Održan još jedan Art Panoptikum u Gradskoj radionici
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
U opuštenom ambijentu vrta Gradske radionice u nedjelju je održan još jedan, 46. po redu, Art Panoptikum – program predavanja o aktualnostima u umjetnosti koji tu vodi Boris Bogunović.
Kao i uvijek, za ovu večer on je pripremio više zanimljivih tema, a prva je bila švedska keramičarka i dizajnerica Lisa Larson. Retrospektivna izložba ove autorice u Vandalorum Museum för Konst och Design u švedskom gradu Värnamo može se razgledati do 5.studenog, a sastoji se od uporabnih predmeta, skica, prototipova i unikata nastalih u sedam desetljeća karijere te cijenjene i međunarodno priznate umjetnice.
Njezine figurice često predstavljaju ljude i životinje mekih i nabreklih oblika čiji je izražaj srdačan, šaljiv i suptilno ironičan. O tome je izjavila: „Razlog zašto su bile tako okrugle je taj što su trebale biti držači knjiga, ali su na kraju bile prelagane za tu svrhu. Ipak, oblik mi se sviđao, a stvari često postanu pomalo okrugle dok radim.“ Lisa Larson je i danas još uvijek aktivna, svako jutro počinje tihom meditacijom, a ostatak dana radi punom parom s glinom i ističe: „Toliko toga želim učiniti pa nemam vremena ostarjeti!“
Druga tema večeri bila je velika pregledna izložba pod nazivom LOBI LOBI, kamerunskog umjetnika Pascale Marthine Tayou‑a koja u Cultural Foundation u Abu Dhabiju ostaje otvorena do 26. studenog.
Tayou je rođen 1967. u gradu Yaounde u Kamerunu, a umjetničku karijeru započeo je 1990-ih, kad je napustio studij prava kako bi se posvetio umjetnosti. Rad ovog kozmopolita, koji često putuje i živi između Europe i Afrike, usko je povezan s idejom putovanja i bavi se pojedincem koji se kreće kroz svijet istražujući naše globalno selo. Tayou stvara fluidne i transkulturalne kompozicije iz drevnih i suvremenih formi i referenci. U radu kombinira različite medije, nastojeći umjetnički redefinirati postkolonijalnu kulturu i postavljati pitanja o globalizaciji i modernosti.
Treća je u nedjeljnom Art Panoptikonu predstavljena britanska umjetnica Flora Yukhnovich, čija se izložba, u sklopu ciklusa izložbi pod nazivom Ashmolean NOW, do 14. siječnja sljedeće godine može pogledati u The Ashmolean Museum of Art and Archaeology u Oxfordu. Kao jedna od najtraženijih mlađih umjetnica Yukhnovich se proslavila transformirajući povijesne kompozicije u suvremene apstrakcije, fluktuirajući između apstrakcije i figuracije. Njezino su primarno nadahnuće raskošna platna francuskih rokoko slikara koje na potpuno nov način spaja s referencama iz moderne pop kulture. „Mislim da je ono što me zaista ispunjava u radu po starim slikama trenutak kada se sve sjedini i osjećaš se kao da to prepoznaješ“, izjavila je. „To je tako čudan, instinktivan osjećaj … kao poljubiti starog prijatelja.“ Flora kaže da inspiraciju nalazi studioznim proučavanjem umjetničkih zbirki muzeja, gledanjem filmova i traženjem vizualne poveznice u tom svakodnevnom istraživanju kako bi se vratila svojim slikama, a to naziva „Obnavljanjem moždanih zaliha”.
Do 14. siječnja 2024. u istom Ashmolean muzeju svoje nove radove izlaže i Daniel Crews-Chubb. Unatoč stilskim razlikama, radove oba umjetnika povezuje povijesno nadahnuće izraženo dinamičnim i suvremenim slikarskim jezikom. Crews-Chubb je razvio intenzivan fizički, mješoviti stil slikanja, u kojem boju razmazuje prstima, grebe štapićem, nanosi ravno iz tube, prska iz limenke i miješa u pijesak ili poseban gel.
Slike su mu bogate referencama na povijest umjetnosti, njegove totemske figure podsjećaju na drevne skulpturalne artefakte, a pastozni, gestualni potezi kistom nalaze inspiraciju u tehnici Willema de Kooninga. Crews-Chubb zarezuje tkaninu, koristi ziherice za pričvršćivanje dijelova drugih slika i otkrivaprošiveni rub svakog komada platna. „Na neki način, ja sam reakcionar – moje su površine reakcija na plošnost digitalne slike“, objašnjava umjetnik i dodaje: “One nagrizaju granicu između kiparstva i slikarstva.” Unatoč tome što su ga potaknuli vjerski i mitski likovi iz drevne povijesti, Crews-Chubbov rad ipak se duboko tiče današnjeg ljudskog stanja: “Sa svojim radom ne pokušavam napraviti nešto dekorativno. Pokušavam napraviti nešto što mislim da je snažno, usmjereno prema van, što vas tjera da se zapitate što znači biti čovjek.”
