Dokumentarni film o Uljaniku u glavnom programu festivala
70. Pula: Razgovor s redateljem Elvisom Lenićem povodom projekcije filma „Brod“ u Areni
Razgovarala Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva Elvisa LENIĆA
• Dokumentarni film Elvisa Lenića o brodogradilištu Uljanik, „Brod“ premijerno će se prikazati na ovogodišnjem, 70. Pula film festivalu, u Areni. U novijoj festivalskoj povijesti bilo je nekoliko godina kad su u glavnom programu bili dokumentarni filmovi, mada je to izuzetak, a ove godine će to biti ovaj 65 minuta dug film.
„To je po meni okej, i neki drugi svjetski razvikani festivali imaju tu tendenciju da u glavnom programu, uz igrane, prikazuju i dokumentarne filmove, Venecija, Berlin… Tako da po meni to treba pozdraviti“, kaže Lenić i priznaje kako mu je itekako drago što će „Brod“ premijeru doživjeti upravo na Puli, 22. srpnja.
„Drago mi je, bez lažne skromnosti jer ipak je to ta neka naša pulska tema, a i drago mi je što će ga brojna publika vidjeti. Na kraju krajeva, čak i preko puta Arene, za vrijeme projekcije, svijetlit će Uljanikove dizalice. Tako da je to za premijeru filma prvorazredan ambijent“, smatra Lenić. „Nismo se mogli boljemu nadati“, naglašava.
Bliska i osobna tema
Inače, autor je i sam prije 20 godina radio pet, šest godina u Uljaniku te mu je ova tema vrlo osobno bitna i bliska.
„Čak sam i svom pokojnom ocu posvetio film. On je cijeli radni vijek proveo u Uljaniku. A onda sam računao da kad bismo zbrojili radni staž svih članova moje uže obitelji koji su, uključujući mene, radili u Uljaniku, to bi bilo preko jednog stoljeća“, rekao nam je Lenić.
Priznao je kako ga je zgrozilo kad je Uljanik propao jer je, kao i većina lokalnog stanovništva, mislio da do toga ipak neće doći iako je povremeno bilo kriza, ali baš tako nečem radikalnim nije se nadao.
„Zanimljivo je da sam nedugo nakon gašenja Uljanika sreo Saleta Verudu koji mi je donio neki časopis, godišnjak Jurina i Franina, misleći da će me zanimati. Tamo je bio tekst povodom 130 godina Uljanika, od 1856. do 1986. godine kad je bio vrhunac proizvodnje i utjecaja Uljanika“, ispričao nam je Lenić dodavši kako je raspadom bivše države, proizvodnja i moć Uljanika polako počela padati.
„Kad čitaš te tekstove čini ti se da to nikad neće propasti, ali dogodilo se i bilo mi je dosta porazno kako mi, kao današnje društvo, preko svega brzo pređemo. Svi smo mi previše okrenuti vlastitoj egzistenciji. Čim se dogodi nešto od općeg interesa, malo se digne neka frka i onda idemo dalje“, veli Lenić te podsjeća kako je krajem 2018. godine bilo tjedan dana štrajka, išlo se u Zagreb i onda su malo po malo, svi, pa i sami Uljanikovci, zaboravili na to i otišli svatko za svojom egzistencijom.
„Dakako, svatko se mora pobrinuti za sebe, ali na je kraju taj nekadašnji div gorostas samo nestao“, konstatirao je Lenić.
Iako se u Uljaniku još nešto radi, kao da je nestao, a to ga je, dodaje, frapiralo. „Ne vjerujem da se to dogodilo prije 40 godina da bi tek tako nestalo. Čini mi se da je nekad bilo drugačije, da nisu samo novci bili bitni. Taj Uljanik je predstavljao nešto više od mjesta gdje ćeš dobiti plaću. Uljanik je bio dokaz identiteta i neke vrste ponosa, kulturološki i sociološki gledano“, smatra Lenić.
Sve mu je to, ističe, bila motivacija za snimati film o Uljaniku za koji kaže da je jako filmičan.
