PREZIR I PREDRASUDE ili RJEŠAVANJE PROBLEMATIKE DOBROG UKUSA U DOMU SPORTOVA MATE PARLOV
Amir ALAGIĆ
• Da mi prislone pištolj na čelo i kažu da biram između Duška Kuliša, Mejaša ili smrti, a sve to uz pretpostavku da mi se život omilio i da mi je mrsko mrijeti, što kod mene jest slučaj, ja bih nekako ipak odabrao Duška Kuliša, a s njim, bogme, i cijelo društvo s plakata. Ali ni Duška i njegove družine ni Mejaša, a nadam se ni pištolja prislonjenog mi na čelo, kako stvari stoje, neće biti, pa sam lišen barem jedne muke u životu. No ono što bi meni bila muka, nekima je, a čitam da se takvi samo u Puli broje u tisućama, užitak, zadovoljstvo i radost. Spremni su potrošiti koliko god treba samo da ih sve od reda čuju i s njima zapjevaju. Oko toga, naravno, ne bi trebalo biti nikakvog iščuđavanja, a božemesačuvaj da bi time kakav identitet, duh ili mediteranski način života, ma što to bilo i predstavljalo, bio ugrožen. Ugrožen je otprilike onako kako ga ugrožavaju ćevapi, hamburgeri, sarme, kobasice u kiselom kupusu, kuleni i njihove seke, potom japanski i njemački automobili, kuće s krovovima na četiri vode, brojni filmovi i knjige, pa tim slijedom i ja, glavom, kosurinom i bradom, kao i kojekakvi nalik ili nimalo nalik meni. No o tome je već štošta rečeno pa bi bio red da konačno kažem ono što sam nakanio i ispričam priču o jednom neobičnom prijateljstvu iz života mojih roditelja, kojem sam svjedočio kao dijete koje odrasli, već prema tradiciji, za sobom vuku poput kofera, stavljaju ga uza se i puštaju da se kroz noćne sate dosađuje ili zabavlja kako zna i umije.
Ta su se druženja začela negdje sredinom osamdesetih i potrajala sve do kraja onog vremena i početka nekog drugog, puno mračnijeg i krvavijeg, za kojeg smo i mi i ljudi o kojima će biti riječ napustili grad. Imali su kuću na periferiji, ogromno imanje s poljima kukuruza i drugih kultura te razne životinje zbijene u torove i štale, a među njima i poveliku drvenu nastambu punu kunića kojima su u mraku svijetlile kao žižak crvene oči. Ona je bila prodavačica u trgovini, a on službenik u velikom socijalističkom poduzeću u kojem mu je moj otac bio visoko nadređen pa ga je dugo godina, za tih druženja, oslovljavao šefe, da bi mu se u jednom trenutku počeo obraćati imenom. Imali su sina i kćerku, on koju godinu mlađi od mene, a ona nešto malo više. Posjećivali smo se nekoliko puta godišnje. Puno smo češće odlazili mi kod njih, redovito oko Božića, u dobro ugrijanu dnevnu sobu s golemim goblenima u masivnim okvirima okačenim na zidove i raskošno ukrašenom jelkom pod kojom je svijetlila štalica, a onda sporadično i za, bit će, razna kolinja ili kakve dječje rođendane. Iz pažnje i truda da se poznanstva održe i ne zgasnu, tako karakterističnih za ono doba, među njima se stvorilo neobično prijateljstvo o kojem bi se dalo promišljati na nekoliko razina, ali kako o tome nije riječ ostavit ću se za ovu priliku suvišnih analiza i tumačenja.
