Autobiografski koncept „Paralelna realnost“
Branko Gulin izlaže u galeriji HDLU‑a Istre
Tekst, foto i video Daniela KNAPIĆ
• Svojom novom izložbom „Paralelna realnost“ u galeriji Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre predstavlja se pulski interdisciplinarni konceptualni umjetnik Branko Gulin. Izložba je otvorena u petak, kad je Gulin proslavio i svoj 70. rođendan.
Nakon prošlogodišnje velike izložbe u galeriji Sveta srca naslovljene „Šaman, zanatlija, umjetnik“, gdje je Gulin predstavio dio radova nastalih tijekom njegovih 17 „američkih“ godina, ovaj ciklus ima autobiografski koncept i započeo ga je u SAD‑u 2014. godine. Do 2017. je svaki dan izrađivao po jednu fotografiju za svoj autobiografski foto-album, skupivši ih tako ukupno 1.460. Dio njih postao je kasnije predloškom za ovaj slikarski ciklus čija je osnovna ideja, kako sam autor obrazlaže, materijaliziranje onostranog koje ima svoje izvore u kreativnoj imaginaciji, osjećajima i duhovnom iskustvu, nasuprot svijetu koji percipiramo realnim a koji u sebi ima „skrivenu“ i duhovnu dimenziju.
Otvorenju izložbe prethodio je performans dvoje rovinježa – dramskog pedagoga Milana Medaka i apsolventice dramske pedagogije Sanje Lazarević. Kroz interakciju muškog i ženskog tijela u prostoru oni su nastojali iskazati različita stanja i emocije prikazane na izloženim radovima. Za to vrijeme slike su, dok ih Medak pri kraju jednu po jednu ne krene „otkrivati“, bile zaklonjene kartonskim papirima na kojima su pisali njihovi naslovi. Sanja ih izgovara tijekom performansa (npr.. „Sjećam se“, „Pitam se o sebi“, „Želim bujnu sreću“, „Ja i moje maske“, „Osjećam prazninu“, „Čeznem za Mediteranom“, „Moja spokojna smrt“, „Igram se i razmišljam“, „Moje prirodno stanje“, „Nalazim sebe posvuda“ itd.) U završnom dijelu, Medak pruža obje ruke posjetiteljima dok ga Sanja straga nastavlja obasjavati reflektorom.
Izložbu je otvorenom proglasio predsjednik HDLU‑a Istre Milan Marin, pozdravivši prisutne i zahvalivši se svim institucijama koje su poduprle realizaciju ove izložbe, o kojoj je potom govorila povjesničarka umjetnosti Kristina Tamara Franić. Rekla je da joj je bilo teško, iz sad već preko 350 velikih formata u tehnici akrila na platnu koje joj je Gulin pokazao, odabrati njih 16 – 17 koje će moći snažno i dostojno predstaviti njegov rad. Zatim je pročitala dio teksta kojeg je napisala za katalog izložbe:
„Ciklus slika “Paralelna realnost” nastao je za vrijeme umjetnikova boravka u Americi, daleko od domovine i uhodane životne realnosti. Suočen s novom kulturom, poslom, životnom dinamikom, usamljenošću – autor je odlučio svakodnevno fotografirati svoj život pokušavajući dokumentirati vlastite emocije, izazvane realnim životnim okruženjem ili događajem. Svakog je dana napravio po jednu fotografiju i pohranio je u album, potom ju je pretvarao u crtež olovkom u boji. Takav crtež mu je poslužio kao predložak za slikanje velikih slika na platnu. Taj autobiografski, dokumentacijski postupak pretvaranja fotografije u crtež, a crteža u akrilnu sliku, Gulin je pedantno radio pune četiri godine i od toga stvorio osobni psihogram. Osnovni cilj tog istraživačkog procesa je pokazati – kako svijet koji živimo i svijet kojeg se sjećamo egzistiraju paralelno i istodobno, bez obzira na protok vremena i prostora, odnosno kako se u svakoj materijalnoj pojavnosti kriju različite interpretacije te pojavnosti ovisno o intuitivnoj i kreativnoj snazi i imaginaciji umjetnika.“
Franić je Gulinov umjetnički pristup reinterpretiranja istog motiva kroz različite medije ocijenila postmodernim, dok Gulinove stilske korijene vidi u modernoj umjetnosti od početka 20.tog stoljeća, s jasnim asocijacijama na rad Giorgia de Chirica i Carla Carrà… „Za oba stila je karakteristično da se objekti oslobođeni svakodnevne, funkcionalne logike i postavljaju u magični, arhetipski mit pojedinačnog. Takav motiv u svojoj zagonetnosti i nadrealnoj izoliranosti postaje likovni medij koji provocira introspekciju. Kod Gulina je to krajnje simplificirana ikona, motiva čovjeka svedenog na siluetu koju ćete vidjeti gotovo na svakoj njegovoj slici. Ta ikona je njegov alter ego i projekcija njegovog duhovnog i emocionalnog dvojnika. Slike su fenomenalne, na neki su način dnevnik vremena koji je proveo u Americi, a imaju osobnu autentičnost i snagu i stoga što se autor služio različitim medijima na istom motivu, kako bi pokazao da emocija i racio paralelno egzistiraju, ali se mogu interpretirati na različite načine.“
U katalogu je Franić istaknula i važnost boje u Gulinovim radovima „ne samo zbog likovne konstrukcije nego i psihološke simbolike, što ga uvjerljivo svrstava u metafizičare magičnog realizma. Oslobođen predmetne deskripcije, on bojom i linijom ne analizira, već tumači osjećaj. Uspješno fragmentira percepciju i rekonstruira oblike po zakonu osobne imaginacije. Njegovo slikarstvo posebno uzbudljivim i uspješnim čini to što on putem istraživačkog procesa uspijeva predstaviti univerzalni dinamizam između svjesnog i nesvjesnog u potrazi za osobnom istinom- i taj itinerer uvjerljivo prezentira publici.“
Sam Gulin u svom tekstu u katalogu (u kojem je, uz izložene radove, dokumentirano još 300tinjak iz istog ciklusa, a uz Kristinu Tamaru Franjić o njima piše još jedan povjesničar umjetnosti, Marino Baldini) kaže: „Ovi radovi su odraz mog shvaćanja egzistencijalnih stanja koja su određena materijalnom i duhovnom dimenzijom. Materijalna određenost je u ovome konceptu fotografska ili takozvana realna stvarnost, a duhovna određenost je iz te materijalne osnove izvedena paralelna realnost. Oba svijeta egzistiraju paralelno i istovremeno. Po mom razmišljanju, cjelokupno umjetničko stvaralaštvo je odraz egzistencijalnih, društvenih, osobnih, religijskih, filozofskih i drugih stanja, koja su dvojake esencije, kao što moderna fizika zna da sve postoji istovremeno i kao čestica i kao val.“
Izložbu „Paralelna realnost“ u galeriji HDLU‑a Istre ostaje otvorena do 28. lipnja i može se razgledati od ponedjeljka do petka od 9 do 15, a utorkom i četvrtkom i poslijepodne – od 17 do 19 sati.
