mag­net­sko polje, dje­lu­je kao rijet­ko vid­ljiv pro­du­že­tak fizič­kog tije­la. Mariana Ban nudi sna­žan dojam otu­đe­nja: ogo­ljen i biza­ran, a tekstovi/slike obli­ko­va­ni su goto­vo asket­ski. Sve je prot­ka­no rezig­na­ci­jom i apsur­dom. Preklapaju se teme: pro­tje­ca­nje vre­me­na, čeka­nje, banal­na sva­kod­ne­vi­ca, nemo­guć­nost komu­ni­ka­ci­je, samo­ća, pro­pa­da­nje, smrt. Umjetnica pro­pi­tu­je ljud­sku krh­kost pre­kri­ve­nu ide­jom poti­ski­va­nja spoz­na­je o pla­štu nes­tan­ka koji će jed­nom zasi­gur­no oba­vi­ti sva­kog od nas”, rekao je Borkovsky.

Mariana Ban rođe­na je 1997. godi­ne u Puli. Umjetnošću se poče­la bavi­ti kroz sred­njo­škol­sko obra­zo­va­nje pri Školi za pri­mi­je­nje­nu umjet­nost I dizajn u Puli, gdje je zavr­ši­la smjer gra­fič­kog dizaj­na pod men­tor­stvom Denisa Sardoza. Po zavr­šet­ku ško­le, upi­su­je Akademiju pri­mi­je­nje­nih umjet­nos­ti u Rijeci, smjer sli­kar­stva. Jedan je i od vodi­te­lja radi­oni­ce “Slikarski ℗oku­šaj “ čiji je cilj bio stu­den­ti­ma neumjet­nič­kog usmje­re­nja dati uvid u osno­ve likov­nog govo­ra kroz teori­ju i prak­su. Trenutno poha­đa diplom­ski stu­dij sli­kar­stva na pret­hod­no spo­me­nu­toj Akademiji te radi na opu­su diplom­skih rado­va pod nazi­vom “Znoj ljud­skog mesa”, uz men­tor­stvo Damira Stojnića i asis­ten­ci­ju Mirne Kutleše. Izlagala je na bro­jim skup­nim i samos­tal­nim izložbama.

Žena ratnica u središtu izričaja

Luisa Ritoša je pred­sta­vi­la video rad i 37 kola­ža. Autorica je kom­bi­ni­ra­la por­tre­te žena iz proš­los­ti s foto­gra­fi­ja­ma i mate­ri­ja­lom koji nas okru­žu­ju. Dimenzije dje­la kre­ću od mini­ja­tu­ra, njih 11, do for­ma­ta 100 sa 70 cm.

Osobe čiji su por­tre­ti pri­ka­za­ni su naj­češ­će žene koje su sudje­lo­va­le u Drugom svjet­skom ratu kao par­ti­zan­ke, ali ima i knji­žev­ni­ca čija su dje­la auto­ri­či­na nadah­nu­ća. Luisine juna­ki­nje se nala­ze u kon­tras­tu s deko­ra­ci­ja­ma, komo­di­te­ti­ma i inte­ri­je­ri­ma današ­nji­ce. Motivi i mate­ri­ja­li na Ritošinim rado­vi­ma ne pri­pa­da­ju likov­noj umjet­nos­ti, nego su oni uve­ze­ni. Žene pri­ka­za­ne u sre­di­štu ovog pos­ta­va, mno­ge nose vatre­no oruž­je, a umjet­ni­ca isti­če da je taj dopri­nos žena rat­ni­ca zapra­vo ono što je želje­la istrg­nu­ti iz zabo­ra­va. Dio koji se odno­si na knji­žev­ni­ce je obo­ga­ćen QR kodo­vi­ma da bi pru­ži­la dodat­ne infor­ma­ci­je pro­ma­tra­či­ma koji bi htje­li zna­ti više.

Luisa Ritoša pred­stav­lja recent­nu kolek­ci­ju likov­nih ostva­re­nja u čijem su sre­di­štu žene te je kroz mašto­vi­te vizu­ali­za­ci­je obi­lje­že­no pro­pi­ti­va­nje nji­ho­ve pozi­ci­je u druš­tvu. Kustos Borkovsky obraz­la­že da su sva izlo­že­na dje­la na zido­vi­ma nas­ta­la teh­ni­kom kola­ža. “Autorica usmje­ru­je paž­nju na tiska­ne medi­je, doku­men­te, povi­jes­ne foto­gra­fi­je, čak i nađe­na pisma iz kojih ili koji­ma for­mi­ra plo­he rado­va. Unatoč kom­bi­na­ci­ja­ma ele­me­na­ta na pro­por­ci­onal­no neujed­na­čen način, rado­vi dje­lu­ju kom­po­zi­cij­ski sta­bil­ni kao cje­li­ne. Dok su jed­ni boga­ti kolo­rom, dru­gi su crno-bije­li, pa se doima­ju poput gra­fi­ka. Na neki­ma zapa­ža­mo nara­tiv­ne aso­ci­ja­ci­je kom­bi­na­ci­ja­ma pre­poz­nat­lji­vih ele­me­na­ta. Oni čine cje­li­ne pri­mak­nu­te rubo­vi­ma nadre­aliz­ma. Mnogi deta­lji ima­ju sim­bo­lič­ka zna­če­nja. Iako je pro­jekt jako seri­ozan po pre­mi­si, poneg­dje nala­zi­mo čak i humor­ne vizu­ali­za­ci­je. Luisa Ritoša u kom­po­zi­ci­je ukla­pa i arha­ič­ne i suvre­me­ne deta­lje. Tako uz mobi­tel ili TV-apa­rat nala­zi­mo povi­jes­ne sce­ne žena bor­ki­nja od pri­je osam­de­se­tak godina.

