Pulski fokus: Otvorena izložba Irme Markulin „Ona koja nisam“ u galeriji Makina
Tekst i fotografije Paola ALBERTINI
„Ona koja nisam“ naziv je posebne izložbe Irme Markulin otvorene 17. lipnja u pulskoj Galeriji Makina. Hassan Abdelghani tom je prilikom pozdravio prisutne napomenuvši kako je riječ o posebnoj izložbi na koju je jako ponosan. Kustosica Paola Orlić uoči otvorenja istaknula je kako je nakon 20 godina autorici ovo veliki „come back“ u rodnu Pulu.
„Irma Markulin je školovana i formativno stasala u Hrvatskoj gdje je završila školu Primijenjenih umjetnosti u Zagrebu nakon čega je studirala slikarstvo. Potom je otišla u Prag i zatim u Berlin gdje je i ostala“, rekla je Orlić napomenuvši kako po prvi put fotografije ne izlažu na zidu, već su one postale nešto kao instalacije, objekt unutar prostora.
Fotografije imaju apliciranu posebnu mustru, izrezotine koje nisu napravljene strojno već je umjetnica sama, ručno izrezala svaki i do najmanjega oblika, a na jednoj fotografiji ih ima preko tisuću, istaknula je Orlić.
„Ovo je stoga vrlo impresivan rad i to ne samo zbog manualnog rada već i načina na koji Irma auto tematizira samu sebe“, izjavila je.
Naslov izložbe za koji su se dogovorili, „Ona koja nisam“ vrlo lijepo, pomalo autoironično naglašava jednu njenu poziciju, a to je kako ona radi autoportrete: “S jedne strane vidjet ćete Irmu Markulin kao fotografkinju koja fotografira samu sebe, a s druge strane vidjet ćete nju koja tematizira sebe i gleda se, portret tako stoji izložen čak i njenom pogledu“.
Naime, prema njenim riječima, na izložbi ima nekoliko točaka gdje umjetnica nije samo umjetnica koja kreira nego je netko tko je unutar vlastite priče.
Izložba se sastoji od dva djela. Prvi dio čine veliki formati, fotografije koje se na neki način dok uz njih hodate njišu poput mobila i pozivaju vas da ne stanete samo ispred fotografije nego da ju obiđete i vidite s druge strane te uočite koliko se kroz te rupice reflektiraju ostale fotografije, njeni autoportreti.
U drugom djelu izložbe, zasebnoj prostoriji, nalaze se fotografije u svjetlećim kutijama, tzv. „light box‑u“ koji je isto jedan divan način reprezentacije same sebe, smatra Orlić.
„Tu ćete vidjeti njezin autoportret kojem je dodan još jedan sloj, a to je naracija. Na sam autoportret kružno su aplicirana slova i tu ćete uočiti naslove poput samoobmana, samodisciplina, samosažaljenje… Ona sebe tako izlaže tumačenju same sebe i s tim narativnim djelom daje neki novi kontekst“, kaže Orlić.
Slova su aplicirana kružno, u smjeru objektiva, vrlo simetrično aplicirano. I ovdje su točkice ručno rađene, pomoću skalpela.
„Kad sam vidjela prvi put bila sam ekstremno impresionirana. Njeno djelo vrlo je elaborirano i konceptualno“, dodala je Orlić koju je fascinirala autoričina potpuna posvećenost umjetnosti.
Naime, večer prije nije stigla jedna fotografija pa je Markulin noć prije izložbe četiri sata rezala fotografiju kako bi bila spremna za postav. Orlić je ispričala kako su zakasnili na nedavnu veliku izložbu „Nevidljive“ koja je trebala mapirati žensku umjetnost i na koju su zakasnili, ali ovom putujućom izložbom pokušat će Markulin označiti kao jednom od naših umjetnica koja itekako treba biti vidljiva na našoj sceni, nebitno što živi u Berlinu.
Autorica je tom prigodom zahvalila kustosici i domaćinu rekavši kako je s Orlić „sinkronizirano plivala u tekstu“, a s Abdelghani joj je dao „da izađe iz kukuljice kao leptir i da proširi krila“.
„Ovo je prva izložba kojom se bavim sobom. Do sad sam se bavila raznim epohama žene, od umjetnica u filmu, gledišta kako su žene promatrane kroz oko režisera, do žena koje su bile u socijalizmu, heroina, žena u DDR‑u… Ali ovo je prvi rad kojim se bavim sobom, autobiografski i zato mi je tako posebno drago da to mogu ovdje izložiti“, izjavila je Markulin prilikom otvorenja izložbe.
Autorica nam je u kratkom razgovoru rekla kako joj je iznimno drago ovim radovima ponovo se predstaviti u Hrvatskoj.
