„Kad je publika oduševljena i u suzama to mi krijepi dušu i daje snagu i volju za dalje“
(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: razgovor s opernim pjevačem Benjaminom Šuranom
Razgovarala Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva Benjamina Šurana
• Ponekad ispod radara prođu uspješni mladi ljudi, u ovom slučaju glazbenici, točnije glazbenik i to operni pjevač. Naime, Benjamin Šuran iz Šurani uspješno se bavi klasičnom glazbom i iako tek 23-godišnjak, već je zabilježio značajan uspjeh. Pjevačko obrazovanje započinje 2016. godine u Puli u klasi Giorgia Sugara, a nastavlja 2020. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Giorgia Suriana te od druge godine studija u klasi prof. Vlatke Oršanić. Od Benjamina smo prvo htjeli doznati kad i kako se odlučio baviti glazbom, točnije pjevanjem?
- Samom glazbom počeo sam se baviti od malih nogu kako sam krenuo u folklor tako sam i instrumente počeo svirati. No srednju školu za pjevanje upisao sam 2016. godine u Puli. Mama mi je cijeli život pjevala dok smo se skupa vozili zbog posla, a to je bilo često otkako mi je tata preminuo, tako da mi je pjevanje u ušima od najmanjih nogu. O opernom pjevanju nisam znao puno pa mi je bilo jako zanimljivo jer sam napokon mogao pjevati nešto što je u mom rasponu glasa. Kao manji bio sam sopran i mogao sam sve zabavne pjesme pjevati i onda preko noći sve je postalo previsoko za moj glas.
Koji su dosadašnji dojmovi i iskustva bavljenja glazbom..? Naime, iza tebe je već respektabilna karijera.
- Dojmovi su baš svakakvi. Mislio sam kako je u glazbi sve super i kako se svi time bave samo iz ljubavi, no stvarnost je nešto drugačija. Jednom mi se čak dogodilo da me jedan poznati režiser udario na sceni tijekom probe. No puno je više trenutaka kad je publika oduševljena i u suzama. To mi krijepi dušu i daje snagu i volju za dalje. A karijera je u usponu zbog čega sam iznimno sretan i zahvalan!
Koji su ti najupečatljiviji trenuci u karijeri. Što najviše pamtiš?
- Najviše ću sigurno pamtiti trenutak kad sam prvi put izašao u koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog. Dvorana te veličine s tolikim brojem ljudi i s cijelom zagrebačkom filharmonijom iza mene na samo drugoj godini studija činilo se jednostavno nestvarnim. Sjećam se da su mi na kraju arije noge toliko klecale da sam razmišljao da se sjednem dok držim zadnju visoku notu. Isto tako, kad sam pjevao ulogu Franka iz opere „Šimšiš“ u Htvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu bilo mi je nezaboravno kako su se ljudi počeli smijati u jednom momentu do te mjere da sam dobio aplauz jer sam ih nasmijao. Ta dva momenta su mi definitivno najupečatljivija. „Magari moran“ priznati da je svaki nastup sam po sebi poseban i pamtljiv.
U Goriziji je početkom travnja održano treće međunarodno natjecanje „Musica goritiensis” na kojem si osvojio 1. nagradu. Koliko ti takva priznanja znače?
- Na tom natjecanju osvojio sam 100 bodova i bio apsolutni pobjednik kategorije pjevanja. Posebno sam sretan zbog toga jer čak ni nisam bio u svojoj kategoriji po godinama, nego u starijoj. Natjecanja su super jer nikad ne znaš tko sluša pa ako mu se svidiš te zovu za dalje, tako se meni dogodilo. Dva mjeseca poslije imao sam svoj prvi samostalni koncert u Sloveniji, u Novoj Gorici.
Što trenutno radiš? Je li tvoje školovanje pri kraju?
- Trenutno sam doma u Istri. Uživam u ljetu, u Poreču radeći na gliseru kao skiper, a prije ili nakon posla pomažem mami s obiteljskim poslom. Obožavam more i barke tako da ovo mi se činilo kao „win – win“ situacija isto kao i s pjevanjem. Ove godine sam uspješno završio treću godinu studija tako da su ostale još dvije. Planovi za dalje su marljivo raditi, uživati u onome čime se bavim, pomoći drugima i razveseljavati ih te ustrajati na dobrim vrijednosti kako ih slava i moć ne bi iskrivili.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