Svaki odlazak kod njih u mom je sjećanju ostao zabilježen po ledenom hodniku i kupaonici, grijala samo ona jedna prostorija, ogromnoj količini hrane, s naglaskom na meso, ovakvo i onakvo, spremano na sto i jedan način, te po onome što se nazivalo novokomponovana narodna muzika. Naime, njih su svo četvero bili veliki ljubitelji takvog umjetničkog i neumjetničkog izričaja. Najveći koje sam u životu upoznao. Znali su sve pjevačice i pjevače, poznavali cjelokupni repertoar s potpunim tekstovima, bili upućeni u njihove biografije, životne uspone i padove, ljubavne i preljubničke odnose i jade, inspiracije, imovinsko stanje, kuće, njive, automobile, kamione, baš sve što se o tadašnjim folk zvijezdama na kojekakve načine moglo doznati. No radili su jasnu selekciju i imali svoje favorite te prije i više od svega obožavali njihove pjesme, pričali o njima u nevjerojatnom zanosu, sa sjajem u očima karakterističnim za vjerske fanatike koji te žele preobratiti prenoseći dobru vijest. Pustili bi kasetu, neki novi album nama poznatog ili nepoznatog pjevača, pa bi cijelu večer vrebali trenutak da između brojnih tema koje su se nametale ulove riječ i kažu nam, onako četveroglasno, nešto o onome što čujemo, a što baš i ne slušamo, i zbog čega nam je pomalo neugodno. A ta naša neugoda svakako je, barem donekle, bila stvar poze. Iako tada nije bila ozloglašena na ovaj današnji način, skrajnuta i ignorirana od medija u tolikoj mjeri da se preobrazila u underground – za što su uzroci mnogostruki, od njezina razvoja i grananja u više, u pravilu, neslušljivih smjerova, pa do ovdašnjeg nacionalizma koji nikad neće biti javno izrečen već će se skrivati iza pitanja dobrog ukusa, dok će taj isti dobar ukus učas biti zanemaren pred najezdom gomile domaćih izvođača koji se dubinski apsolutno ni po čemu ne razlikuju od svojih istočnjačkih kolega – novokomponovana je narodna muzika povlačila crtu razgraničenja između ruralnog i urbanog, konzervativnog i otvorenog, tradicionalnog i suvremenog, pa ajmo reći počesto i nacionalizma i svega onoga što bi trebalo stajati nasuprot nacionalizmu. Bila je to, naizgled, prilično jasna odrednica koja je za sobom vukla još koješta s čim su se ljudi identificirali i prema čemu su se mogli klasificirati i određivati. Takva je stereotipnost, svjesno i eksplicitno prisutna i u ovom tekstu, svakako bila porozna i nikakve jasne linije razgraničenja, zapravo, nije bilo. Nigdje, do u ljudskim glavama. A o tim glavama štošta na ovom svijetu ovisi.
Naravno da novokomponovanu narodnu muziku nisam prvi put čuo kod njih, odjekivala je po radijima i televizijama, gdje su se redovito najavljivala i reklamirala nova ostvarenja, slušala se u kafićima ispred kojih bih prolazio, ulazila u repertoare svirača na svadbama i dočecima novih godina po restoranima i hotelima, a za proslava u vlastitoj kući zavlačila bi se pokoja pjesma među sav ostali muzički mainstream tog vremena, negdje između Bijelog dugmeta, Dragana Stojnića, Vaya Con Dios i Harija Mata Harija. Na povracima kući iz tog izvorišta i čvorišta novokomponovane muzike, smještenog na periferiji grada, gdje se u meni rađala svijest o postojanju jednog velikog i zaokruženog svijeta, brat i ja bi se pomalo sprdali sa zadnjeg sjedišta automobila, a roditelji bi nas ušutkavali i dovodili u red, ili bi ih ponijela naša zajebancija pa bi se uključivali i nadovezivali, dok nas mama ne bi prekinula rekavši: „Al baš je bila divna ona jedna pjesma“. Ta pjesma možda i jeste bila divna, no ono što ju je toj pjesmi privuklo i pred njom je otvorilo bila je već spomenuta fanatična strast njezinih slušača i naših dragih domaćina koji su u gomili pjevačica i pjevača nepogrešivo odabirali one koji su bili nekako nalik njima. Dobri i pristojni ljudi. Pogotovo on, glava obitelji, koji je novokomponovanoj muzici pristupao na uzvišen, gotovo aristokratski način, kakav bi se mogao očekivati od ljubitelja klasične muzike i visoke umjetnosti uopće. Onako uspravan, zategnut i počešljan, u samtenim hlačama i bordo puloveru na V izrez iz kojeg viri kragna bijele košulje, sjeo bi na stolicu, pomalo feminizirano prekrižio noge, obuhvatio koljeno prepletenim prstima te zaneseno kazao: „Obožavam Kuliša“. Bio mu je najdraži pjevač.
