„Kad je publika oduševljena i u suzama to mi krijepi dušu i daje snagu i volju za dalje“

(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: razgovor s opernim pjevačem Benjaminom Šuranom

Razgovarala Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva Benjamina Šurana

20.07.2023.

• Ponekad ispod rada­ra pro­đu uspješ­ni mla­di lju­di, u ovom slu­ča­ju glaz­be­ni­ci, toč­ni­je glaz­be­nik i to oper­ni pje­vač. Naime, Benjamin Šuran iz Šurani uspješ­no se bavi kla­sič­nom glaz­bom i iako tek 23-godiš­njak, već je zabi­lje­žio zna­ča­jan uspjeh. Pjevačko obra­zo­va­nje zapo­či­nje 2016. godi­ne u Puli u kla­si Giorgia Sugara, a nas­tav­lja 2020. na Muzičkoj aka­de­mi­ji u Zagrebu u kla­si prof. Giorgia Suriana te od dru­ge godi­ne stu­di­ja u kla­si prof. Vlatke Oršanić. Od Benjamina smo prvo htje­li doz­na­ti kad i kako se odlu­čio bavi­ti glaz­bom, toč­ni­je pjevanjem?

- Samom glaz­bom počeo sam se bavi­ti od malih nogu kako sam kre­nuo u fol­k­lor tako sam i ins­tru­men­te počeo svi­ra­ti. No sred­nju ško­lu za pje­va­nje upi­sao sam 2016. godi­ne u Puli. Mama mi je cije­li život pje­va­la dok smo se sku­pa vozi­li zbog pos­la, a to je bilo čes­to otka­ko mi je tata pre­mi­nuo, tako da mi je pje­va­nje u uši­ma od naj­ma­njih nogu. O oper­nom pje­va­nju nisam znao puno pa mi je bilo jako zanim­lji­vo jer sam napo­kon mogao pje­va­ti nešto što je u mom ras­po­nu gla­sa. Kao manji bio sam sopran i mogao sam sve zabav­ne pje­sme pje­va­ti i onda pre­ko noći sve je pos­ta­lo pre­vi­so­ko za moj glas.

Koji su dosa­daš­nji doj­mo­vi i iskus­tva bav­lje­nja glaz­bom..? Naime, iza tebe je već res­pek­ta­bil­na karijera.

- Dojmovi su baš sva­kak­vi. Mislio sam kako je u glaz­bi sve super i kako se svi time bave samo iz lju­ba­vi, no stvar­nost je nešto dru­ga­či­ja. Jednom mi se čak dogo­di­lo da me jedan poz­na­ti reži­ser uda­rio na sce­ni tije­kom pro­be. No puno je više tre­nu­ta­ka kad je publi­ka odu­šev­lje­na i u suza­ma. To mi kri­je­pi dušu i daje sna­gu i volju za dalje. A kari­je­ra je u uspo­nu zbog čega sam iznim­no sre­tan i zahvalan!

Koji su ti naj­u­pe­čat­lji­vi­ji tre­nu­ci u kari­je­ri. Što naj­vi­še pamtiš?

- Najviše ću sigur­no pam­ti­ti tre­nu­tak kad sam prvi put iza­šao u kon­cert­nu dvo­ra­nu Vatroslava Lisinskog. Dvorana te veli­či­ne s toli­kim bro­jem lju­di i s cije­lom zagre­bač­kom fil­har­mo­ni­jom iza mene na samo dru­goj godi­ni stu­di­ja čini­lo se jed­nos­tav­no nes­tvar­nim. Sjećam se da su mi na kra­ju ari­je noge toli­ko kle­ca­le da sam raz­miš­ljao da se sjed­nem dok držim zad­nju viso­ku notu. Isto tako, kad sam pje­vao ulo­gu Franka iz ope­re „Šimšiš“ u Htvatskom narod­nom kaza­li­štu u Zagrebu bilo mi je neza­bo­rav­no kako su se lju­di poče­li smi­ja­ti u jed­nom momen­tu do te mje­re da sam dobio apla­uz jer sam ih nasmi­jao. Ta dva momen­ta su mi defi­ni­tiv­no naj­u­pe­čat­lji­vi­ja. „Magari moran“ priz­na­ti da je sva­ki nas­tup sam po sebi pose­ban i pamtljiv.

U Goriziji je počet­kom trav­nja odr­ža­no tre­će među­na­rod­no natje­ca­nje „Musica gori­ti­en­sis” na kojem si osvo­jio 1. nagra­du. Koliko ti tak­va priz­na­nja znače? 

- Na tom natje­ca­nju osvo­jio sam 100 bodo­va i bio apso­lut­ni pobjed­nik kate­go­ri­je pje­va­nja. Posebno sam sre­tan zbog toga jer čak ni nisam bio u svo­joj kate­go­ri­ji po godi­na­ma, nego u sta­ri­joj. Natjecanja su super jer nikad ne znaš tko slu­ša pa ako mu se svi­diš te zovu za dalje, tako se meni dogo­di­lo. Dva mje­se­ca pos­li­je imao sam svoj prvi samos­tal­ni kon­cert u Sloveniji, u Novoj Gorici.

Što tre­nut­no radiš? Je li tvo­je ško­lo­va­nje pri kraju?

- Trenutno sam doma u Istri. Uživam u lje­tu, u Poreču rade­ći na gli­se­ru kao ski­per, a pri­je ili nakon pos­la poma­žem mami s obi­telj­skim pos­lom. Obožavam more i bar­ke tako da ovo mi se čini­lo kao „win – win“ situ­aci­ja isto kao i s pje­va­njem. Ove godi­ne sam uspješ­no zavr­šio tre­ću godi­nu stu­di­ja tako da su osta­le još dvi­je. Planovi za dalje su mar­lji­vo radi­ti, uži­va­ti u ono­me čime se bavim, pomo­ći dru­gi­ma i razve­se­lja­va­ti ih te ustra­ja­ti na dobrim vri­jed­nos­ti kako ih sla­va i moć ne bi iskrivili.

Ovaj tekst sufi­nan­ci­ran je sred­stvi­ma Fonda za poti­ca­nje raz­no­vr­s­nos­ti i plu­ra­liz­ma elek­tro­nič­kih medija.