Doticati rubna mjesta nelagode
Klub & knjižara Giardini 2: Tanja Stupar Trifunović u Art parku
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva Kluba & knjižare Giardini 2
Sinoć je u Art parku Rojc pored DC‑a Rojc, koji se drugu godinu za redom ljeti pretvara u privlačno večernje svratište, održano predstavljanje nagrađivane pjesnikinja i prozaistice Tanja Stupar Trifunović. Ovo je drugi u nizu događanja u organizaciji Kluba & knjižare Giardini 2, u kojima se kroz opuštene razgovore upoznajemo s životnim putevima i svjetonazorima domaćih i stranih autora.
Voditeljica programa, kao i jedna od voditeljica Kluba-knjižare Helena Vodopija, odmah je napomenula da na ovaj način taj „nevidljivi“ prostor na 2. katu zgrade s adresom Giardini 2, želi poraditi na svojoj vidljivosti.
Kako smo doznali iz razgovora koji je uslijedio, Tanja Stupar Trifunović rođena je u Zadru, gdje je provela djetinjstvo, a posljednjih 30-ak godina živi u Banja Luci. Za njom je šest knjiga poezije, jedna knjiga priča, te dva romana i jedan grafički roman. Prevođena je na petnaestak svjetskih jezika, a zastupljena je i u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inozemstvu.
Prvo što ju je upitala Helena Vodopija bilo je jesu li joj pisanje proze i poezije dva različita iskustva… Odgovorila je kako se u poeziji osjeća komotnije jer je dulje piše (počela ju je pisati još kao dijete) i draža joj je od proze, jer voli jezgrovit i strastveniji izraz. Prozu, međutim, smatra svojevrsnim izazovom:
„Jako je zabavno boriti se s proznom knjigom. To je jedna vrsta hrvanja u kojem nikad ne znate hoće li tekst pobijediti vas ili vi njega, što je hrvanje intenzivnije knjiga može biti bolja, ali poanta je da vi ipak ukrotite taj tekst.“ Kaže da je uvijek maštala kako će pisati i prozu, ali je smatrala da se to radi tek kad čovjek sazrije i ne samo pročita mnogo knjiga već i sakupi dovoljno životnog iskustva koje može podijeliti, a to mu daje puninu i lakoću kojom se može posvetiti proznom pisanju… „Možda nisam u pravu, jer ima odličnih mladih autorima s odličnim prvim knjigama, ali meni je jednostavno trebalo vrijeme da sazrim do proznih knjiga“.
Tijekom predstavljanja autorica je pročitala više svojih pjesama, a još jedno pitanje koje joj je uputila voditeljica odnosilo se na ženska iskustva o kojima Stupar piše u svoj punini – od najbrutalnijih do najnježnijih. Zašto se – upitala je Vodopija – unatoč boli koju ona donose sa sobom ipak o njima odlučuje pisati?
Stupar je ispričala kako je odrastala u Dalmaciji koja je tada bio još vrlo patrijarhalan kraj… Još kao dijete bila je užasnuta, začuđena, uplašena i ljuta s takvim odnosom prema ženi, što je u njoj ostavilo duboke tragove i kasnije krenulo izranjati u temama i stvarima kojima se bavila. Osjetila je potrebu to artikulirati i dati glas svojim pretkinjama… “Moja baka je bila pametna i zanimljivo je pričala, ali i ona je imala taj stav da žene ne trebaju javno pričati i da valja drugačije tretirati mušku i žensku djecu. Stalno mi je govorila „Srećo moja, ne valja ti žensko biti puno pametno!“ …Može izgledati dosadno, kao – što sad imamo pričati o babama?, ali mislim da je važno da sva ta iskustva negdje postoje kako bi ih mi preispitali i iz njih shvatili što u njima nije u redu. Naravno da uvijek ima i pozitivnih strana, ali mislim da su životi tih žena bili jako teški, nisu imale osobni prostor u kojem bi iskazale svoju bol i to što im se događalo. Naprosto su bile gurnute u te svoje uloge majki, baka, zaposlenih žena ili domaćica… Učinilo mi se važnim da to pisanjem preispitujem i da tako njima dam neko mjesto u svijetu…“