Četvrta predstavljena tema bila je izložba Pipilotti Rist pod nazivom Pixel Forest and Worry Will Vanish, koja u Museum of Fine Arts u Houstonu ostaje otvorena do 4. rujna. Rođena 1962., ova švicarska vizualna umjetnica najpoznatija je po stvaranju eksperimentalne video umjetnosti i instalacija. Njezin se rad često opisuje kao nadrealna, intimna, apstraktna umjetnost, preokupirana ženskim tijelom i kategorizira se kao feministička, mada ona to ne smatra ključnim i kaže: „Prikaz žene u mojoj umjetnosti ne stoji samo za žene, već vrijedi za sve ljude. Nadam se da neki muškarac može dobiti iz moje umjetnosti isto što i svaka žena.“
Pipilotti Elisabeth Rist jedna je od glavnih inovatorica suvremene umjetnosti – još od sredine 1980-ih svojim radom pomiče granice videa, iskorištavajući nove tehnologije za stvaranje instalacija koje spajaju prirodni svijet s digitalnim. Svoje videozapise uspoređuje s ženskim torbicama, jer u njima, kako kaže: “ima mjesta za sve: slikarstvo, tehnologiju, jezik, glazbu, poeziju, metež, predosjećaj smrti, seks i prijateljstvo.”
Bogunović je predstavio i, prema The Art Newspaper, izložbu godine- prvi retrospektivni postav superzvijezde skandinavske suvremene umjetnosti –islanđanina Ragnara Kjartanssona – pod nazivom „Epic waste of love and understanding“ . Ova izložba sadrži radove u različitim medijima – slikarstvu, performansu, prostornim djelima velikih razmjera itd., a do 22. listopada može se posjetiti u Louisiana Museum of Modern Art smještenom 40-ak km od Copenhagena.
Možda najzanimljiviji dio večeri bilo je predstavljanje dva Artist-in-Residence programa. Prvi – Roswell Artist-in-Residence, utemeljen je 1967. u gradu poznatom po svemircima, a među vizualnim umjetnicima poznat je kao „Dar vremena“, jer pruža jedinstvenu priliku za rad bez ometanja u poticajnom i kolegijalnom okruženju. Cilj programa je održavanje vitalnosti vizualne umjetnosti u Novom Meksiku, a već više od pedeset godina služi kao katalizator razumijevanja lokalne zajednice o suvremenoj umjetnosti. Rezidencija pruža stipendiju od 1100 dolara mjesečno za svakog umjetnika, a putem javnog natječaja na koji se mogu prijaviti umjetnici iz cijelog svijeta svake se godine odabere šest rezidenata. Prošle se godine prijavilo preko 600 zainteresiranih umjetnika.
Posljednja tema večeri bio je međunarodni festival ulične umjetnosti koji se u Tartuu, drugom najvećem gradu Estonije, održava od 2010. godine.Tartu će iduće godine biti i Europska prijestolnica kulture, a koncept ovogodišnjeg artist in residence programa i festivala nazvanog „Stencibility“ je umjetnost preživljavanja, odnosno znanja, vještine i vrijednosti koje će nam pomoći da vodimo dobar život u budućnosti.
U manifestu festivala istaknuto je: „1. Vjerujemo da javni prostor pripada svima i naš je posao brinuti se o njemu. 2. Vjerujemo da je svrha ulične umjetnosti obogatiti, a ne uništiti javni prostor. 3. Sve intervencije su dobrodošle: ako vam se nešto ne sviđa – poboljšajte. I, na kraju 4. ponašajte se u skladu sa svojim zdravim razumom, a ne prema zakonu.“
Organizatori dodaju: „Vidimo i komičnu stranu u tome što nas policija uhvati, a mi im pokušavamo objasniti zašto zidovi traže boju od nas. Volimo eksperimentirati s formatom festivala kako bismo udahnuli život najzanimljivijim i najbizarnijim projektima ulične umjetnosti i objasniti pravu prirodu ulične umjetnosti široj javnosti.“
Osim oslikavanja zidova i razgovora o uličnoj umjetnosti, festival prodaje svoju seriju sitotiska i naljepnica kako bi se financijski održao. Umjetnička djela iskaču po cijelom gradu na neočekivanim mjestima i veličinama – od sovjetskih blokova do sveprisutnih električnih ormarića i garaža u starim stambenim četvrtima. Stencibility je napravio svjestan izbor da se ne fokusira samo na murale velikih razmjera, podupirući manje radove i na taj način promičući nezavisnu uličnu umjetnost s maksimalnom umjetničkom slobodom. To znači da domaći i međunarodni umjetnici (odabrani putem otvorenog poziva) dolaze na festival bez fiksnog plana ili gotove skice koja je prethodno odobrena, što im dopušta izbor između unaprijed dogovorenih lokacija, ali sadržaj proizvode na licu mjesta. Kako kažu, s manje kustoskih intervencija dolazi više spontanosti i fleksibilnosti. Međutim, da bi ova strategija funkcionirala, potrebno je puno povjerenja – kako između organizatora i umjetnika, tako i od strane grada i vlasnika zidova.
