“Moja festivalska priča”: Razgovori aktera Pulskog filmskog festivala u Cvajneru
Tekst i fotografije Boris VINCEK
Pretprogram 70. Pulskog filmskog festivala “Moja festivalska priča” održan je u četvrtak, 11. svibnja u pulskoj galeriji Cvajner. Cilj tog program okupiti je ljude koji su na razne načine profesionalno vezani uz Pulski filmski festival kako bi s publikom podijelili svoje priče i sjećanja vezana uz dugogodišnju povijest Festivala. Tako je i ovaj događaj bio prilika da za druženje, razgovor i prisjećanje na prijašnja izdanja Festivala, a iz perspektive ljudi koji su svojim radom za Festival bili njegovim važnim dijelom. Uvod je to u 70. izdanje Pulskog filmskog festivala koje će se održati od 15. do 23. srpnja.
U razgovoru su sudjelovali Marko Zdravković Kunac, Paola Albertini, Irena Musi, Marijana Dabo Percan i Marin Leo Janković, a moderirala je Sonja Marušić.
Marko Zdravković Kunac je suradnju s Festivalom započeo 2004. godine održavši radionicu dokumentarnog filma koja se potom pretvorila u Pulsku filmska tvornica i koja iza sebe ima više od sto produciranih filmova.
- Sve se to organski razvijalo i uvijek u dobrim odnosima s Festivalom. Postepeno se povećao broj ljudi i projekata i kad se stvorila ta kritična masa osnovali smo udrugu i dobili prostor od Grada Pule i to 2011. godine. Jedan od naših prvih projekata je bila montaža filma „Rojc“ kojeg je snimio Goran Legović i to smo radili Velimir Todorović i ja. To smo radili u arhivi Pula Film Festivala i cijelo smo vrijeme čeprkali po njoj i to je bilo odlično. Mi smo jedna udruga koja se ne bavi isključivo mladima – mislimo da je to kontraproduktivno i da dobne granice ne trebaju postojati, važno nam je da ljudi komuniciraju putem filma neovisno o njihovoj dobi, kazao je Zdravković Kunac.
On je dodao da je mu je najljepše vidjeti kao različite snažne osobnosti uspiju dogovoriti i surađivati, neovisno o dobnim razlikama, u miru i harmoniji.
Novinarka Paola Albertini, dugogodišnja suradnica našeg portala, svoje prvo profesionalno iskustvo stekla je baš na Festivalu za koji je radila u više navrata, a i ove godine bavit će se onim što najbolje zna – istraživanjem priča.
- Moja mama je radila na festivalu cijeli moj život i kao mala sam ljeto provodila u Domu hrvatskih branitelja i Areni. Kada sam studirala novinarstvo čula sam da na Festivalu traže nekoga za bilten pa sam se odmah javila. Bilo je to vrlo lijepo iskustvo jer sam sve te ljude koji na Festivalu rade poznavala od prije. Moj prvi zadatak bio je upravo na toj manifestaciji, a tada je urednik biltena bio Zlatko Vidačković koji mi je tutnuo u ruke diktafon i poslao da snimam reakcije kritičara nakon što su pogledali film. Nakon godina rada stvoriš neposredni odnos sa akterima koji dolaze na festival pa sve postane manje službeno i puno je lakše na taj način raditi. Smatraju te jednom od njih, a ne kao novinara gnjavatora, kazala je Albertini.
Dizajnerica Irena Musi radila je na biltenu Festivala još 90-ih prošlog stoljeća, a dan-danas stalna je suradnica za grafičko oblikovanje i pripremu festivalskih promotivnih materijala.
- Počelo je to davno jer sam još u srednjoj školi jedno ljeto radila kao hostesa. Negdje 1993. godine počela sam honorarno raditi u Glasu Istre, a na biltenu sam radila kada je urednik bio Mate Čurić. Moj je prvi intervju bio s Igorom Galom koji je tada obilježavao 25 godina karijere, a u pitanju je bio film „Zlatne godine“. Imala sam užasnu tremu jer je on veliki glumac i nisam znala hoću li taj posao dobro odraditi. Bilo je to divno iskustvo i osjećala sam poseban ponos kada bi na pitanje „Što radiš ovo ljeto?“ odgovorila sa „Radim za filmski festival!“, kazala je Musi i dodala da ju je kasnije život odnio u druge vode pa se sada bavi dizajnom.
Marijana Dabo Percan uz Festival je vezana od 2007. kada je radila u Uredu za goste, potom u protokolu Festivala.
- Bila sam mlada, nisam znala ništa i došla sam u INK gdje je bio festivalski centar prestravljena – bilo me strah dignuti slušalicu. Tad sam bila studentica hrvatskog u latinskog jezika što sam i završila, a profesionalno sam kasnije otišla u sasvim drugom smjeru – u svijet mode. Na festivalu sam radila u hospitalityju što je uključivalo i hostese. Radila sam sa stranim gostima, a događaj koji najviše pamtim je dolazak čuvenog Voldemorta – Ralpha Fiennesa. Taj me posao u hospitalityju doveo do posla koji radim danas, a to je protokol, kazala je Dabo Percan i dodala da je jako puno naučila na festivalu koji osobu potpuno obuzme.
Zadnji govornik bio je producent Marin Leo Janković koji je od mladih dana vezan uz Pulski filmski festival kada je bio član žirija Mladih filmofila, a potom je koordinirao program za mlade Dizalica, RED radionicu, sudjelovao u izradi festivalskih videa, najavljivao programe u INK‑u.
- Radoholičar sam i ne odmaram se nikada, a to bih morao početi raditi jer mi se bliže 30‑e. Sjećam se jedne anegdote još davne 2015. godine kad sam radio u odjelu za uređenje festivalskih lokacija. Sjećam se da sam u jednom trenutku visio sa stabla na Giardinima i razvlačio neke plašteve kako bi stvorili hlad za goste. Tada su prošle Tanja i Nataša i rekle „Ti si još ovdje?“ To nam je postala poštapalica pa su mi prijetile da će mi zvati mamu da me odvede doma. Obožavam rad na festivalu i volim istraživati različite sektore i stjecati iskustva da bi se u svemu usavršio. Prvi sam put sa festivalom surađivao još u srednjoj školi, a već tada sam znao da želim upisati Akademiju. Volontiranje u kinu me obilježilo i sjećam se da mi je kinooperater Robi, dok sam čistio 3D naočala i pripremao ih za sljedeću projekciju i govorio mu kako želim upisati glumu rekao: „Ma mladić moj, ti si za produkciju!“, kazao je Janković.
Tijekom razgovora sudionici su se prisjećali ostalih veselih ili zanimljivih trenutaka iz festivalskog života, a zajednički zaključak im je da je se festival svake godine živi te da je njegova veza s Puležanima neraskidiva.
