Tamara na oblaku

Novi album Tamara Obrovac Quarteta „Nuvola“ predstavljen u Klubu-knjižari Giardini2

Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ

07.04.2023.

„Nuvola“, 13. po redu album „glaz­be­ne amba­sa­do­ri­ce“ Istre Tamare Obrovac, pre­mi­jer­no je u Puli pro­mo­vi­ran jučer u klu­bu-knji­ža­ri Giardini 2. Jedna od vodi­te­lji­ca knji­ža­re, Helena Vodopija, o Tamari je uvod­no rek­la kako je ona „Zauvijek naša, sasvim svjet­ska, iskon­ski veza­na uz Istru, ali s izri­ča­jem koji ne poz­na­je gra­ni­ce i uvi­jek izno­va nadi­la­zi horizont“.

„Posebno mi je dra­go“, doda­la je Helena „što upra­vo Tamara otva­ra naš pro­gram za tra­vanj nas­lov­ljen „Utopija i/ili bunt“, jer je odu­vi­jek sma­tram rođe­nom bun­tov­ni­com, čiji neo­bi­čan umjet­nič­ki put je bar na počet­ku izgle­dao uto­pij­ski – mla­da glaz­be­ni­ca s neza­us­tav­lji­vim žarom i istar­skom posve­će­noš­ću od male Pule i još manjih Smoljanci sti­že do veli­kih svjet­skih pozor­ni­ca. Ta mla­da glaz­be­ni­ca uvi­jek je osta­la mla­da i neza­us­tav­lji­va, a u među­vre­me­nu je izras­la u kom­plet­nu auto­ri­cu – kom­po­zi­to­ri­cu, auto­ri­cu glaz­be za film i kaza­li­šte, ali i pjesnikinju.“

Kako bi pot­kri­je­pi­la tu tvrd­nju, pro­či­ta­la je jedan Tamarin stih: „Kako na nuožu sto­jin, ne znan ću li ko se hitin pas­ti doli, u zem­lju udri­ti eli gori, u nebo zle­ti­ti.“ Doista je, zaklju­ču­je Helena, uzle­ti­la ovim albu­mom, a „Nuvola“ kao da naj­av­lju­je i ovo­go­diš­nju temu Sajma knji­ge „ Život među oblacima“.

Album se sas­to­ji od 7 novih sklad­bi snim­lje­nih lani u Istarskom narod­nom kaza­li­štu, nji­me se obi­lje­ža­va 25 godi­na stva­ra­laš­tva Tamara Obrovac Quarteta, a obja­vio ga je Cantus u surad­nji s Hrvatskim druš­tvom skla­da­te­lja i Alessa recor­ds. Posebnim su plje­skom u publi­ci poz­drav­lje­ni pjes­nik Daniel Načinović (čije su dvi­je pje­sme –uklju­ču­ju­ći nas­lov­nu – uvr­šte­ne u album, a „Kovarske lita­ni­je“, potres­nu posve­tu labin­skim ruda­ri­ma, ovom je pri­go­dom i pro­či­tao) te vizu­al­ni umjet­nik – autor omo­ta albu­ma – Matija Debeljuh. Za raz­li­ku od rani­jih albu­ma, kad su za omot bira­li izme­đu više Obrovčevih sli­ka, ovaj je put na Tamarino tra­že­nje okos­ni­ca omo­ta sli­ka „Oblaci“ nje­nog pokoj­nog oca – veli­kog istar­skog sli­ka­ra i likov­nog peda­go­ga Ivana Obrovca. Njemu je posve­ti­la neko­li­ko novih pje­sa­ma, kao i cije­li album. Čini joj se, kaže, da bi bio zado­vo­ljan uči­nje­nim. „Rekao bi mi: „Dobro je, sve u redu, koka!““

Popratni tekst CD‑a pot­pi­su­je jazz kri­ti­čar Davor Hrvoj, istak­nuv­ši: „Iako je zadr­ža­la svoj pre­poz­nat­ljiv pris­tup, nje­zi­ne su nove pje­sme pot­pu­no druk­či­je od sve­ga što je do sad radi­la – kon­tem­pla­tiv­ni­je, duhov­ni­je i suges­tiv­ni­je“. U nji­ma Tamara i nje­ni vrs­ni surad­ni­ci – Matija Dedić za kla­vi­rom, kon­tra­ba­sist Žiga Golob, te Krunoslav Levačić na bub­nje­vi­ma – po Hrvoju „svi­ra­ju ne samo iz duše, nego dušu samu“.

U raz­go­vo­ru koji je s njom vodi­la etno­lo­gi­nja i kul­tur­na antro­po­lo­gi­nja Lucija Marojević, Tamara je prvo nagla­si­la da se odlu­či­la za CD makar je u ovo vri­je­me u kojem svug­dje, pa tako i u glaz­be­noj indus­tri­ji „veli­ki jedu male“, i to pos­tao još jedan teh­no­lo­ški relikt. CD je i „vrlo sku­pa vizit kar­ta“, ali od nje ne odus­ta­je, jer želi Istrijanima i svi­ma koji Istru vole pru­ži­ti pot­pun doživljaj.