Svega sam se ovog sjetio gledajući Duška Kuliša u Nedjeljom u 2. Trideset i pet godina je prošlo otkad se u onoj kući na periferiji od zvučnika otimalo: „Suzo moja Suzana, brigo moja jedina…“, a ja se, dok ga gledam, ljutim i grizem što se taj čovjek na pogrešan način pravda pred nepravdom koja ga je zadesila, gdje se trudi pokazati da je novokomponovana muzika koju on izvodi ipak nešto više od onoga što jedan gradonačelnik misli da jest, pa da se dodvori svima koji misle kao taj gradonačelnik, iako je veliko pitanje što tu tko misli i na što bi tko bio rad dizati ruke i pentrati se po stolovima, ubada prstima po klaviru pokušavajući se prepustiti emocijama i otpjevati: “Ne kuni me, ne ruži me majko…“, odabravši pjesmu koja bi, eto, trebala riješiti problematiku dobra ukusa. Kao da je u tome stvar. Čini to traljavo, ne uspijeva prenijeti emociju onako kako je nakanio i kako je to u ona doba činio Ljubiša Stojanović, poznatiji kao Luis, taj golemi pjevač, ćelav i bradat, vazda u svilenom haljetku, baš poput kakva istočnjačkog čarobnjaka. Koji dan pred emisiju s Kulišem probudio sam se s tom pjesmom na usnama, tko zna iz kakvih je dubina navrla, i kao što u takvim prilikama obično biva čitav mi je dan ostala u glavi pa sam je svako malo znao, onako za sebe, zapjevati. A onda čujem Kuliša gdje je pjeva, zagledam se u emisiju i tako zagledan prebrodim onu ljutnju i grižnju s početka i počnem slušati čovjeka koji priča o svom životu, koji, desetljećima zanemarivan, nosi guku u grudima i u svojim pričama povremeno gura sebe u prvi plan, ispada naivan dok se duri na pomalo djetinji način, slušam čovjeka koji nešto promišlja o životu uopće, a iz toga što promišlja može se shvatiti da je to dobro i pristojno stvorenje koje, kakve mu god pjesme bile i o čemu god pjevao, a njegova vječna tema je, koliko shvaćam, ljubav prema svemu što mu je blisko i što može voljeti, ne zaslužuje to što mu se događa.
Ovom svijetu već odavno nedostaje pristojnosti i umjerenosti. I kao da mi biva jasnije zašto je prijatelj mojih roditelja onomad rekao da obožava Kuliša. U mislima izrezujem iz vremena tu obitelj, zaleđenu negdje osamdeset i sedme, i lijepim ih pred današnji ulaz Doma sportova Mate Parlov. Vjerujem da ih ni upozorenja i prijetnje šlajfanjima beemveova, tetoviranim bicepsima i utegnutim bedevijama ne bi spriječili da dođu. Ali kad već nema njih, ako su ostali u onom vremenu i u onoj muzici takvi kakvi jesu, ako sad žive u jednoj kući bez zemljišta u zagrebačkom predgrađu, puno manjoj od one u kojoj smo ih posjećivali, ostarjeli i bez djece koja su odrasla i pošla za svojim životima, zasigurno i danas postoji neka obitelj, nekih četvero nalik njima koji ničim ne mogu ugroziti niti poremetiti mediteranski i europski identitet, ma što to bilo, i koji vole Duška Kuliša, Anu Bekutu i novokomponovanu narodnu muziku onako kako netko voli dalmatinske klape. Samo zbog njih, onaj bi koncert valjalo održati.
Amir Alagić