„Sva ona kulisa, scenografija, skele, cijevi… Čak i kad sam tamo radio puno sam puta razmišljao kako bi se tu mogao snimiti nekakav film“, ističe.
Vizualni dio filma i dio sa svjedočanstvima
Film je strukturiran i sastavljen od kadrova današnjeg Uljanika, a njegovi su protagonisti ljudi iz Uljanika različitih dobnih skupina, srednjeg životnog doba i umirovljenici.
„Dali su mi svoja sjećanja, impresije, mišljenje, zašto je tako završilo. Sve to iz perspektive radnika, ljudi koji nisu donosili nikakve odluke, nisu bili rukovodioci, političari i slično. Riječ je o radnicima različitih zanimanja i uloga u Uljaniku koji su s tim Uljanikom živjeli“, ispričao je Lenić istaknuvši kako su to su te dvije razine filma: suvremena vizualna s pustoši koja je tada bila u Uljaniku, a druga s pričama radnika i ambijentalnim zvukom.
Samo su na najavnoj špici neke arhivske fotografije koje su našli u Povijesnom i pomorskom muzeju zahvaljujući ravnatelju Gracijanu Kešcu te djelatnicama Gordani Milaković i Lani Skuljan Bilić.
„Brod“ se počeo snimati krajem 2019. godine, snimao ga je Lenić, a Goran Škofić je snimao kadrove s dronom. Lenić je mjesecima odlazio tamo i obilazio razne dijelove Uljanika.
„Za kameru je taj prostor bio odličan, za mene osobno izuzetno emotivno teško“, priznao je.
Dugotrajan rad na filmu
Vizualni materijal snimio je u godinu dana i onda je snimao svjedočanstva ljudi. To se odužilo zbog korone kad nije mogao ići ljudima u kuće te raditi intervjue stoga je sve skupa trajalo 3,5 godina.
Lenić nam je ispričao kako je imao sreće u pronalasku ljudi koji će sudjelovati na filmu: „Prvo sam kontaktirao neke koje sam poznavao, a onda kad se saznalo što radim mnogi su mi pomogli, posebno sam zahvalan Gordani Milaković iz Muzeja koja mi je našla nekoliko vrlo zanimljivih sugovornika i mnogo mi pomogla“.
Potom su se stvari zakotrljale, kako to obično biva s dokumentarnim filmom. Naime, prema Lenićevim riječima dokumentarni film ne možeš isplanirati: „Smisliš koncept i pustiš što ti život nudi jer ako previše planiraš onda vjerojatno neće baš ispasti dobro“.
Glazba u filmu je ona lokalnih autora – Sergia Endriga, Chwegera i Marina Morosina.
Lenić kaže kako producentici Dijani Mlađenović ide ogromna zasluga i zahvala jer je bila s njim od samog početka rada na filmu te Matiji Debeljuhu koji već godinu dana na filmu intenzivno radi kao montažer.
Film spreman za Arenu
U tijeku je post produkcija slike i zvuka koji je, kaže Lenić, uz svjedočanstva ljudi, vrlo bitan zvučni element. „Uz more i galebove, tu je i ambijentalna glazba te proizvodnja koje, iako nema, zvučno se sugerira u filmu“, pojašnjava.
Tehničke stvari se rješavaju i film je spreman za 22. srpanj i projekciju na Pulskom filmskom festivalu u Areni. Nakon toga, „Brod“ „plovi“ u kino distribuciju i na ostale festivale, a njegov autor nastavlja neumorno stvarati filmove.
„Prije sam radio više ruralne teme, istarske priče, zadnjih godina sam se posvetio pulskim pričama. U procesu smo sufinanciranja novog filma, a riječ je o eksperimentalnom, kratkom filmu“, najavio je.
Kinematograf i Pulska filmska tvornica su producenti, a bogat arhivski materijal Kino kluba Jelen Lenić planira kombinirati sa suvremenim zvukovima Pule ne bi li dobio spoj vizualne prošlosti i zvučne suvremenosti. Radni naslov je „Addio Pola“.