Razgovor se potom dotak­nuo  prvih 25 godi­na ban­da i pri­sje­ća­nja na počet­ke – npr. kako je Tamara, nazvav­ši Gabi Novak, stu­pi­la u kon­takt s Matijom Dedićem. Ubrzo su zajed­no sni­mi­li njen prvi album „Ulika“ (posve­ćen baki, koja je tada još bila živa i pored oca naj­ve­ći je utje­caj u Tamarinom odras­ta­nju), a tada zapo­če­ta surad­nja i pri­ja­telj­stvo nas­tav­lja­ju se sve do danas. Kao i uvi­jek, Tamara je puna hva­le za sve svo­je glaz­be­ne surad­ni­ke i uvi­jek nagla­ša­va (mada je Daniel Načinović pri­mi­je­tio da je ona, sa svo­jom spe­ci­fič­nom ener­gi­jom i sna­gom gla­sa, u sta­nju i pot­pu­no sama izvo­di­ti svo­je sklad­be) nji­hov velik dopri­nos u zajed­nič­kim kre­aci­ja­ma, doda­ju­ći kako „vrlo pom­no bira svo­je surad­ni­ke i pri­lič­no joj dugo traju“.

Spomenula je i „TransAdriatic Ensamble“, novi­ji pro­jekt u kojem poseb­no mjes­to ima­ju vrs­ni tali­jan­ski pija­nist Stefano Bataglia, te gita­rist Uroš Rakovac (od 2002. član još jed­nog dugo­vječ­nog Tamarinog pro­jek­ta – TransHistria ensemble‑a). Slični po tome što kom­bi­ni­ra­ju svo­je kla­sič­no i jazz obra­zo­va­njem, oni tim spe­ci­fič­nim nači­nom svi­ra­nja pri­do­no­se puno­ći i ori­gi­nal­nos­ti zvu­ka ansam­bla. Općenito, savr­še­no među glaz­be­ni­ci­ma uskla­đe­ne impro­vi­za­ci­je na Tamarinim kon­cer­ti­ma mno­gi pro­gla­ša­va­ju tele­pat­ski­ma i čarob­ni­ma, a neri­jet­ko publi­ka nakon kon­cer­ta svje­do­či i o svo­je­vr­s­nim tran­s­cen­dent­nim momen­ti­ma u koji­ma svi zajed­no biva­ju posred­stvom glaz­be pre­ba­če­ni u neko para­lel­no sta­nje svi­jes­ti i introspekciju.

U pauza­ma izme­đu raz­go­vo­ra pos­lu­ša­li smo i tri sklad­be s novog albu­ma. Za nas­lov­nu „Nuvolu“ su se iz publi­ke čuli raz­li­či­ti doj­mo­vi i inter­pre­ta­ci­je, što je još jed­no obi­ljež­je Tamarine glaz­be – u slu­ša­te­lju iza­zi­va inti­mis­tič­ke aso­ci­ja­ci­je koje se ne pok­la­pa­ju nuž­no s oni­ma nekog dru­go­ga, kao ni s nje­nim izvor­nim naka­na­ma. Za pje­smu „Zatancaj“ (u kojoj poput man­tre ponav­lja „Zakantaj, zatan­caj, ne fer­maj, ne mulaj!“), koju smo tako­đer pos­lu­ša­li, Tamara kaže da je njen „istar­ski zen“, odnos­no pod­sje­ća­nje na dav­no izgub­lje­no „Zlatnog doba“ suzvu­čja čovje­ko­va živo­ta s cik­lu­si­ma pri­ro­de, rav­no­te­žu teškog rada i jed­nos­tav­nih život­nih radosti.

Slično je i sa sklad­bom „Niki dru­gi svit“, u kojem evo­ci­ra nevi­nost i čis­to­ću pos­to­ja­nja dje­ce i živo­ti­nja u čis­toj začud­nos­ti i lju­ba­vi bez kal­ku­la­ci­ja, što se sa sve većom zak­va­če­noš­ću na digi­tal­ne sadr­ža­je danas i kod dje­ce gubi, nado­mje­šta­njem stvar­nog svi­je­ta vir­tu­al­nim. Glazba je sto­ga za Tamara Obrovac Quartet vrsta zaigra­nog bije­ga u svoj mikro­svi­jet, koji bi „želje­li da pos­ta­ne makro“. „To je ta igra, tako mi svi­ra­mo“, zaklju­ču­je Tamara, „taj naš mikro­svi­jet i povra­tak pri­ro­di su nam jedi­ne šan­se, taj povra­tak u dje­tinj­stvo poje­din­ca i čovječanstva.“