„Ovu izlož­bu može­mo uvjet­no, teh­no­lo­ški, ali i zna­čenj­ski, podi­je­li­ti na više frag­me­na­ta. U jed­noj kolek­ci­ji su pri­sut­ni rado­vi koji tema­ti­zi­ra­ju vri­je­me pobje­de nad naciz­mom sre­di­nom XX. sto­lje­ća. Umjetnica koris­ti vizu­al­ne mate­ri­ja­le koji zahva­ća­ju neko­li­ko ver­zi­ja pokre­ta otpo­ra. Tu su anar­his­t­ki­nje, revo­lu­ci­onar­ke u Španjolskoj te par­ti­zan­ska bor­ba pro­tiv fašiz­ma. U okvi­ru ove pre­zen­ta­ci­je, Luisa Ritoša obli­ku­je i video-rad koji nazi­va „Sama na pla­ži“. Radi se o osob­nom pro­pi­ti­va­nju suvre­me­nim medi­jem, s upo­zo­re­njem na pomanj­ka­nje žen­skih uzo­ra u škol­s­tvu i u real­nom vre­me­nu. Ovdje se nižu kadro­vi oso­ba – umjet­ni­či­ne pret­ki­nje, izved­ba likov­nih rado­va, živo­ti­nje, pano­ra­me pri­ro­de. Zvuk je teme­ljen na natu­ral­nim zvu­ko­vi­ma i nara­ci­ji auto­ri­ce. Ona izgo­va­ra, citi­ra tek­s­to­ve šest njoj omi­lje­nih knji­žev­ni­ca. Tijekom tra­ja­nja videa, cilja­no, ali na odmje­ren, sup­ti­lan način, poput akva­re­li­ra­nja, mije­ša­ju se sli­ka i zvuk. Oba medi­ja su zna­ko­vi­ta i podu­pi­ru se, nado­gra­đu­ju, čine­ći smis­le­nu cje­li­nu. Na video rad vežu se Luisini por­tret­ni rado­vi knji­žev­ni­ca citi­ra­nih u videu. To su knji­žev­ni­ce koje se poka­zu­ju i kao femi­nis­ti­ce. Luisa ih, na šest plat­ne­nih povr­ši­na, pred­stav­lja kola­ži­ra­njem nji­ho­vih por­tre­ta iz raz­nih život­nih situ­aci­ja u vre­me­nu, od mla­dos­ti do zre­le dobi, koju su doži­vje­le. Ovaj niz rado­va nema kolo­ra, a pro­pi­tu­je neumi­tan tijek vre­me­na, ali pod­sje­ća da su veći dio vre­me­na žene bile izbri­sa­ne, nevid­lji­ve. Pažnju priv­la­če rado­vi s uklop­lje­nim povi­jes­nim foto­gra­fi­ja­ma gdje nala­zi­mo žene, pone­ku pre­poz­na­je­mo kao narod­nog hero­ja, s oruž­jem u ruka­ma. Ovo svje­do­či o zajed­nič­kom napo­ru i muška­ra­ca i žena kad su u pita­nju opća ljud­ska pra­va, sloboda.

„Cijeli ovaj pro­jekt, pro­pi­ti­va­njem ulo­ge žena kroz povi­jest i čes­to namjer­no zane­ma­ri­va­nje nji­ho­ve ulo­ge uro­njen je u recent­no povi­jes­no vri­je­me. Umjetnica pred­stav­lja novim gene­ra­ci­ja­ma dio povi­jes­ti koji se poku­ša­va zataškati/iskriviti: žene izbri­sa­ne u povi­jes­nom vre­me­nu”, zaklju­ču­je Borovsky.

Luisa Ritoša, diplo­mi­ra­la je 2007. godi­ne na Akademiji pri­mi­je­nje­nih umjet­nos­ti u Rijeci, stu­dij likov­ne kul­tu­re, izbor­ni pred­met sli­kar­stvo. Od 2007. do 2012. godi­ne vodi udru­gu “ASU Rijeka”, u sklo­pu koje se bavi­la kus­to­skom dje­lat­noš­ću, te orga­ni­zi­ra­la izlož­be i umjet­nič­ke mani­fes­ta­ci­je. Od 2008. do danas vodi radi­oni­ce figu­ra­tiv­nog crta­nja i sli­ka­nja, te sura­đu­je s raz­nim riječ­kim udru­ga­ma. U likov­nom izri­ča­ju vodi je eks­pe­ri­men­tal­nost i eklek­tič­nost, pri čemu čes­to raz­ma­tra odnos druš­tva i pojedinca/ke, te vlas­ti­tu ulo­gu u druš­tvu. Članica je HDLU Rijeka. Živi i radi u Rijeci.

Ovaj tekst sufi­nan­ci­ran je sred­stvi­ma Fonda za poti­ca­nje raz­no­vr­s­nos­ti i plu­ra­liz­ma elek­tro­nič­kih medija.