Prošlost za budućnost
Dan grada Pule: Svečano otvoreno obnovljeno Malo rimsko kazalište
Tekst i fotografije Boris VINCEK
Prigodnom ceremonijom, uz pregršt protokolarnih govora i glazbeno-scenskim putovanjem kroz povijest Pule, prisjećanjem na njene svijetle, ali i mračne trenutke – Pula je u petak, 5. svibnja proslavila svoj dan, otvaranjem Malog rimskog kazališta. Naš grad je za rođendan dobio na dar staro/novo kazalište na otvorenom koje može primiti 1.250 osoba na tribinama, a ako se tome dodaju stolice u polukrugu kazališta brojka se penje na više od 1.500.
Nakon skoro dva desetljeća van uporabe, iznimno dobro promišljenim projektom koji je već nominiran za prestižnu nagradu „Bernardo Bernardi“, arhitekt Emil Jurcan uspio ga je vratiti u izvornu funkciju. Metalne, betonske i kamene tribine „posložene“ su po svim pravilima arheološke i konzervatorske struke i spajaju brigu prema materijalnoj ostavštini koja nam je dana na čuvanje i potrebe sadašnjosti i budućnosti građana ovog grada. Stoga je i sama svečanost otvaranja bila važna na dvije razine – onoj materijalnoj i onoj simboličkoj. Kazalište je napokon tu, a sve što mu treba da zaživi je sadržaj koji će hraniti umove i oslobađati emocije – ne nužno tim redoslijedom.
Protokolarni dio bio je ispunjen pohvalama i zahvalama, pa su s pravom i zaslugom svi govornici istaknuli imena ravnatelja Arheološkog muzeja Istre Darka Komša pod čijom je ingerencijom i Malo rimsko kazalište te arhitekta Emila Jurcana koji je prihvatio kompleksan zadatak projektiranja njegovog novog života.
Ministrica kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek napomenula je da svi možemo biti ponosni što otvaramo ovaj dragulj naslijeđen od naroda koji je stvarao temelje europske kulture.
- To je najveće pojedinačno ulaganje u kulturnu baštinu u mandatu naše vlade, kazala je ministrica.
Ravnatelj Komšo u svojem je govoru ponosno izjavio da je jednom od najvažnijih antičkih spomenika u Hrvatskoj napokon vraćena njegova izvorna funkcija:
- Stojimo na dvije tisuće godina staroj pozornici utkanoj u srca svih stanovnika Pule, kazao je Komšo, pod čijim je ravnateljstvom projekt obnove započeo prije više od deset godina.
Pohvalio ga je i gradonačelnik Filip Zoričić naglasivši da je Pula uvijek imala istaknute pojedince – ljude s vizijom i hrabrošću da je ostvare. Arhitekt Emil Jurcan svoj je govor posvetio svim suradnicima koji su na ovom projektu radili – od ideje do njene konačne izvedbe i materijalizacije u prostoru s posebnom zahvalom radnicima čije su ga ruke u konačnici i stvorile.
Program koji je uslijedio, u režiji Krešimira Dolenčića i Aleksandra Švabića, morao je ispuniti veliki broj zahtjeva: biti prigodan, ali ne dosadan; vizualno impresivan, ali s razlogom i dobro tempiranim ekscesima, pristupačan, ali ne pojednostavljen, informativan, ali lišen dociranja. Drugim riječima, morao je spojiti spektakl i umjetnost, a to mu je u većini slučajeva i uspjelo.
Publici je prikazan simulakrum starog Rima, vodilo ju se kroz očaj kuge, kroz slavlje razvoja izgradnje urbanog života tijekom vladavine Austro-ugarske monarhije, a na socijalističku prošlost gledala je kroz leću jednog od njenih najvećih kulturnih uspjeha – Pulskog filmskog festivala koji ove godine slavi 70 godina postojanja. Svaki je od tih segmenata imao više-manje uspješnu scensku prezentaciju i tekstualnu naraciju, ali jedan se svojom strukturom i porukom najviše istaknuo – onaj o brodogradilištu Uljanik.
Tu je spektakl nestao. Naracija također. Publika se mogla osloniti samo na stilizirani video rada u brodogradilištu, mahniti ritam bubnjara upotpunjen elektroničkim zvukovima i glumcima na sceni sa zaštitnim kacigama na glavi koji stoje i gledaju u istom pravcu. Paradoksalan komentar voditelja na kraju segmenta, dao je konačni pečat: „To je bila priča o Uljaniku.“ – a da ni riječ o njemu nismo rekli. Ta se hrabra redateljska odluka pokazala uspješnom i prouzrokovala je najveći aplauz večeri kojeg su pokrenule sve one emocije koje jedino Uljanik – još uvijek živa rak-rana ovog grada – može prouzrokovati. Mnoge od njih nisu ni dobre ni lijepe, ali su legitimne jer žele da krivci odgovaraju i plate za to pomno isplanirano umorstvo.
U sklopu programa nastupilo je više od 60 izvođača, a ovdje ćemo istaknuti voditelje Šandora Slackog i Jelenu Vitasović, glumce Petru B. Blašković, Luku Mihovilovića i Radu Radolovića, pijanista Mateja Meštrovića, bubnjara i udaraljkaša Bornu Šercara, opernu pjevačicu Josipu Bilić, harfisticu Veroniku Ćiković, mezzosopranisticu Martinu Menegoni i tenora Josipa Krajačić. Bilo je tu i brojnih drugih Puležana koji su dušom i tijelom u izvedbenoj umjetnosti – od cirkusanata do uličnih svirača, gutača vatre i žonglera – sve znanih lica i likova koji su svojim prisustvom ovu prigodu učinili klasično pulskom i domaćom.
Puno je bilo i isječaka koji su prikazani na velikom videozidu zgrade AMI‑a, a osnovna im je poruka bila fokusirana na samu važnost obnove Malog rimskog kazališta, njegovu povijest (uz puno, a možda i previše osobnih reminiscencija) uz konstantne riječi pohvale svima uključenima u taj projekt. Među njima istaknut ćemo onu Gorke Ostojić Cvajner koja je bila najvažnija jer se ticala budućnosti. Sada kada imamo Malo rimsko kazalište, kada je ono fizički tu i više ne moramo brinuti o njegovom izgledu ili adekvatnosti, trebamo dati sve od sebe da ga oplemenimo najboljim mogućim sadržajem. U skoroj će budućnosti biti zanimljivo vidjeti na koga će ta zadaća spasti, na koji će način biti strukturirana i koje će rezultate polučiti.
.