Njen diplomski rad 2006. godine na Akademiji likovnih umjetnosti isto je sadržavao 12 autoportreta, ali tada su u pitanju bili slikarski.
„Ovo je serija koja se dogodila prvi put od kad se bavim fotografijom i to ne samo zrcaleći osjećaje i sve što sam prošla kroz proteklo vrijeme, već se i prvi put zaista bavim fotografijom koju režem. To su ustvari dijalozi sa samom sobom“, rekla nam je Markulin.
Prva serija fotografija koje je selektirala s Paolom Orlić je 12 velikih radova, veličine 1 m x 1.50 m.
Kako nam je ispričala, to su tzv. „blow ups“, uvećanja rađena na visoko osjetljivom foto negativu, dok su svjetleće kutije manjih formata i ručno su rezana slova i riječi koje se reflektiraju samo na stanja te se mogu iščitati riječi samoutjeha, samospoznaja, samozadovoljstvo… To su riječi koje same u sebi imaju obrtaljku i njih je rezala i onda multiplicirala tako da stvaraju jedan krug od riječi.
„Ovo su mi prvi jako bitni radovi jer se zaista prvi put bavim sobom“, rekla je dodavši kako lijepo napisala u tekstu o izložbi: „Ona spoznaje samu sebe tek kad je vidi netko drugi“.
Markulin se percipira kao žena u društvu, kroz sve svoje uloge, majke, nastavnice, umjetnice… „Sve to što me obilježilo i što je u zadnje dvije godine utjecalo na mene. Naravno da s 41 godinom žena kroz starost i shvaćanje biološkog ritma sebe drugačije doživljava.
„Ja se ovdje bavim i vlastitom egzistencijom ogoljena i tjerana porivima koji su i tjeskoba i depresija te zaista, ne prikazujem se lijepom, prikazujem se sa svim svojim stanjima i ulogama koje ispunjavam i koje mi društvo nameće i tek se tako mogu osloboditi sebe“, rekla je.
Irma Markulin već 12 godina kad koristi fotografiju koristi puno velikih formata i fotografiju uvijek reže: „Nekad su to pikseli koje režem, npr. rušenje mostarskog mosta, nedostatak informacija ili su to npr. razglednice iz mog obiteljskog albuma iz doba Austrougarske. To su mali boksevi, rupice kroz koje morate viriti. Ja uvijek režem fotografije ali, naravno, uvijek ima druga pozadina“, pojasnila nam je dodavši kako ne reže fotografiju uvijek s istim receptom.
U Makini vidimo simetriju crteža koje je probala napraviti simetrično sa željom da emociju ugura razum te da pokuša inicirati lijevu i desnu stranu.
„Zato se vide ruke jer su svi rezovi ručno rađeni i zaista je lijepo vidjeti da to papir dopušta. Zato fotografije vise kao mobili u prostoru i vidi se ta krhkost papira, to mi je bilo jako bitno. Ali ja se zaista inspirativno bavim fotografijom, ne koristim je kao predložak za sliku već koristim prostor gdje izlažem“, pojašnjava.
Na primjer, kad je izlagala radnice u DDR‑u onda je uzela jednu staru veliku tvornicu, radila je velike printeve dimenzija 180×180 i njih je ljepila na prozore kroz koje je prolazila svjetlost i imitirala određeni reljef iz DDR‑a. Ta mustra bila joj je bitna u smislu spomenika DDR‑a dok je ova mustra nešto na što sama sebe reflektira jer reže rupice i riječi samospoznaje, a to je, ističe, nešto sasvim drugo nego kopirati reljef neke zgrade.
Kako kaže autorica, fotografija „mjeri vrijeme“, ona je dokumentacija vremena. Izložene fotografije snimane su prošle i ove godine.
„Fotografi, umjetnici time su se uvijek borili protiv vlastite smrti, kao da zabilježivši sebe u nekom prostoru i vremenu žele reći žele reći bio sam tu, to sam ja“, smatra Markulin.
Režući fotografiju daje se dimenzija vremena koja predstavlja nešto drugo, to je, veli, zaista performans: „Rezati samu sebe tj. uništiti samu sebe da bi došao do svojih slojeva, kao razbijeno ogledalo koje se kaleidoskopski niže jedno za drugim jer je zaista smišljeno da se rade portreti jedan kroz drugi i da se onda mogu shvatiti svi slojevi. Zato je portret rezan i zato je tako postavljen u prostoru“.
Na kraju je zaključila kako smatram da je ovom izložbom postala vidljiva na našoj sceni iako je nije bilo dugo i zato joj je bitno da je ovaj rad autobiografski.
„Zaista se bavim ogoljena samom sobom i lijepo je surađivati sa svim tim ljudima koji su radili na postavci, koji su pisali, radili dizajn, koji su mi prijatelji s faksa, koji su pisali i prevodili tekst“, rekla je na kraju.