Vodopija je potom primijetila da je tema majke vrlo prisutna u svim djelima Tanje Stupar Trifunović, ali njome se dublje pozabavila u svom prvijencu, romanu „Satovi u majčinoj sobi“ (Arhipelag, 2020., ovjenčan nagradom Europske unije)…„U suštini tu je više riječ o ulozi nego o konkretnom majčinstvu. Žena i ako nije majka ima odgojem nametnutu tu vrstu brige o svijetu, o drugima, o situacijama u kojima se nalazi. Zapravo se radi o nekom tipskom odgoju žena, rekla bih – na Balkanu. Naravno je da se stvari mijenjaju, što mi je drago, ali bilo mi je važno dati nekakvu skicu, portret toga da je riječ o majci kao društvenoj ulozi“, kazala je Stupar, te je ukratko prepričala temu svog romana u kojem glavna junakinja, pospremajući nakon majčine smrti njen stan i stvari analizira složen, intenzivan i ponekad destruktivan odnos sa svojom roditeljicom, pokušavajući rekonstruirati njen život i iskustvo patrijarhata. Također je to i roman o životu suvremenih žena, o depresiji, načinima sazrijevanja… Zaključila je da bi voljela kad bi ovakve knjige koje pričaju o ženskim intimnim proživljavanjima čitali i muškarci, jer one upotpunjuju zajednički svijet.
„Pogotovo u lektiri još uvijek imamo većinom muške glavne likove, a mislim da je važno imati sliku unutarnjeg života i muškaraca i žena. Mi smo u književnosti bili dosta zakinuti za taj unutarnji život žene, pogotovo jer smo je svi stereotipno trpali u tu ulogu majke, a teško nam je o majci razmišljat kao osobi s vrlinama i manama, već je radije držimo u nekoj ukočenoj slici… Dok sam pisala roman bilo mi je i izazovno i teško na emotivnom planu, jer mada je roman fikcija, ima uklopljena i neka osobna iskustva i osjećaje koji su proradili kroz samo pisanje.“
I u drugom romanu, „Otkako sam kupila labuda“, provlači se tema majke, ali roman govori i o identitetu, zavičaju, pripadnosti, intimi i odnosu s vanjskim svijetom. Vodopija je iz romana izdvojila rečenicu „Igre okrutnosti uče se u djetinjstvu“ i pitala autoricu, koja se bavi i terapijom kroz književnost, da li je moguće prevazići te obrasce okrutnosti i nasilja koje donosimo iz djetinjstva?
Stupar to smatra mogućim, ali na način da se ti obrasci prepoznaju, da se s njima suočimo, proživimo ih, imenujemo i odredimo, a „kad ih i prihvatimo pola posla je već riješeno. Ne treba bježati od neprijatnih stvari, od bolnih mjesta u nama. Svi smo negdje u svom biću svjesni gdje su te bolne točke, ali od njih bježimo. U suštini, kad ih dotaknemo i dopustimo da taj bol izađe lakše je, ali to je dug put psihoterapije i uz književnost ide nešto drugačije. U tom je smislu meni književnost bila sredstvo za doticanje tih bolnih mjesta u sebi. Ne zvuči zabavno, ali to je gorki lijek. Iscjeljenje od trauma i teških životnih iskustava ide upravo kroz suočavanje sa stvarima koje smo potisnuli. Zato mi je zanimljivo kroz pisanje doticati ta rubna mjesta nelagode. Smatram da je, pored preispitivanja društvenih problema, jedan od zadataka književnika doticati i ta osobnija i bolnija mjesta od kojih svi volimo bježati…“
Tanja Stupar Trifunović ujedno je i druga gošća Azila za pisce – rezidencijalnog programa Kluba-knjižare Giardini 2 nastalog u suradnji s pazinskom Hižom od besid, u sklopu kojeg će boraviti u knjižari od 25. do 31. srpnja. U jutarnjim satima će posjetiteljima davati preporuke za knjige koje voli, a ekskluzivno će u knjižari biti dostupna i njena najnovija književna ostvarenja.
